NA DANAŠNJI DAN: Vatroslav Jagić, Thomeas More, Ariosto, Frida Kahlo i Louis Armstrong

Vatroslav Jagić, hrvatski filolog – 1923.

Pučku školu i gimnaziju pohađao u Varaždinu, gimnaziju završio u Zagrebu. U Beču je studirao klasičnu filologiju, a kod Franza Miklošiča slušao slavistiku kojoj se potpuno priklonio. Završivši studij vratio se u Zagreb gdje je cijelo desetljeće (1860.-70.) profesor na gimnaziji. Godine 1869. izabran je za pravog člana JAZU i dopisnog petrogradske akademije. Sljedeće godine otpušten iz državne službe.

Stručne radove iz književnosti i jezika Jagić je počeo objavljivati u izvještajima zagrebačke gimnazije. Godine 1863. s Franjom Račkim i Josipom Torbarom pokrenuo je Književnik, časopis za jezik i poviest hrvatsku i srbsku i prirodne znanosti [1] u kojemu je objavio nekoliko zapaženih radova (Naš pravopis, Primjedbe našoj sintaksi, Iz prošlosti hrvatskoga jezika). Marljivo je surađivao u Radu JAZU u kojemu je, uz ostalo objavio rasprave Građa za glagolsku paleografiju, Pomlađena vokalizacija u hrvatskome jeziku, Građa za slovinsku narodnu poeziju.

Nakon prelaska u Beč bavio se mišlju o izdavanju Enciklopedije slavenske filologije. Iz te je zamisli potekla njegova knjiga Istorija slavjanskoj filologii (Povijest slavenske filologije; Petrograd, 1910.) kojom je obuhvaćen razvoj slavenske filologije od početaka do kraja 19. st. Posebno intenzivno bavio se staroslavenskim jezikom za koji je dokazao da je oblikovan na temelju jednoga južnoslavenskoga (južnomakedonskog) narječja čime je pobio tzv. panonsku teoriju. Potkraj života proučavao je život i djelo Jurja Križanića.

Iako je pretežit dio života proveo izvan Hrvatske, ipak nije prekinuo veze s njom. Kad je došao u Beč, redovito je pratio sva zbivanja u hrvatskoj filologiji, a u nekoliko se navrata (npr. u prikazu i polemici oko Rječnika hrvatskoga jezika) u njih izravno uključio. U nacionalnom pitanju nije uvijek razumio želje naroda iz kojega je potekao što je u Hrvatskoj povremeno izazivalo kritike i opravdano negativne reakcije. Jedan je od najvećih filologa u povijesti slavistike.

Thomas More, engleski humanist i državnik – 1534.

Dana 6. srpnja 1535. godine u Londonu je umro Thomas More, engleski humanist i državnik. Sukobio se s kraljem i protivio se zakonu kojim kralj dobiva vlast nad Crkvom u Engleskoj te mu odbio položiti zakletvu kao vrhovnom poglavaru Crkve, pa je optužen zbog izdaje i smaknut.

Thomas More je pisao djela na engleskom i latinskom jeziku, a najpoznatije mu je djelo Utopija, u kojem kritizira društvene prilike u Engleskoj i suprotstavlja im viziju o idealnoj zajednici na zamišljenu otoku Utopiji. Papa Lav XIII. kanonizirao je Morea zajedno s kardinalom Ivanom Fisherom 1886. godine. Zaštitnik je političara.

Ludovico Ariosto, talijanski književnik – 1533.

Dana 6. srpnja 1533. godine umro je Ludovico Ariosto, talijanski književnik. Ariosto je pisao latinske i talijanske stihove, renesansne komedije i društvene satire, no životno mu je djelo veliki viteški ep Bijesni Orlando, zamišljen kao nastavak nedovršena Boiardova spjeva Zaljubljeni Orlando (1506.), u kojem Ariosto o življuje fantastični srednjovjekovni viteški svijet i pretvara njegove legendarne junake u moderne ljude, sa strastima i osjećajima renesansnog čovjeka.

Djelo nema ni jednog glavnog junaka, ni jedne glavne radnje, već opisuje ljubav, gospe, borbe, vitezove, odnosno junake i zbivanja vezana uz imaginarnu saracensku opsadu Pariza u doba Karla Velikoga, te u nizu glavnih i sporednih radnji razvija raskošnu sliku života u kojoj se nerazdruživo isprepleću mašta i realnost, prošlost i sadašnjost.

