NA DANAŠNJI DAN: Amper, Faulkner, Junek, Supilo, Mao Ce Tung, Vida, 204. brigada HV, Vukovar

André-Marie Ampère, fizičar – 1820.

Francuski fizičar André-Marie Ampère otkrio je Amperov zakon o linearnim tokovima električne struje, prema kojem se dva paralelna vodiča privlače kad kroz njih teče istosmjerna struja, a odbijaju kad su struje protivne. Njegovo otkriće omogućilo je razvoj magneta.

Najznačajniji su Amperovi pionirski radovi iz elektromagnetizma. Utvrdio je da se kružni tok električne struje ponaša kao magnet. Za linearne tokove električne struje našao je zakon prema kojemu se dva paralelna vodiča međusobno privlače kad kroz njih teče struja istog smjera, a odbijaju ako su struje protivne. Time je postavio temelje elektrodinamike.

Po Andre-Marie Amperu je mjerna jedinica za jakost električne struje nazvana Amper.

William Faulkner, američki pisac – 1897.

William Faulkner je, po mnogima, najveći američki romanopisac i jedan od najvećih svjetskih prozaika uopće, rođen je na današnji dan 1897. godine

Njegovo djelo karakteriziraju raskošna invencija, vatromet tehničke virtuoznosti, dominantna tragička i tragičko-ironijska vizija života u kojoj vlada usud (kob, fatum), no ublažena i oživljena čestim burlesknim i drastično komičnim scenama. To djelo, koje istražuje ponore zla i infernalne situacije (ludilo, incest, umorstvo, masakriranje, silovanje, linč, bratoubojstvo, čedomorstvo), istodobno je afirmacija ljudskosti i stoičkoga humanizma izraženoga u kršćanskoj ikonografiji i naglasku na vrlinama koje je Faulkner istaknuo u svojem nezaboravnom govoru 1949., pri dodjeli Nobelove nagrade: hrabrost, sućut, ponos, ljubav, čast i žrtvu.

Faulknerov je utjecaj na svjetsku književnost golem: dovoljno je reći da su poslijeratne američka, zapadnoeuropska i latinoamerička literatura nezamislive bez njega, od Camusa do Marqueza, od Vargasa Llose do Toni Morrison. Rođen je 25. rujna 1897 u New Albaniu.

Leo Junek, hrvatski slikar – 1899.

Hrvatsko-francuski slikar koji je većinu svog života proveo u Francuskoj gdje je poznat kao Lorris Junec.

Leo Junek je dijete iz braka Marije Junek (Oražem) i Teodora Juneka, koga je podignula siromašna baka, koja je imala svoj skromni stan u ulici Pod Zidom, ispod zagrebačkog Kaptola.

Postoji i priča da je Leo Junek vanbračno dijete svećenika Huga Mihalovića ( iz bogate veleposjedničke obitelji Mihalović), i inspiracija za Krležin lik Filipa Latinovicza[.

sprva je pohađao kaptolsku pučku školu, a od 1909. do 1914. ide u Kaptolsko sjemenište kao svjetovni polaznik.

Školovanje je prekinuo na dvije godine do 1916. zbog preseljenja na tada daleki Bukovac (danas dio grada Zagreba) koji onda nije imao tretman zagrebačkog naselja. 1916. se ponovo upisuje u Kaptolsko sjemenište, ali ovaj put kao klerik, no maturu 1918. polaže na Gornjogradskoj gimnaziji.

Potom upisuje Pravni fakultet zagrebačkog Sveučilišta, koji napušta nakon prve godine studija. Ujesen 1919. Junek se upisao na tadašnju Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt ( današnju zagrebačku Likovnu Akademiju), na studij slikarstva. Prvi mu je učitelj Ferdo Kovačević, drugi – Maksimilijan Vanka.

Od školske godine 1921/1922. nalazi se u klasi Ljube Babića (to se zvalo specijalka) i ostao je u njoj do kraja studija. Uz njega u klasi su bili; Đuro Tiljak, Oton Postružnik, Vinko Grdan i Ivan Tabaković njegovi budući sudruzi iz grupe Zemlja. Netom prije završetka studija 1924., posjećuje Pariz, u koji se trajno zaljubio i gdje se potpuno upoznao sa svojim velikim slikarskim uzorom Cézannom.

Kolika je bila opsjednutost Juneka Parizom, najbolje govore njegove vlastite riječi; Kad sam to vidio, vratio sam se u Zagreb, završio studij kod Babića, uzeo diplomu, izložio kod Ulricha, dobio stipendiju za Pariz… i još sam uvijek u Parizu. Po završetku studija, i kraćeg boravka na Plešivici ( gdje slika pejzaže) 1925. Junek odlazi u Pariz i tamo se trajno naseljava. Njegov život u Francuskoj je gotovo religiozna posvećenost slikarstvu. Na početku 1949. promijenio je ime u Lorris Junec.

Francusko državljanstvo dobio je tek 1974. 1951., Junek se seli iz bučnog Pariza u obližnji Orsay ( dvadesetak kilometara jugo-zapadno od Pariza), gdje u miru i tišini slika do svoje smrti. (izvor: Prolexis enciklopedija).

Frano Supilo, hrvatski političar i publicist – 1917.

Dana 25.9.1917. od posljedica moždanog udara umro je Frano Supilo, hrvatski publicist i jedna od vodećih osoba u hrvatskoj politici na početku 20. stoljeća. Frano Supilo rodio se 30. studenog 1870. u Cavtatu.

