NA DANAŠNJI DAN: Thomas More, Ludovico Ariosto, prvo “mrtvo” cjepivo, Guy de Maupassant, Frida Kahlo, Vatroslav Jagić, William Faulkner, Louis Armstrong, Ćiril Kos, Ennio Morricone
Thomas More, engleski humanist i državnik – 1534.
Thomas More
Dana 6. srpnja 1535. godine u Londonu je umro Thomas More, engleski humanist i državnik.
Sukobio se s kraljem i protivio se zakonu kojim kralj dobiva vlast nad Crkvom u Engleskoj te mu odbio položiti zakletvu kao vrhovnom poglavaru Crkve, pa je optužen zbog izdaje i smaknut.
Thomas More je pisao djela na engleskom i latinskom jeziku, a najpoznatije mu je djelo Utopija, u kojem kritizira društvene prilike u Engleskoj i suprotstavlja im viziju o idealnoj zajednici na zamišljenu otoku Utopiji.
Papa Lav XIII. kanonizirao je Morea zajedno s kardinalom Ivanom Fisherom 1886. godine. Zaštitnik je političara.
Ludovico Ariosto, talijanski književnik – 1533.
Dana 6. srpnja 1533. godine umro je Ludovico Ariosto, talijanski književnik. Ariosto je pisao latinske i talijanske stihove, renesansne komedije i društvene satire, no životno mu je djelo veliki viteški ep Bijesni Orlando, zamišljen kao nastavak nedovršena Boiardova spjeva Zaljubljeni Orlando (1506.), u kojem Ariosto oživljuje fantastični srednjovjekovni viteški svijet i pretvara njegove legendarne junake u moderne ljude, sa strastima i osjećajima renesansnog čovjeka.
Ludovico Ariosto
Djelo nema ni jednog glavnog junaka, ni jedne glavne radnje, već opisuje ljubav, gospe, borbe, vitezove, odnosno junake i zbivanja vezana uz imaginarnu saracensku opsadu Pariza u doba Karla Velikoga, te u nizu glavnih i sporednih radnji razvija raskošnu sliku života u kojoj se nerazdruživo isprepleću mašta i realnost, prošlost i sadašnjost.
Ep odiše životnom radošću, protkan je finim humorom, pisan s dubokim razumijevanjem za čovjeka i njegove slabosti, te – mada mu nedostaje organsko jedinstvo kompozicije – predstavlja vrhunsko dostignuće talijanske renesansne epike. Ispjevan je u savršenim stancama (strofama od 8 rimovanih jedanaesteraca), a u završnoj redakciji sadrži 46 pjevanja.
Prvi put primjenjeno cjepivo protiv bjesnoće – 1885.
Louis Pasteur
Cjepivo protiv bjesnoće je u početku stvorio Emile Roux , francuski liječnik i jedan od kolega Pasteura koji su radili s mrtvim cjepivom proizvedenim iz osušenih leđnih moždina zaraženih kunića. Cjepivo je testirano samo na 11 pasa prije prvog ljudskog testiranja. Ovo cjepivo je prvi put korišteno na 9-godišnjem Josephu Meisteru , 6. srpnja 1885, nakon što je dječak teško napadnut od bijesnog psa. Cijepljenje je učinjeno na osobni rizik za Pasteura, jer on nije bio licencirani liječnik i mogao je biti suočen sudskim progonom radi liječenja dječaka. Nakon konzultacija s kolegama, Pasteur je odlučio da ide naprijed s liječenjem. Meister nije obolio od bolesti. Ponegdje se spominje da je Pasteur spasio dječakov život, ali to se ne može tvrditi sa sigurnošću, jer je rizik od aktiviranja bjesnoće nakon takve izloženosti procjenjuje se na oko 15 posto. Ipak, Pasteur se slavi kao heroj i pravna stvar nije pokrenuta. Uspjeh u liječenju je postavio temelje za proizvodnju mnogih drugih cjepiva.
Guy de Maupassant, pisac – 1893.
Maupassant, Guy de, francuski novelist i romanopisac (dvorac Miromesnil, Tourville-sur-Arques, Seine Maritime, 5. VIII. 1850 – Pariz, 6. VII. 1893). Potomak starih plemićkih obitelji iz Normandije. Studirao pravo, sudjelovao u Francusko-pruskome ratu 1870., potom radio kao vladin činovnik.
