Ovo su porijekla najčešćih praznovjerja
Praznovjerja su dio svakodnevice – iako u njih rijetko istinski vjerujemo, nesvjesno i dalje kucnemo o drvo, zastanemo pred crnom mačkom ili se trgnemo pri razbijanju ogledala.
Zašto kucamo o drvo? Zašto pazimo da nam crna mačka ne prijeđe cestu? I tko je prvi razbio ogledalo pa povjerovao da slijedi sedam godina nesreće? Odgovor leži u stoljećima starih vjerovanja i običaja koji su se prenosili generacijama.
Većina praznovjerja korijene vuče iz davnih vremena kada su ljudi prirodne pojave objašnjavali mitovima i vjerovanjima. Kucanje o drvo potječe još od starih Kelta koji su vjerovali da u stablima žive duhovi zaštitnici, a dodirivanjem drveta prizivala se njihova zaštita. Strah od crnih mačaka ima dvostruko porijeklo – u Egiptu su bile svete životinje i donosile sreću, dok su u srednjovjekovnoj Europi povezivane s vješticama i nesrećom. A ogledala? U starom Rimu vjerovalo se da odražavaju ljudsku dušu, pa je njihovo razbijanje značilo oštećenje same sreće i zdravlja.
Postoje i praznovjerja povezana s blagostanjem
No, popis praznovjerja tu ne staje. U mnogim europskim kulturama smatra se nesretnim prolazak ispod ljestava – razlog je praktičan, ali i simboličan. Trostrani oblik ljestava naslonjenih na zid podsjećao je na Sveto Trojstvo, a narušavanje tog prostora smatralo se svetogrđem. Broj 13 u zapadnoj je kulturi postao sinonim za nesreću, toliko da mnogi hoteli nemaju sobu s tim brojem, a u avioindustriji često se preskače red sjedala 13. Suprotno tome, u nekim istočnjačkim kulturama nesretni je broj 4 jer se na kineskom izgovara slično riječi “smrt”.
Postoje i praznovjerja povezana s blagostanjem. U Italiji se za dobru sreću preporučuje dodirivanje željeza, dok u Hrvatskoj postoji običaj prosipanja vode za sreću kada netko kreće na put. Slična vjerovanja o zaštiti i sreći mogu se pronaći gotovo posvuda – od talismana u džepovima do izbjegavanja zviždanja u kući jer, kako kaže stara poslovica, zviždanje “odnosi novac van”.
Danas, iako se većina tih vjerovanja uzima sa smiješkom, nesvjesno i dalje kucnemo o drvo, zastanemo kad crna mačka pretrči cestu ili izbjegnemo razbijeno ogledalo. Praznovjerja tako postaju više dio kulturne tradicije nego istinskog straha – mala podsjetnika na davne priče koje su oblikovale naš svakodnevni život.
