NA DANAŠNJI DAN: Marulićeva Judita, Kant, Kršnjavi, Lenjin, Oppenheimer, Tonči Petrasov, proboj iz logora Jasenovac, Ansel Adams, prvi hrvatski parlamentarni izbori, Nixon, Dan planeta Zemlje
Marko Marulić završio Juditu – 1501.
Marko Marulić (lat. Marcus Marulus Spalatensis) (Split, 18. kolovoza 1450. – Split, 5. siječnja 1524.) hrvatski je književnik i kršćanski humanist, otac hrvatske književnosti. Često mu se dodijeva i pridjev Splićanin.
Prva uporaba riječi psihologija pripisuje se Maruliću. Rođen je u splitskoj plemićkoj obitelji Marulić koja se od 1436. nazivala i Pecenić. U Splitu je završio humanističku školu, no ne zna se gdje je studirao, možda u Padovi. Bio je aktivan u pomaganju hrvatskim knezovima protiv Turaka.
Marko Marulić
I pjesnikovi pozivi na borbu protiv Turaka zrače hrvatskim rodoljubljem. Hrvati su mu glavni predstavnici borbe protiv Osmanlija, pa poimence Ugre i ne spominje u svojoj pjesmi “Molitva suprotiva Turkom”. Marko Marulić u doba turskih napada na dalmatinske gradove piše djelo Judita kojim želi ohrabriti Splićane i građane ostalih dalmatinskih gradova da se odupru osmanlijskoj opasnosti.
Judita je najznamenitije djelo Marka Marulića i prvi umjetnički ep hrvatske književnosti ispjevan na hrvatskom jeziku. Sastoji se od šest pjevanja i ukupno 2126 dvostruko rimovanih dvanaesteraca. Napisao ju je 1501. godine, a objavljena je 1521., te za njegova života još dva puta u samo 18 mjeseci. Zapažena je i izvan granica Hrvatske i prevedena na mnoge svjetske jezike.
Ep prati pripovijest o udovici Juditi koja svojom hrabrošću spašava rodni grad Betuliju. Povijesne analize tumače djelo kao alegorijski spjev u kojem je prikazana turska opsada Splita.
Immanuel Kant, filozof – 1724.
Kant, Immanuel, njemački filozof (Königsberg, danas Kalinjingrad, 22. IV. 1724 – Königsberg, 12. II. 1804). Podrijetlom iz pijetistički usmjerene siromašne obrtničke obitelji, završio je fakultet (filozofiju, matematiku i prirodne znanosti) u rodnome mjestu, iz kojega nije odlazio cijeloga života.
Immanuel Kant
God. 1755. promoviran je za doktora filozofije. Iste godine započeo je predavati na sveučilištu o logici, metafizici, etici, prirodnom pravu, antropologiji, pedagogiji, matematici, fizici, mineralogiji i fizičkoj geografiji, isprva kao privatni docent, a 1770–96. kao redoviti profesor.
Kantov se filozofski razvoj može razdijeliti na pretkritičko razdoblje (1747–55), u kojem se bavio prirodoznanstvenim pitanjima i pisao svoju Opću povijest prirode i teoriju neba (Allgemeine Naturgeschichte und Theorie des Himmels, 1750), metafizičko razdoblje, u kojem je polazeći od C. Wolffa razvijao svoju »kritičku metafiziku«, posebice u spisima Snovi jednog vidovnjaka i O osjetilnom i inteligibilnom svijetu, o formi i principima, i na tzv. kritičko razdoblje filozofije, kada je napisao svoja glavna filozofska djela, svoje tri glasovite kritike: Kritika čistog uma (Kritik der reinen Vernunft, 1781), Kritika praktičnog uma (Kritik der praktischen Vernunft, 1788) i Kritika moći rasuđivanja (Kritik der Urteilskraft, 1790). Kant i francuski fizičar P. S. de Laplace, neovisno jedan o drugome, razvili su teoriju o postanku kozmosa, koja je zbog velike sličnosti u postavkama nazvana Kant-Laplaceovom hipotezom.
