Tko zapravo odlučuje? Kad ankete oblikuju izbore, a birači postaju smetnja
Ankete su postale oblik političkog oruđa. Nisu tu da bilježe raspoloženje, nego da ga formatiraju. Nije slučajno tko se u njima pojavljuje, ni kako je pitanje postavljeno, ni tko plaća istraživanje. A tko se u anketama ne nalazi — taj postaje politički nepostojeći.
Sjećamo se lokalnih izbora u Zagrebu prije četiri godine. Tada su ankete i komentari davali gotovo nikakve šanse Miroslavu Škori da uđe u drugi krug. Mediji su ga smjestili izvan radara, a politička kalkulacija bila je da je utrka odlučena. Dogodilo se suprotno. Birači su preokrenuli igru. Škoro nije pobijedio, ali uletio je u drugi krug. Isto se može dogoditi i sad. Međutim, iako bi takva situacija trebala biti poziv na oprez, danas se čini da su svi još sigurniji u konačan ishod.
Tomislav Tomašević s pozicije gradonačelnika šalje poruke o mogućnosti pobjede u prvom krugu. U njegovim izjavama nema dvojbi — samo samouvjerenost. I ta se samouvjerenost ne preispituje. Prenosi se. Pojačava. Postaje samorazumljiva. Ako do drugog kruga i dođe, kao ozbiljna protukandidatkinja već se profilira Marija Selak Raspudić. Ne zbog dugogodišnjeg rada u gradskoj politici (kojeg nema), ne zbog prepoznatljivosti u zagrebačkim kvartovima (koja tek treba biti izgrađena), nego zbog medijske prepoznatljivosti, nacionalne vidljivosti i narativa koji se, kako to već ide, “sam od sebe nameće”.
Kružna logika nevidljivosti
Istovremeno, kandidati koji mjesecima vode kampanje, obilaze kvartove, organiziraju tribine, guraju konkretne prijedloge — poput Davora Bernardića, Ivice Lovrića, Tomislava Jonjića, Pavla Kalinića — jedva da se spomenu u analizama. Kao da ne postoje. Uvršteni su u fusnotu. Eventualno kao “ostatak”. Njihovi rezultati u anketama su niski jer nisu zastupljeni u medijima, a nisu zastupljeni u medijima jer im je podrška niska. Kružna logika nevidljivosti.
Plavi grad, stranka lokalne orijentacije koju predvodi Ivica Lovrić, čini se kao da ne postoji u mainstream političkom diskursu. No, tu nije riječ o manjkavosti stranke ili kandidata, već o svjesnoj medijskoj i političkoj marginalizaciji. Iako ova stranka, koja ima razgranatu političku mrežu i “radničku bazu”, možda nije u prvom planu prema anketama, ona svakako ima duboko ukorijenjenu podršku u određenim kvartovima Zagreba. Lovrić, kao dugogodišnji političar s poznatom političkom mrežom, možda nije u anketama u visokom postotku, ali svakako je kandidat sa stalnom, čvrstom bazom. I tu se ponovno javlja ona logika koja na kraju dovodi do neizbježne marginalizacije svakog kandidata koji nije dio predodređene priče.
Slična je sudbina i HDZ-ova kandidata Mislava Hermana. Iako formalno dolazi s podrškom najsnažnije političke stranke u državi, u narativima o “realnim opcijama” gotovo da se ne spominje. Njegova pozicija u javnosti nije refleksija političke težine stranke, nego rezultat odluke urednika, algoritama i šutnje — jer HDZ-u u Zagrebu, navodno, nije suđeno. Nema agresivne PR kampanje, nema napada ni obrane, samo tiho guranje prema korektnoj anonimnosti. U situaciji gdje HDZ zapravo ima mrežu, strukturu i iskustvo, ali očito ne i medijsku “dozvolu” da bude ozbiljan izazivač.
Da ne govorimo o Tomislavu Jonjiću kojeg mediji, ankete, u biti kojeg u javnosti, skoro pa nitko ni ne spominje kao kandidata za zagrebačkog gradonačelnika. Slično su Jonjiću radili i tijekom predsjedničkih izbora pa je iznenadio.
Birač ako nije predvidiv, onda je “neodgovoran”
Medijsko-PR-anketni stroj funkcionira savršeno sinkronizirano. PR agencije oblikuju imidž, slogan i “personu” kandidata. Mediji to prenose, naglašavaju, oblikuju kao političku realnost. Algoritmi određuju tko što vidi, kad i koliko puta. Sve ostalo je statistička smetnja.
Birač u tom sustavu nije više subjekt izbora, nego objekt ciljanog oglašavanja. Nije osoba, nego “segment”, “persona”, “engagement profil”. I što više znamo o njemu, to mu manje dopuštamo da bira slobodno. Ako nije predvidiv, onda je “neodgovoran”. Ako glasa protiv struje, “gubi glas”. Ako razmišlja izvan binarne logike drugog kruga, “nije realan”.
Pa kako se onda ponašati u društvu koje nam nudi pluralizam kandidata, ali ne i pluralizam vidljivosti? Kako birati kad ti danima prije izbora već sugeriraju tko ima šanse, a tko ne treba ni pokušavati? Što vrijedi glas koji nije bio kliknut, podijeljen i potvrđen kroz sustav vidljivosti?
Ostaje pitanje koje se više ne tiče samo Zagreba, nego svake buduće političke scene: je li izbor slobodan ako su svi preduvjeti za slobodu ukinuti? I gdje točno prestaje pravo medija da informira, a počinje odgovornost da oblikuje?
Na kraju, možda birač još uvijek ima pravo glasa. Ali ako je sve odlučeno unaprijed — što uopće bira?
