NA DANAŠNJI DAN: Petar Berislavić, Honoré de Balzac, Radoslav Lopašić, ukinuto kmetstvo, Stanko Vraz, Pariška komuna, traperice, FIFA, Charles Lindbergh, Joe Cocker, zdravi gradovi
Kristofor Kolumbo, moreplovac – 1506.
Kolumbo, Kristof (talijanski Cristoforo Colombo, španjolski Cristóbal Colón, pomorac i otkrivač Amerike (Genova, 1451 – Valladolid, 19. V. 1506). Podatci o njegovoj mladosti vrlo su oskudni. Rano se posvetio trgovini i pomorstvu, često putovao i boravio na Madeiri, u Portugalu i na afričkim obalama.
Kristofor Kolumbo
Vjerojatno je zbog trgovačkih poslova definitivno napustio Genovu i 1479. se naselio u Lisabonu. Čini se da je prilikom boravka na Madeiri počeo planirati veliku prekooceansku ekspediciju u Indiju zapadnim putem, misleći tako skratiti put oko Afrike. Ne dobivši potpore za takvo putovanje na portugalskom dvoru, otišao je 1485. u Španjolsku. Tek nakon 7 godina upornih nastojanja pridobio je španjolski dvor, koji je pristao na njegov plan i odobrio da se za to putovanje opreme tri broda (Santa Maria, Pinta i Niña). S posadom od 90 ljudi Kolumbo je 3. VIII. 1492. krenuo iz luke Palos de la Frontera u Andaluziji prema zapadu. Nakon 2 mjeseca plovidbe stigao je 12. X. na bahamski otok Guanahani, koji je prozvao San Salvador.
Iako je Kolumbo u novootkrivenim zemljama naišao na bajoslovno bogatstvo (koje je privuklo mnoge pustolove), umro je u potpunom siromaštvu i nemilosti dvora. Zemlja koju je otkrio dobila je ime po talijanskom pomorcu Amerigu Vespucciju. Vespucci je sudjelovao u pripremanju drugoga i trećega Kolumbova putovanja, a poslije je i sam poduzeo 4 putovanja u Ameriku, koju je prvi opisao. Kako su ga u ono doba smatrali otkrivačem Amerike, njemački je tiskar M. Waldseemüller 1507., godinu dana nakon Kolumbove smrti, prozvao Novi svijet po njegovu imenu. – Svojim otkrićima Kolumbo je otvorio novu eru u povijesti čovječanstva.
Petar Berislavić, hrvatski ban – 1520.
Berislavić, Petar (Beriszló), hrvatski ban i diplomat (Trogir, 1475 – Vražji vrtal ili Vražja gora kraj Korenice, 20. V. 1520). Pripadao trogirskoj obitelji Berislavić koja se u historiografiji naziva Berislavići Trogirski. Školovanje za svećenika započeo u Trogiru te nastavio u Ugarskoj. Od 1501. obnašao visoke crkvene dužnosti u Ugarskoj (kaločki kanonik, pečuški i stolnobiogradski prepošt) te je 1512/13. postavljen za vespremskog biskupa. Uz crkvene položaje postigao visoke državne funkcije (1503. kraljev tajnik, 1512. rizničar) te sudjelovao u diplomatskim misijama u Rimu i Mletačkoj Republici.
Petar Berislavić
Kada je postavljen za hrvatsko-dalmatinsko-slavonskog bana 1513., intenzivno je djelovao na ustroju protuosmanske obrane u Hrvatskoj i pronalaženju sredstava za njeno financiranje te se smatra prethodnikom organizacije Vojne krajine. Koristeći se novčanom pomoći pape Lava X., okupio je znatnu vojsku pa uz pomoć hrvatskih velikaša Nikole III. Zrinskoga, Mihovila Frankapana Slunjskoga, I. Karlovića i jajačkoga bana Franje Berislavića teško porazio osmansku vojsku kraj Dubice u kolovozu 1513. Kralj Vladislav II. Jagelović postavio ga je za vranskoga priora i dubičkoga župana. Za daljnju obranu kraljevstva sredstva prikupljao od prihoda priorata, dubrovačke zaštitnine i papinske pomoći.
U svibnju 1515. Osmanlije su ga porazili kraj Novigrada, a to je otežalo obranu Jajca. Sazvao slavonski sabor radi pomoći Jajcu i razvio diplomatsku aktivnost kako bi u europskim zemljama (Francuska, Poljska) pribavio pomoć za borbu protiv Osmanlija. Na slavonskim saborima 1516. i 1517. ishodio raspisivanje izvanrednoga poreza za obranu kraljevstva. Zimi 1518. prodro u Bosnu i opskrbio Jajce hranom, a to je ponovio i sljedeće godine. U svibnju 1520. porazio Osmanlije kraj Vražjeg vrtla na Ličkoj Plješivici, ali je u tom sukobu i poginuo. Pokopan je u katedrali u Veszprému. Svojim djelovanjem znatno ojačao položaj hrvatsko-dalmatinsko-slavonskoga bana i njegov međunarodni ugled.