Kršnjavi Isidor, političar – 1845.
Kršnjavi, Isidor (Iso), hrvatski povjesničar umjetnosti, slikar, kulturni i javni djelatnik (Našice, 22. IV. 1845 – Zagreb, 3. II. 1927). U Beču je studirao povijest umjetnosti i filozofiju (1866–70), a slikarstvo na akademijama u Beču i Münchenu; boravio u Italiji 1872–77.
Bio je prvi profesor povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu (1877–1918). Potaknuo je osnivanje Društva umjetnosti (1878), Muzeja za umjetnost i obrt (1880) i Obrtne škole (1882); zauzimao se za obnovu kućne radinosti i narodnog obrta. Bio je prvi ravnatelj Strossmayerove galerije starih majstora i urednik prvoga kataloga; reorganizirao je Arheološki muzej. God. 1887–91. studirao je pravo u Beču. Ambiciozan i politički pragmatik napustio je Stranku prava i 1884. postao saborski zastupnik na listi Khuenove Narodne stranke te bio izabran za predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu (1891–95); kasnije se priključio frankovcima, ali ih je 1910. napustio.
Kršnjavi Isidor
Kao predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu proveo je veći broj reformi u srednjoškolskoj i visokoškolskoj nastavi; za njegove je uprave izgrađen i obnovljen velik broj školskih ustanova i crkava (gimnazije u Zagrebu i Sušaku, Glazbeni zavod i dovršenje zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu). Obnavljao je kulturno-umjetničke spomenike (obnova zagrebačke katedrale, grkokatoličke crkve u Križevcima). Zauzimao se zajedno s Bolléom za čistoću stila prema restauratorskim načelima E. Viollet-le-Duca. U dekoriranju zidova palače Bogoštovlja i nastave (Opatička 10 u Zagrebu), koje su s udjelom Obrtne škole i H. Bolléa izveli V. Bukovac, M. C. Medović, O. Iveković, I. Tišov, F. Kovačević, R. Frangeš-Mihanović, želio je istaknuti kršćanske, klasične i humanističke temelje hrvatske kulture. Izgradio je veći broj umjetničkih atelijera i omogućio mnogobrojnim umjetnicima stipendije, što je dovelo do raskola u Društvu umjetnosti i 1897. do službenoga početka hrvatske moderne. U njegovu se slikarskom opusu (mrtve prirode i krajolici te skice prema starim majstorima) očituje utjecaj münchenske slikarske škole.
Vladimir Iljič Lenjin, revolucionar – 1870.
Vladimir Iljič (obiteljsko ime Uljanov), Lenjin (Simbirsk, 22. travnja 1870. – usadba Gorki 10 km južno od Moskve, 21. siječnja 1924.), bio je sovjetski revolucionar, državnik, pravnik, filozof i publicist; predvodnik Oktobarske revolucije 1917. u Rusiji; osnivač prve Komunističke partije i Kominterne; utemeljitelj Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike i Sovjetskoga Saveza.
Vladimir Iljič Lenjin
Mjeri li se važnost povijesnih osoba dosegom, opsegom i dubinom njihova utjecaja u oblikovanju svijeta, Lenjin je, po mišljenju praktički svih povjesničara jedna od najvažnijih ličnosti 20. stoljeća, a po sudu mnogih, i najvažnija. Lenjin je bio osoba koja je formulirala i provela program pobjede ideologizirane društveno-političke opcije koja se, bez njega, svodila na praksu sindikalističkih i općecivilizacijskih reformi: prije njega, nijedan se lijevi političar radikalnog usmjerenja nije, usprkos deklarativnim iskazima, usudio išta poduzeti da bi preuzeo vlast, a kamoli provesti duboku društvenu preobrazbu na crti ostvarenja egalitarnoga društva-u ovom slučaju prema apokaliptički shvaćenomu marksizmu.
