NA DANAŠNJI DAN: Dmitar Zvonimir, Vojnović, Andrić, Karađorđević, Che Guevara, Lovas, Dan pošte

Krunidba kralja Zvonimira – 1075.

Rimski velikodostojnici su u crkvi sv. Petra na solinskome polju okrunili Dmitra Zvonimira za hrvatsko-dalmatinskoga kralja.

Dmitar Zvonimir (lat. Demetrius Suinimir, Suonimir, Suonemerius, Zolomer, Zuonimir) bio je, hrvatski ban, herceg i kralj Hrvatske i Dalmacije, vladao je od 1075. do 1089. godine. Upamćen kao jedan od najuspješnijih vladara ranosrednjovjekovne Hrvatske, Zvonimir je, kao i njegov prethodnik, nastavio politiku ekspanzije Hrvatske na svim poljima. Njegova smrt 1089. bila je prekretnica u hrvatskoj povijesti, jer je sukscesijska kriza koju je izazvala bila popraćena krvavim ratom koji je rezultirao gubitkom hrvatske samostalnosti.

Rođen Ivo Vojnović, hrvatski književnik – 1857.

Dana 9.10.1857. rođen je Ivo Vojnović, hrvatski književnik. Najistaknutiji dramski pisac moderne, često nazivan i posljednjim velikim dubrovačkim piscem.

U književnosti se javlja 1880. kada mu August Šenoa, tada urednik časopisa Vijenac objavljuje pripovijetku Geranium. Uslijedila je pripovijetka Perom i olovkom 1884. i kraći roman Ksanta, 1886. U razdoblju između 1891. i 1901. nastaju pjesme iz zbirke Lapadski soneti.

Dva soneta iz te zbirke (Prelude i Na Mihajlu) uokviruju njegovu Dubrovačku trilogiju, najpoznatiji dramski kompleks koji obuhvaća drame Allons enfants, Suton i Na taraci – kronika o propasti Dubrovačke republike. Temu dubrovačkoga života obrađuje i u dramama Ekvinocijo i Maškarate ispod kuplja. Njegov dramski prvijenac, Psyche, 1889. označava zaokret kako u hrvatskom kazalištu, tako i u književnosti. Naime, povodom otvorenja nove zgrade Hrvatskoga narodnoga kazališta održan je natječaj za praizvedbu drame. Iako je favorit bio Ante Tresić Pavičić s povijesnom tregedijom na tragu devetnaestostoljetne kazališne tradicije Veliki Simeon, pobijedila je ipak Vojnovićeva salonska komedija, a njemu je priskrbila atribut začetnika moderne hrvatske drame.

Ivo Andrić, književnik – 1892.

Ivo Andrić, rođen 9. listopada 1892. u Travniku (BIH), umro u Beogradu, 13. ožujka 1975., bosanskohercegovački, hrvatski i srpski pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.

Dokumenti iz Andrićevih studentskih dana svjedoče o njegovu hrvatstvu. Tako, slika prijavnice za upis u prvi semestar Filozofskoga (Mudroslovnog) fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (desno), koju je Ivo Andrić kao dvadesetogodišnjak, vlastoručno potpisao u Zagrebu 14. listopada 1912. godine, svjedoči da mu je materinski jezik − hrvatski. Identično se izjasnio i prilikom upisa na Sveučilište u Krakovu u Poljskoj gdje piše da je katolički Hrvat iz Bosne. Isto tako i u svome prvome kritičarskome javljanju u časopisu Vihor, pišući o romanu hrvatskoga književnika Andrije Kovačevića Posljednji Nenadić (Matica hrvatska, Zagreb, 1913.), Andrić sebe svrstava u Hrvate:

“… nama Hrvatima nepotrebna su ova nagvaždanja jer se nema šta tražiti od tih neinteresantnih Nenadića… koji se vuku kroz život kao prebijeni, a cio vijek im ispuni nekoliko lumperaja, tri ispita, dvije skupštine i jedna ljubav.”

Tijekom tog razdoblja on postaje i zagovornik ideje jugoslavenstva. Nakon nastanka zajedničke države Andrić se počinje identificirati sa Srbima i tu nacionalnu identifikaciju on će održati do kraja života. Skoro sav njegov opus, književna djela (osim nekoliko pripovjedaka objavljenih u ranoj mladosti i na početku književne djelatnosti) i velike romane pisao je ekavicom i srpskim jezikom (ili istočnom inačicom srpskohrvatskoga jezika). U osobnoj prepisci koristio je ćirilično pismo. Ipak godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Je li do promjene nacionalnoga identiteta došlo zbog ideoloških razloga ili zbog karijere pošto on uskoro postaje državni službenik (a potom i veleposlanik u Berlinu) Kraljevine Jugoslavije u kojoj dominira Srbija.

Kako ta kontroverzija nije riješena, dandanas ga i Hrvati i Srbi smatraju svojim piscem. Prvi jer je rođen u hrvatskoj obitelji, a drugi jer je preuzeo njihov nacionalni identitet

Atentat na Aleksandra I. Karađorđevića – 1934.