Honoré de Balzac, pisac – 1799.
Balzac Honoré de, francuski književnik (Tours, 20. V. 1799 – Pariz, 18. VIII. 1850). Jedan od najplodnijih francuskih pisaca: napisao je oko stotinu djela od kojih je najveći dio obuhvaćen naslovom Ljudska komedija (La Comédie humaine).
Honord de Balzac
Njegovo prvorazredno značenje za svjetsku književnost proizlazi otuda što je bio, još u jeku romantizma, jedan od začetnika novoga književnog smjera realizma. Smatra se njegovim rodonačelnikom, ali i tvorcem modernoga europskog romana uopće, koji je u potpunosti obnovio kao književnu vrstu što zahvaća sva područja: filozofiju, povijest, znanost, politiku, sociologiju, religiju i dr.
Iako je izrastao iz romantizma i bio suvremenik Scotta, Hugoa i Hoffmanna, kojima se divio, Balzacov smisao za društvena zbivanja te promatrački dar i pronicavost u odnosu na zbilju prijelomnoga povijesnog razdoblja čine ga piscem koji prvi pokušava istinski i bez idealiziranja progovoriti o novome građanskom svijetu u početnim fazama kapitalističke privrede u prvoj polovici XIX. stoljeća. Bilo da ga se pokušava iščitati kao historijskog materijalista prije Marxa (Lukács), kao psihoanalitičara prije Freuda, ili kao pomalo naivnog popisivača neiscrpne zbilje (zagovornici poetike francuskoga Novog romana iz 1950-ih), njegovo je djelo produktivno polazište za promišljanje odnosa između zbilje i književnosti, koje su u Balzaca, više negoli u ikoga, nerazlučivo povezane.
Radoslav Lopašić, povjesničar – 1893.
Radoslav Lopašić
Lopašić, Radoslav, hrvatski povjesničar (Karlovac, 20. V. 1835 – Zagreb, 25. IV. 1893). Pošto je privatno izučio za pravnika, bio je 1866. postavljen za kotarskog suca u Severinu, a 1871. za bilježnika Zagrebačke županije. Godine 1891. bio je imenovan tajnikom kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu. Od 1883. bio je dopisni član JAZU. Pisao je povijesne studije, prikupljao stare isprave i arheološke predmete, te je objavljivao monografije o pojedinim gradovima. Osobito su važna djela u kojima je sakupio arhivsku građu (Hrvatski urbari – Urbaria lingua Croatica conscripta, 1894. i Spomenici hrvatske Krajine, I–III, 1884–89). Jedan dio prikupljene građe (o otporu Zrinskih i Frankapana bečkomu centralizmu, o protestantizmu u Hrvatskoj i o Vojnoj krajini) objavio je u Starinama, časopisu JAZU. S historiografskog aspekta važne su njegove studije o povijesti nekih gradova i utvrda (Karlovac, Ogulin, Bihać i dr.). Neki njegovi radovi, kao Bihać i Bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice (1890) i Oko Kupe i Korane: mjestopisne i poviestne crtice (1895), i danas su nezamjenljivi u istraživanju povijesti tih područja.
Ban Josip Jelačić ukinuo kmetstvo i sazvao prve izbore – 1848.
Kada je u ožujku 1848. u Habsburškoj Monarhiji izbila revolucija i kada je uspostavljena madžarska samostalnost, što je iz temelja promijenilo državnopravni odnošaj Hrvatske prema Ugarskoj, u Hrvatskoj nije bilo bana niti je Sabor zasjedao. Kako je Jelačić bio krajiški zapovjednik i uz to poznati narodnjak, nastojanjem Franje Kulmera (u krugu madžarskih konzervativaca) i Lj. Gaja (u nadvojvode Ivana u Grazu), Jelačića je kralj Ferdinand 23. III. imenovao banom bez znanja i pristanka madžarske vlade. Neovisno o tom, velika Narodna skupština u Zagrebu aklamacijom ga je 25. III. izabrala za bana. Banska je čast uključivala promaknuće u čin generala i zapovjednika obiju banskih pukovnija, a zatim (7. IV) u čin podmaršala i vrhovnoga zapovjednika u Hrvatskoj i Vojnoj krajini. Bansku je prisegu Jelačić položio u Beču.
ban Jelaćić
U odnošajima prema Pešti bio je na stajalištu Zahtijevanja naroda, koja su za Hrvatsku tražila odgovornu vladu na čelu s banom, i mislio je da se taj cilj, u osnovi protivan hegemonističkim težnjama Pešte, može postići nagodbom. Kako madžarska vlada nije poznavala ustupaka i kako se smatrala jedinom zakonitom vlašću i nad Hrvatskom, Jelačić je 19. IV. okružnicom svim oblastima u Hrvatskoj i Slavoniji prekinuo sve službene odnose s peštanskom vladom do saziva Sabora, a 25. IV. posebnim Banskim pismom, upućenim svakoj općini, potvrdio ukidanje »tlake gospodske i svake daće urbarijalske i desetine crkvene« i 27. IV. proglasio prijeki sud kojim je trebalo prije svega pogoditi političke protivnike pokreta – madžarone.