Lenjinizam je bio glavni globalni proces koji je doveo do polarizacije ideoloških sila; bez njega nisu zamislivi desni radikalizmi poput nacizma i susljedni svjetskopovijesni procesi kao 2. svjetski rat, dekolonijalizacija i nastanak novih država u Europi i svijetu.
Robert Oppenheimer, fizičar – 1904.
Oppenheimer, Robert, američki fizičar (New York, 22. IV. 1904 – Princeton, 18. II. 1967). Diplomirao (1925) na Harvardovu sveučilištu, doktorirao (1927) na Sveučilištu u Göttingenu kod Maxa Borna. Od 1929. predavao je na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu i na Kalifornijskom tehnološkom institutu (Caltech) u Pasadeni.
Robert Oppenheimer
Godine 1936. otkrio je posebnu vrstu nuklearnih reakcija, važnih za određivanje nuklearne strukture (tzv. stripping elektrona). Bio je direktor razvojnoga laboratorija u Los Alamosu u Novome Meksiku, gdje je u sklopu Projekta Manhattan vodio radove na izradbi atomske bombe (1943–45). Vodio je istraživanja u Institutu za viša znanstvena istraživanja u Princetonu (1947–66). Sukobio se s američkom administracijom zbog protivljenja projektu izradbe vodikove (hidrogenske) bombe, pa je 1954. optužen »za simpatije prema komunizmu«.
Iako su policijska ispitivanja dokazala njegovu lojalnost SAD-u, ipak mu je zabranjen pristup povjerljivim dokumentima o nuklearnim istraživanjima. Godine 1963., za vlade predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja, Oppenheimer je potpuno rehabilitiran, te ga je Komisija za atomsku energiju SAD-a, kao uvoditelja kvantne mehanike u SAD-u, te zbog njegova velikog doprinosa teorijskoj fizici i razvoju istraživanja i primjene nuklearne energije u SAD-u, nagradila Fermijevom nagradom.
Tonči Petrasov Marović, književnik – 1934.
Marović, Tonči Petrasov, hrvatski književnik (Mravince kraj Splita, 29. X. 1934 – Split, 22. IV. 1991). Završio Pedagošku akademiju (1963) u Splitu, gdje je radio kao novinar i urednik za kulturu u radiotelevizijskome centru.
Tonči Petrasov Marović
Pjesmama se javio u časopisu Vidik, a poemama što ih je 1950-ih objavljivao u Krugovima i Mogućnostima te potom uvrstio u zbirku Asfaltirano nebo (1958) predstavio se kao avangardni pjesnik, sklon jezičnim eksperimentima. Poigravao se jezikom i u zbirkama Knjiga vode (1962), Riječ u zemlji (1963), Putanje (1967), Ciklus o cilju (1968), a u potonjim se zbirkama (Premještanja, 1972; Ča triba govorit, 1975; Hembra, 1976; Suprotiva, 1981; Osamnica, 1984; Moći ne govoriti, 1988; Smokva koju je Isus prokleo, 1989; Oče naš, 1990) sve više okretao tradiciji, i antičkoj i nacionalnoj književno-jezičnoj baštini. Vezan uz sredozemni krajolik, služio se arhaičnim i dijalektalnim čakavskim leksemima, a osobito je bio zaokupljen motivima groblja i smrti. Među prvima se u hrvatskom pjesništvu okušao u obliku haikua.
Jedan je od najznačajnijih hrvatskih pjesnika svojega naraštaja. Posmrtno mu je objavljena zbirka Job u bolnici (1992). U Splitu su mu izvedene drame Zimski prostor (1975) i Antigona, kraljica u Tebi (1981), a objavio je i drame Golubovi i dječaci (1958), Obrazina (1965) i Temistoklo (1984), novelističku zbirku Demokritov kruh (1978) te romane Ljudski kusur (1969) i Lastavica od 1000 ljeta (1982).
Zatočenici Koncentracijskog logora Jasenovac odlučili su se na proboj iz logora – 1945.