Školovao se u Dubrovniku i već je kao srednjoškolac sudjelovao u demonstracijama protiv austrijske politike. U politički je život ušao kao osnivač i glavni urednik lista Crvena Hrvatska, pravaške koncepcije.

Među najzaslužnijim je političarima za donošenje Riječke rezolucije 1905. godine. i za stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije.

Nakon izbijanja I. svjetskog rata otišao je u emigraciju (u Italiju, a potom u Englesku), gdje je započeo aktivnost za oslobođenje južnoslavenskih naroda Habsburške Monarhije i za njihovo ujedinjenje u novu državnu zajednicu te nastojao zainteresirati vlade Antante za osnutak jugoslavenske države. Bio je jedan od osnivača Jugoslavenskog odbora 1915. godina te se, razotkrivši tajni Londonski ugovor, borio protiv imperijalističkih težnji Italije na Jadranu.

Zauzimao se za demokratsko ujedinjenje južnoslavenskih naroda i za njihovu nacionalnu ravnopravnost te je predlagao federalističko uređenje buduće zajedničke države. Zbog tih stavova sukobio se s Nikolom Pašićem i većinom političara u Jugoslavenskom odboru te je 1916. istupio iz Odbora. Iako je nastavio borbu za hrvatsko pitanje, pozdravio je potpisivanje Krfske deklaracije 1917. godine.

Mao Ce Tung, predsjednik Kine – 1954.

Na današnji dan 1954. godine Mao Ce Tung postao je prvi predsjednik Narodne Republike Kine.

Mao Zedong aka Mao Ce-tung, kineski revolucionar i državnik. Jedan od osnivača KP Kine 1921., organizator partizanskih postrojba i kineske Crvene armije. Razvio je izvornu interpretaciju marksizma koja ističe potrebu da se u azijskom društvu treba usredotočiti na selo, te revolucionarnu elitu tražiti u siromašnom seljaštvu, a ne u gradskom proletarijatu.

Nakon uspostave NR Kine 1949., postao je predsjednik pa je zauzeo funkcije šefa države i predsjednika partije. Radi suprotstavljanja suparničkim frakcijama u kineskom vodstvu, u travnju 1956. Mao je proklamirao politiku »neka cvjeta stotinu cvjetova«, kojom se poticalo ograničeno izražavanje različitih ideja.

Inicijator je pokreta za stvaranje narodnih komuna, poznatoga kao »veliki skok naprijed« , a koji je gotovo doveo do sloma kineskoga gospodarstva. Sljedeće godine morao je položaj predsjednika republike prepustiti Liu Shaoqiju, pa je zadržao samo položaj predsjednika partije i ideologa. Od 1960. počeo je uz pomoć ministra obrane Lin Biaoa stvarati alternativni sustav moći unutar Crvene armije. Nakon raskida s N. S. Hruščovom i SSSR-om (1960. ukinuta je sovjetska pomoć Kini), upozorio je na opasnost od sovjetskog revizionizma i rađanja »novih buržoaskih elemenata« unutar državno–partijske strukture.

Na X. plenumu CK KP Kine u rujnu 1962. uputio je poziv »Ne zaboravite klasnu borbu«. Započeo je borbu protiv Liu Shaoqija i komunističkih reformatora kao »buržoaskih revizionista«. Potaknuo je »kulturnu revoluciju« (1966–69), u kojoj je uklonio reformatorski dio vodstva i glavnog suparnika Liu Shaoqija te postao obožavana osoba u Kini, a njegovi raniji eseji (Misli) postali su dogma za kineske mase.

Bio je glavni tvorac moderne Kine, iako, osim za razdoblja kulturne revolucije, nije sam donosio odluke. Zagovarao je radikalna rješenja za tradicionalne kineske probleme; njegove ideje o pomicanju središta revolucije sa Zapada na Istok, o osnovnom antagonizmu koji vlada između bogatih eksploatatorskih država i onih siromašnih, te o ulozi seljaštva (»Selo će pobijediti grad«), revolucionarnom pokretu masa i gerilskom ratovanju imale su znatan utjecaj u pojedinim državama Azije, Afrike i Latinske Amerike. Istodobno, široko popularizirane Misli predsjednika Maoa (citati) imale su stanovit odjek i u zapadnoeuropskom novoljevičarskom pokretu.

Viktor Vida, hrvatski književnik – 1960.

Viktor Vida (Kotor, 2. listopada 1913. – Buenos Aires, 25. rujna 1960.), hrvatski književnik. Rodom Hrvat.

Diplomirao je u Zagrebu povijest južnoslavenske književnosti i talijanski jezik s književnošću. Od 1943. radi u Rimu kao član uredništva Agenzia Giornalistica Italo-Croata, a početkom 1948. seli u Argentinu. Prve pjesme objavio je u nikšićkoj Slobodnoj misli, a potom nastavlja objavljivati u zagrebačkom Savremeniku te u Hrvatskoj reviji što su je u Buenos Airesu pokrenuli Vinko Nikolić i Antun Bonifačić. Pjesme su mu u tradiciji A.G. Matoša i Tina Ujevića, s intimističkim ugođajem.

Smatra se jednim od najznačajnijih hrvatskih pjesnika u emigraciji.

Utemeljena 204. brigada HV, Vukovar – 1991.

204. brigada HV, zvana još i vukovarska, legendarna je brigada Hrvatske vojske čiji su pripadnici branili grad Vukovar u Domovinskom ratu (Bitka za Vukovar).

Brigada je ustrojena 25. rujna 1991. od pripadnika naoružanih postrojbi, a njezin prvi zapovjednik bio je Mile Dedaković-Jastreb. U službenim dokumentima HV vodi se i kao 124. brigada HV.