Njegovo je držanje bilo u skladu s pogledima Narodne stranke, a Jelačić je više mjeseci – pošto je njezin najistaknutiji predstavnik, Gaj, nakon afere s Milošem Obrenovićem, izgubio svaki utjecaj – bio oličenje nacionalnog pokreta u Hrvatskoj. Bio je uvjeren da veliku odgovornost koju mu to nameće može uskladiti s dužnošću svojega vojničkoga poziva. U duhu austroslavizma, održanje ustavne Austrije držao je zalogom slobode za slavenske narode u njoj, iako je u djelatnosti toga carskog vojnika bila ideja »velike, jake i slobodne Austrije« osnovna.
Stanko Vraz, ilirac – 1851.
Stanko Vraz
Stanko Vraz ili Jakob Frass, rođen je 30. 6. 1810, Cerovac, Ljutomer, a umo 20. 5. 1851. u Zagrebu. U Mariboru 1830. završava njemačku gimnaziju (gramatiku i humaniora). Filozofiju, tj. dva završna razreda današnje srednje škole, polazio je u Grazu. Godine 1833. susreće se u Grazu s hrvatskim preporodnim prvakom Ljudevitom Gajem. Za praznika 1835. upoznao se Vraz s mladom Gajevom nećakinjom Julijanom Cantilly (1812 – 1842), kćerkom imućnoga trgovca i gradskog senatora u Samoboru. Pod dojmom osobne povrijeđenosti zbog stava Prešerenova književnog kruga, Vraz se lako oduševio za Gajeve preporodne ilirske ideje. Sve češće posjećuje Zagreb i sve više se približava duhovnoj struji hrvatskoga narodnog preporoda. Kad je 1835. počela izlaziti u Zagrebu ˝Danica ilirska˝, Vraz postaje njezinim suradnikom. Prvu pjesmu na hrvatskom jeziku Stana i Marko objavio je 12. rujna 1835. u ˝Danici˝ s potpisom ˝Stanko Vraz, Ilir iz Štajera˝. Godine 1839. potpuno se opredjeljuje za hrvatsku književnost i nastanjuje u Zagrebu.
Slomljena Pariška komuna – 1871.
Francuska vojska je 1871. upala u Parišku komunu i slomila je nakon tjedan dana žestokih uličnih borbi. Iako je komuna formalno bila obična ‘općina Pariz’, ipak je zbog svojih kontroverznih proglasa postala jedan od najvažnijih povijesnih događaja za sve revolucionarne socijalističke pokrete.
Najprisutnije revolucionarne struje u kratkom životu Pariške komune, a to su anarhizam, marksizam, blankizam i komunalizam, u Parizu su unatoč prijašnjim razmiricama i sukobima, surađivale bez konflikta te se ona zbog toga i danas slavi kao jedan od najvažnijih događaja u njihovoj povijesti. Samu komunu je omogućio građanski ustanak svih revolucionarnih tendencija u Parizu poslije Francusko-pruskog rata koji je završio francuskim porazom.
Parška komuna
Tadašnja francuska vlada čvrsto je odlučila slomiti Komunu koje se u načelu bojala, ponajviše zbog širenja ideje što se lako može vidjeti iz Engelsove kasnije tvrdnje da su ‘nepostojanje vojske, samouprava gradskih četvrti i druge osobitosti značile da Komuna nije više bila država u starom i represivnom smislu riječi: ona je bila jedan tranzicijski oblik koji je težio ka ukidanju države kao takve.’ Vojska Versaillesa ušla je u grad nakon izdajničke akcije u kojoj su otvorena zapadna vrata grada. Jedan za drugim kvartovi branjeni s barikada od strane građanskih milicija, padali su pod naletima profesionalne vosjke, a nakon tjedan dana zadnji džepovi otpora u siromašnim četvrtima uništeni su. Tijekom tog perioda, koji su Francuzi nazvali La Semaine Sanglante (Krvavi tjedan), u borbama je ubijeno između 20 i 50 tisuća ‘komunara’, a nakon propasti njihove autonomije je na suđenjima završilo još oko 40 tisuća ljudi od kojih je većina zatvorena i prognana. Parišku je komunu već 30. V. 1871. K. Marx na Generalnom vijeću Prve internacionale prikazao kao prvu socijalnu revoluciju, a nakon toga ona je postala događajem na koji se često pozivala socijalistička i marksistička misao i propaganda.