Nakon savezničkih bombardiranja logora u ožujku i travnju 1945. godine, u kojima su uništeni mnogi objekti unutar logora, Vjekoslav Maks Luburić, zapovjednik Ustaške obrane, naredio je da se likvidiraju svi zatočenici, a logor minira, kako bi se prikrili svi tragovi zločina.
Koncentracijski logor Jasenovac ili Sabirni logor Jasenovac bio je najveći koncentracijski logor i logor za istrebljenje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) za vrijeme Drugog svjetskog rata. Logor je nastao kao rezultat genocidne politike nad Židovima, Srbima i Romima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koju je 10. travnja 1941. godine, pod okriljem i neposrednim utjecajem nacističke Njemačke i fašističke Italije, proglasila Ustaška domovinska organizacija (isti dan kada je njemačka vojska ušla u Zagreb).
Ansel Adams, fotograf – 1984.
Ansel Easton Adams (20. veljače, 1902., San Francisco, SAD – 22. travnja, 1984., Monterrey, Meksiko) je slavni američki pejzažni fotograf. Jedan je od prvih umjetničkih fotografa.
Od 1914. do 1927. godine studirao je glazbu. U to vrijeme razvio je i snažno zanimanje za fotografiju koju je studirao od 1916. do 1917. godine s Frankom Dittmanom u San Franciscu. Godine 1916. Adams je prvi put posjetio dolinu nacionalnog parka Yosemite, u koju će se kasnije često vraćati kako bi je fotografirao.
Ansel Adams
Godine 1927. objavio je svoju prvu knjigu fotografija Fotografije Visoke Sierre (Parmelian Prints of the High Sierras), kojom je podignuo ugled pejzažne fotografije.
Godine 1932., zajedno s Brettom Westonom, Willardom Van Dykeom, Imogen Cunningham i drugima, osnovao je fotografsku skupinu f/64. Oni su poticali takozvanu “čistu fotografiju” pod čime su podrazumijevali istraživanje tehničkih mogućnosti kako bi dokazali da fotografija ima svoje umjetničke osobitosti.
Godine 1935. objavio je fotografski priručnik Stvaranje fotografije (Making a Photograph), a već sljedeće godine održao je samostalnu izložbu u galeriji Stieglitz. S ciljem priznavanja fotografije kao umjetnosti 1940. godine je, zajedno s Beaumont Newhall, ustanovio odsjek za fotografiju pri Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku. Godine 1946. dobio je stipendiju Guggenheim, a 1958. nagradu Brehm Tehnološkog instituta Rochester.
U kasnijem razdoblju života dobio je brojne nagrade i priznanja od kojih se ističe Haselblad nagrada iz 1981. godine. Također se zalagao za očuvanje američke prirodne baštine.
Prvi hrvatski parlamentarni izbori – 1990.
Parlamentarni izbori 1990. godine bili su izbori za zastupnike u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske koja je tada bila još uvijek u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ono po čemu su ovi izbori značajni ogleda se u činjenici da su to bili prvi višestranački izbori u Hrvatskoj. Održavanjem ovih izbora te konstituiranjem tako izabranog višestranačkog Sabora Republike Hrvatske, započinje novija hrvatska povijest, odnosno proces osamostaljivanja Hrvatske.
Prvi višestranački izbori provedeni su po većinskom sustavu. To znači da je zemlja bila podijeljena na izborne jedinice u kojima se birao jedan zastupnik. U Društveno-političko vijeće biralo se 80, u Vijeće udruženog rada 156, a u Vijeće općina 115 zastupnika; ukupno se biralo 351 zastupnik u Saboru SR Hrvatske.
S 42 posto dobivenih glasova HDZ je osvojio 205 (58 posto) zastupničkih mjesta. Drugi najbolji rezultat polučio je SKH-SDP s 26 % osvojenih glasova i 107 mandata (30 posto). Slijedila je koalicija narodnog sporazuma KNS s 15 posto glasova i 21 mandatom (5.9 posto). Posljednja stranka koja je prošla izborni prag bila je Srpska demokratska stranka (SDS) koja s 1,6 posto glasova osvaja 5 (1.4 posto mandata). Ostatak mandata je išao nezavisnim kandidatima i nacionalnim manjinama.
