Što se jelo na Badnjak prije nego je tradicija postala luksuz?

Bakalar je danas gotovo sinonim za Badnji dan. No dok mu cijena nerijetko prelazi 70 ili 80 eura po kilogramu, mnogi se s pravom pitaju je li to doista jedina „prava“ riba za posni stol ili smo zaboravili ono što su generacije prije nas smatrale normalnim, dostupnim i dovoljnim?

Bakalar, golub i tabinja: što se doista jelo na Badnjak prije nego što je tradicija postala luksuz. Odgovor leži u dvije gotovo nestale riječi: golub i tabinja, piše Slobodna Dalmacija.

Bakalar – od sirotinjske ribe do statusnog simbola

Ironija je da bakalar, danas simbol blagdanskog prestiža, uopće nije bio riba bogatih. Na Jadran je stoljećima stizao kao sušena i tvrda roba za siromašne, jer je mogao mjesecima stajati bez kvarenja. Bio je praktičan, posan i hranjiv. Tek kasnije, s nestankom kućnog sušenja i rastom potražnje, bakalar postaje rijetkost – a rijetkost, naravno, postaje luksuz.

Danas se bakalar više kupuje zbog običaja nego potrebe, a njegov „obavezni“ status često opterećuje kućni budžet više nego što to ima veze s duhom Badnjaka.

Golub – zaboravljeni rođak bakalara

Dok se bakalar uvozio, golub se lovio pred kućnim pragom. Riječ je o manjoj jadranskoj ribi iz porodice bakalara, poznatoj i kao poor cod. Ime na engleskom sve govori – „siromašni bakalar“.

Golub se čistio, lagano solio i sušio na buri, često vezan u snopiće. Pripremao se gotovo identično kao bakalar: dugo se namakao, kuhao i posluživao najčešće na bijelo, s krumpirom, maslinovim uljem i češnjakom. Okusom blaži, teksturom mekši, ali po smislu – potpuno ravnopravan.

U mnogim dalmatinskim kućama govorilo se:

– Bakalar je za gospodu, golub za kuću.

Tabinja – skromna riba velikog značenja

Ako je golub bio zamjena, tabinja je bila nužnost. Pod tim se imenom u različitim krajevima podrazumijevala sitna bijela riba, često glavoč ili slične vrste, koja se lako lovila i brzo sušila. Nije bila cijenjena po okusu, nego po tome što je ispunjavala pravilo posnog dana.

Sušena tabinja se kratko namakala, kuhala i „razvlačila“ s krumpirom kako bi nahranila cijelu obitelj. Bila je tiha, nenametljiva i daleko od blagdanskog glamura, ali upravo zato – autentična.

Što smo izgubili?

Nestankom goluba i tabinje s naših stolova, nismo izgubili samo jeftiniju ribu, nego i razumijevanje tradicije. Badnjak nikada nije bio natjecanje u cijeni namirnica, nego dan skromnosti, tišine i pripreme za blagdan.

Danas, kada bakalar postaje nedostižan, možda nije pitanje čime ga zamijeniti, nego zašto smo zaboravili da je zamjena oduvijek postojala.