Levi Strauss i Jacob Davis patentirali traperice – 1873.
Levis Strauss i Jacob Davis
Levi Strauss je bio trgovac, a Jacob Davis, krojač u Renu u Nevadi, bio je jedan od njegovih redovitih kupaca. Dawis je 1872. napisao je pismo Straussu o svojoj metodi izrade radnih hlača s metalnim zakovicama na mjestima naprezanja – na kutevima džepova i dnu gumba kako bi ih ojačao. Kako Davis nije imao novca, predložio je da Straussu zajednički business. Njihovo „Poboljšanje pričvršćivanja džepnih otvora“ je inovacija koja će stvorila plave traperice kakve danas poznajemo. Ostalo je povijest.
Osnovana FIFA – 1904.
FIFA
U Parizu je 1904. osnovana FIFA – Fédération Internationale de Football Association, najviša svjetska nogometna organizacija. FIFA je odgovorna za organizaciju nogometnih međunarodnih natjecanja, među kojima je najpoznatije Svjetsko nogometno prvenstvo koje se održava od 1930. godine. Potreba za jednim izvršnim tijelom koje bi bilo iznad svih ostalih u svijetu postala je očita na početku 20. stoljeća i povećanom popularnošću međunarodnih nogometnih utakmica koje su se u Europi igrale od druge polovice 19. stoljeća. Engleski nogometni savez se mnogo puta sastajao s namjerom osnivanja takvog tijela, ali nije bilo značajnijeg pomaka zbog činjenice da je za takvu organizaciju potrebno više nogometnih nacija. To se pokazalo istinitim kad je federacija ubrzo nakon osnivanja zaprimila brojne zahtjeve za članstvom. FIFA danas ima 208 nogometnih saveza članova, što je za 16 država više nego Ujedinjeni narodi i tri države više nego Međunarodni olimpijski odbor, te pet više od IAAF-a.
Charles Lindbergh preletio Atlantski ocean – 1927.
Charles Lindbergh
Lindbergh Charles Augustus, američki zrakoplovac (Detroit, 4. II. 1902 – Maui, 26. VIII. 1974). Prvi je preletio Atlantik bez slijetanja, leteći zrakoplovom Spirit of St. Louis između New Yorka i Pariza. Tu je udaljenost od 5836 km preletio 20. i 21. V. 1927. za 33 h i 30 min, a taj mu je pothvat donio svjetski ugled jedne od najpoznatijih ličnosti u povijesti zrakoplovstva. Otmica i ubojstvo njegova malodobnoga sina 1932. potaknuli su donošenje tzv. Lindberghova zakona, kojim se na području SAD-a za otmicu predviđa smrtna kazna. Nakon dolaska Hitlera na vlast, izražavao je simpatije za nacizam pa je javno istupao protiv ulaska SAD-a u II. svjetski rat. Njegova je knjiga The Spirit of St. Louis (1953), u kojoj opisuje svoj povijesni let, nagrađena Pulitzerovom nagradom (1954).
Joe Cocker, glazbenik – 1944.
Joe Cocker, rođen kao John Robert Cocker (Sheffield, 20. svibnja 1944. – Crawford, Colorado, 22. prosinca 2014.), bio je engleski pjevač pop izričaja.
Glazbenu karijeru Cocker je započeo u svom rodnom gradu Sheffieldu, Engleska, kad je imao tek 15 godina.
Joe Cocker
Prvi veliki hit Cocker je imao s pjesmom With a Little Help from My Friends, obradom The Beatlesa na kojoj je gitaru svirao Jimmy Page.Iste godine održao je nastup na legendernom festivalu u Woodstocku. Daljnji je uspjeh postigao obrađivanjem She Came In Through the Bathroom Window The Beatlesa, te vlastitim pjesmama, iznimno uspješnim Cry Me a River i Feelin’ Alright. 1970. postiže najveći hit tog dijela svoje karijere s pjesmom The Letter s albuma Mad Dogs and Englishmen.
Početkom 1970ih problemi s drogom i alkoholom usporavaju mu karijeru, no u ’80ima i ’90ima uspijeva se vratiti zahvaljujući nekolicini iznimno uspješnih hitova: Up where We Belong, pjesma nagrađena Oscarom, otpjevana s Jennifer Warnes za film Oficir i džentlmen, You are So Beautiful, When The Night Comes, N’oubliez Jamais, Cocker slovi za velikog obožavatelja Hrvatske, u kojoj je nastupio nekoliko puta, zadnje 16. kolovoza 2005. godine.
Dan zdravih gradova
……
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija, https://hr.wikipedia.org