Na današnji dan 1934. izvršen je atentat na kralja Aleksandra I. Karađorđevića, prvog kralja Kraljevine Jugoslavije.

Bio je u državničkom posjetu Francuskoj Trećoj Republici, dok se vozio u automobilui, atentator Vlado Černozemski iskočio je iz mase i upucao kralja, ministra i vozača. Iza atentata je stajala makedonska bugarofilska ogranizacija VMRO te Ustaški pokret.

To je bio jedan od prvih atentata snimljen na filmu. Pucnjava se dogodila točno ispred objektiva snimatelja, koji je u to vrijeme bio samo 1 stopu udaljen. Snimatelj nije snimio samo atentat, nego i kraću radnju nakon njega. Tijelo vozača (koji je bio na mjestu mrtav) zakočilo je automobil što je snimatelju omogućilo snimanje iz nevjerojatne blizine. Stajao je svega nekoliko centimetara od mrtvoga kralja i snimao događaje nekoliko minuta nakon atentata.

Che Guevara, argentinsko-kubanski revolucionar – 1967.

Dana 9.10.1967. američka CIA je dala pogubiti Che Guevaru, argentinsko-kubanski revolucionar. Guevara je rođen u argentinskoj građanskoj obitelji, španjolskih, baskijskih i irskih potomaka.

Završivši studij medicine putovao je Južnom Amerikom pri čemu se uvjerio u bijedu radnika i Indijanaca kriveći za to sjevernoameričke kapitaliste i autoritarne režime koje su oni podupirali. Okrenuvši se žestokom antiimperijalizmu i marksizmu, pridružio se Pokretu 26. srpnja koji je pod vodstvom Fidela Castra namjeravao izvrišiti revoluciju na Kubi. 1956. se s ostalima iskrcao na otok i sljedeće dvije godine – s najvišim činom, comandante – proveo u gerilskom ratovanju.

Nakon pobjede revolucionara 1959. obavljao je državničke funkcije vezane uz gospodarstvo i bio jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih ljudi na Kubi. Istodobno se bavio teorijom gerilskog ratovanja te planirao širenje komunističke revolucije na ostatak Južne Amerike i zemalja trećeg svijeta. 1965. napustio je Kubu i pošao u DR Kongo odakle je planirao pokrenuti afričku revoluciju.

Nakon potpunog neuspjeha operacije, isto je pokušao i u Boliviji no također neuspješno: uhvaćen je i odmah pogubljen. Njegova smrt izazvala je burne reakcije u svijetu: za vrijeme studentskih pokreta šezdesetih smatran je uzornim revolucionarom, a na Kubi i danas ima status nacionalnog junaka kao i među raznim drugim latinoameričkim ljevičarskim pokretima.

Pokolj u Lovasu – 1991.

Za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, srpske postrojbe su počinile pogrom u selu Lovasu, ubivši 40 Hrvata civila, a 14 je ozlijeđeno. Pokolj u Lovasu 1991. pripada u najtragičnije događaje velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku.

Pokolj u Lovasu bio je ratni zločin. Počinile su ga snage JNA i srpskih paravojnih postrojba, sastavljenih od domaćih Srba i Srba iz Srbije između 10. i 18. listopada 1991. godine, za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku u Lovasu.

Napad na ovo selo je bio dijelom akcije kojim se “čistilo” teritorij za napredovanje velikosrpskih postrojbi u okolici grada Vukovara, na kojem je zapelo olako osvajanje Hrvatske. Ujedinjeni Narodi u svojem izvještaju navode da su četničke postrojbe, Dušan Silni i Beli orlovi, sudjelovali u napadu na Lovas.

Metoda je bila putem fizičkog uklanjanja nesrpskog stanovništva, bilo ubijanjem, bilo natjerivanjem u izbjeglištvo (zastrašivanjem okrutnim ratnim zločinima) te prognavanjem iz ciljanog područja. Na putu im se tako našlo i selo Lovas.

Svjetski dan pošte

Svjetski dan pošte slavi se svake godine 9. listopada na godišnjicu osnivanja Svjetske poštanske unije (Universal Postal Union – UPU). Unija je osnovana 1874. godine u Bernu, prijestolnici Švicarske. Taj je dan proglašen Svjetskim danom pošte na UPU-ovu Kongresu održanom 1969. godine u Tokiju. Cilj Svjetskog dana pošte je promicanje važnosti poštanskog sektora u svakodnevnom životu ljudi i njihovu poslovanju te doprinos društvenom i ekonomskom razvitku zemalja. Proslava ovog dana ujedno potiče države članice na širenje svijesti o ulozi i aktivnostima njihovih poštanskih operatora u društvu i u medijima na nacionalnoj razini.

……….

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr

Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje

https://proleksis.lzmk.hr

Wikipedija

https://hr.wikipedia.org