Richard Nixon, američki predsjednik – 1994.
Richard Milhous Nixon (Yorba Linda, Kalifornija, 9. siječnja 1913. – New York, 22. travnja 1994.), bio je američki predsjednik. Bio je 36. (1953. – 1961.) dopredsjednik i 37. (1969. – 1974.) predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Poznat je kao jedini čovjek kojem je pošlo za rukom 2 puta biti izabran za dopredsjednika i dva puta za predsjednika; bio je 5. predsjednik američke Republikanske stranke koji je obnašao dužnost dva mandata.
Najviše ga se ipak pamti po tome što je bio prvi i dosad jedini predsjednik SAD-a koji je odstupio s dužnosti. Njegova ostavka bila je posljedica afere “Watergate”.
Richard Nixon
Godine 1972. je u Demokratskoj stranci ojačalo radikalno lijevo krilo, poraženo na izbornoj konvenciji prije četiri godine. Ovaj put su ljevičari na izbornoj konvenciji uspjeli progurati nominaciju Georgea McGoverna, koji se Nixonu na izborima suprotstavio platformom temeljenom na hitnom povlačenju iz Vijetnama i programom izdašnih socijalnih reformi.
McGovernov program bio je privlačan mladim radikalima, ali ne i “tihoj većini” glasača, pa je Nixon relativno lako osvojio veliki broj tradicionalnih glasača Demokratske stranke. Na izborima je dobio 60% – jedan od rekordnih rezultata u povijesti predsjedničkih nadmetanja.
Međutim, sam Nixon nije bio uvjeren kako će tako lako pobijediti, a gorka iskustva s “curenjem” informacija i stalna medijska haranga ga je učinila paranoičnim i nepovjerljivim čak i prema vlastitoj stranci. Zbog toga je za kampanju angažirao vlastitu organizaciju CRP, čiji su članovi protiv demokrata koristili “prljave trikove”, često na rubu, a nekad i s one strane zakona.
Jedna od takvih “prljavih” operacija bila je provala u Hotel Watergate, sjedište Demokratske stranke u Washingtonu, s ciljem prikupljanja informacija. Provalnici su uhićeni 17. lipnja 1972. godine, a u listopadu iste godine je Washington Post započeo seriju članaka koja je počinitelje povezivala s CRP-om, a kasnije i sa samim predsjednikom. To je bio početak skandala koji će biti poznat kao afera Watergate.
Nixon je sve vrijeme negirao ikakve veze sa skandalom, ali je s vremenom na vidjelo izlazilo sve više dokaza koji su upućivali na to da su Nixon i njegovi najbliži suradnici pokušavali zataškavati slučaj. Nixon se, nastojeći spasiti položaj, morao nevoljko riješiti nekih od svojih najbližih suradnika, koji su, pak, poslije odlučili svjedočiti protiv njega kada je podignuta službena istraga.
Nixonovom položaju nije nimalo pomoglo ni izbijanje naftnog šoka u jesen 1973. godine, kada je nagli skok cijena izazvao masovno nezadovoljstvo u zemlji, a Nixon smatran odgovornim za sve ekonomske i druge nevolje. Nixonu je također odmogla i ostavka dopredsjednika Spire Agnewa, kojemu su istražitelji pronašli dokaze o utaji poreza i pronevjeri. Nixon je na njegovo mjesto imenovao Geralda Forda.
U svibnju 1974. godine pravosudni odbor Zastupničkog doma Kongresa, koga su kontrolirali demokrati, započeo je formalni postupak opoziva. Kao ključni dokaz su korištene audio-vrpce s dokazima o nizu protuzakonitih radnji, čije je objavljivanje i korištenje 5. kolovoza 1974. godine u postupku odobrio Vrhovni sud. Vidjevši kako je izglasavanje opoziva neizbježno, Nixon je četiri dana poslije podnio ostavku.
Dan planeta Zemlje
…..
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža; http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr;