Ep odiše životnom radošću, protkan je finim humorom, pisan s dubokim razumijevanjem za čovjeka i njegove slabosti, te – mada mu nedostaje organsko jedinstvo kompozicije – predstavlja vrhunsko dostignuće talijanske renesansne epike. Ispjevan je u savršenim stancama (strofama od 8 rimovanih jedanaesteraca), a u završnoj redakciji sadrži 46 pjevanja.

Frida Kahlo, meksička slikarica – 1907.

Dana 6. srpnja 1907. godine u Mexico Cityju rođena je Frida Kahlo, samouka meksička slikarica. 1922. godine upisala se u National Preparatory School, najprestižniju edukativnu instituciju u Meksiku, koja je upravo tada počela primati djevojke. Tamo je upoznala budućeg muža, Diega Riveru, uz kojega je prihvatila komunističku ideologiju. Godine 1925. Kahlo preživljava tešku prometnu nesreću, u kojoj je ozlijedila desnu nogu i zdjelicu, a kao posljedica nesreće javila se neplodnost.

Sljedeće godine, naslikala je svoj prvi portret, poslije čega je uslijedila velika serija slika. 1928. godine je ponovo srela Riveru. Vjenčali su se sljedeće godine, a 1930. par je otišao u San Francisco, dok po povratku u Meksiko, odlaze u New York, na Riverinu izložbu, koja je bila organizirana u Muzeju modernih umjetnosti. Po posljednjem povratku u Meksiko 1935., Rivera se upušta u aferu s Fridinom mlađom sestrom Kristinom.

Ubrzo se i Kahlo upušta u avanture, kako s muškarcima, tako i sa ženama. Jedna od njenih najozbiljnijih avantura, bila je s ruskim revolucionarem, Lavom Trockim. Zahvaljujući inicijativi Andrea Bretona ponuđena joj je izložba na modnom Julian Levy Gallery 1938. u New Yorku.

Izložba je bila pravi trijumf, a pola slika je i prodano. 1939. Breton joj predlaže da joj organizira izložbu u Parizu, ali po dolasku u Francusku, Frida koja nije govorila francuski jezik, shvaća da Breton nije čak ni podigao slike na carini. Izložba je bila otvorena, sa šest tjedana zakašnjenja, ali ipak financijski uspješna. Kahlo dobiva mnogobrojne odzive i pohvale, uključujući Picassa i Kandinskog. Frida Kahlo umrla je 13. srpnja 1954. u Coyoacánu (Casa Azul), 7 dana nakon svojeg 47. rođendana.

Satchmo – 1971.

Armstrong Louis , američki jazz-trubač, kornetist, pjevač i vođa sastava (New Orleans, 4. VIII. 1900 – New York, 6. VII. 1971). Jedan od najznačajnijih jazz-glazbenika. Sjajne glazbene mašte, dostigao je savršenstvo čistim zvukom, snagom i smislom za parafraziranje. Kao vokalist, ideje koje je postizao instrumentom razvijao je promuklim, tamnim i izražajnim glasom.

Osnovna znanja o jazzu stekao je u rodnom gradu, gdje je već kao petnaestogodišnjak nastupao u lokalnim sastavima. Oko 1918. priključio se sastavu Kida Oryja, a početkom 1920-ih svirao je na brodovima koji su plovili Mississippijem. Na poziv Kinga Olivera došao je 1922. u Chicago; svirao je drugi kornet u njegovu sastavu Creole Jazz Band te stekao prva iskustva polifonog sviranja i kolektivnih improvizacija tipičnih za tradiciju crnačke glazbe s početka XX. stoljeća. S njima je 1923. snimio svoju prvu ploču »Chimes Blues«.

Potom se u New Yorku pridružio sastavu Fletchera Hendersona i poslije nastupao s poznatim blues-pjevačicama Bessie Smith, Clarom Smith i Trixie Smith te instrumentalistima Clarenceom Williamsom i Sidneyem Bechetom. Polovicom 1920-ih vratio se u Chicago, gdje je počeo nastupati i snimati kao vođa ansambla. Vodio je glasovite sastave Hot Five i Hot Seven, čije se snimke i danas smatraju među najznačajnijima u povijesti jazza.

Tijekom tog razdoblja prešao je s korneta na trubu, koja mu je ostala glavno glazbalo sve do kraja karijere. Potkraj 1920-ih počeo je snimati popularne pjesme s plesnim orkestrima, a 1947. utemeljio je i do smrti vodio sastav Louis Armstrong and His All Stars. Najveći vokalni hitovi: »Mack the Knife« (1956), »Hello Dolly« (1964), »What a Wonderful World (1968). Nastupao je i glumio u 20-ak filmova.