Guy de Maupassant
Književni štićenik G. Flauberta, koji ga je upoznao s É. Zolom, I. Turgenjevom i H. Jamesom, pozornost je privukao novelom Dunda objavljenom u skupnoj zbirci mladih naturalista okupljenih oko Zole. Tim je djelom, o prostitutki koja se za dobrobit nezahvalne zajednice podaje pruskomu časniku, potpuno uspostavio i vrhunski uobličio svoj stil i svjetonazor: skladnu kompoziciju, realistički pročišćen izraz, sažeto i jetko oslikavanje građanskog licemjerja, psihološku slojevitost, naturalističku težnju za potpunim ogoljenjem zbilje te temeljni i sveobuhvatni pesimizam.
Okrenuvši se pisanju, osim književnih kritika i društvenih komentara u listovima Le Gaulois i Gil Blas Maupassant je do 1890., kada je zbog psihičke bolesti prestao pisati, objavio i oko 300 novela te šest romana. Novele mu se tematski mogu razdijeliti na one s radnjom za Francusko-pruskoga rata, one o normandijskoj seoskoj sredini te one o pariškoj malograđanskoj sredini, ali i o kazalištima, kavanama i bordelima – sve skupljene u zbirkama. Njegov prvi roman Jedan život (Une vie, 1883), o sudbini jedne žene, još je u znaku psihološkog naturalizma dok su Bel-Ami (1885), o ciničnom i oportunističkom novinaru, i Pierre i Jean (Pierre et Jean, 1889), o odnosu dvojice polubraće, izrazitiji primjeri tzv. romana krize. Najistaknutiji francuski novelist uopće, autor je slojevita opusa u kojem je naturalistička zapažanja i realistički izraz ublažavao izostankom teze i nadograđivao impresionističkim nijansama, osjećajem za dramatiku anegdote, ironijom i satirom te, u potonjem razdoblju stvaralaštva, nihilističkim tonovima i otklonom od nastojanja za književnim prenošenjem zbilje u korist oslikavanja psihičkih proturječjâ.
Frida Kahlo, meksička slikarica – 1907.
Dana 6. srpnja 1907. godine u Mexico Cityju rođena je Frida Kahlo, samouka meksička slikarica. 1922. godine upisala se u National Preparatory School, najprestižniju edukativnu instituciju u Meksiku, koja je upravo tada počela primati djevojke. Tamo je upoznala budućeg muža, Diega Riveru, uz kojega je prihvatila komunističku ideologiju. Godine 1925. Kahlo preživljava tešku prometnu nesreću, u kojoj je ozlijedila desnu nogu i zdjelicu, a kao posljedica nesreće javila se neplodnost.
Frida Kahlo
Sljedeće godine, naslikala je svoj prvi portret, poslije čega je uslijedila velika serija slika. 1928. godine je ponovo srela Riveru. Vjenčali su se sljedeće godine, a 1930. par je otišao u San Francisco, dok po povratku u Meksiko, odlaze u New York, na Riverinu izložbu, koja je bila organizirana u Muzeju modernih umjetnosti. Po posljednjem povratku u Meksiko 1935., Rivera se upušta u aferu s Fridinom mlađom sestrom Kristinom.
Ubrzo se i Kahlo upušta u avanture, kako s muškarcima, tako i sa ženama. Jedna od njenih najozbiljnijih avantura, bila je s ruskim revolucionarem, Lavom Trockim. Zahvaljujući inicijativi Andrea Bretona ponuđena joj je izložba na modnom Julian Levy Gallery 1938. u New Yorku.
Izložba je bila pravi trijumf, a pola slika je i prodano. 1939. Breton joj predlaže da joj organizira izložbu u Parizu, ali po dolasku u Francusku, Frida koja nije govorila francuski jezik, shvaća da Breton nije čak ni podigao slike na carini. Izložba je bila otvorena, sa šest tjedana zakašnjenja, ali ipak financijski uspješna. Kahlo dobiva mnogobrojne odzive i pohvale, uključujući Picassa i Kandinskog. Frida Kahlo umrla je 13. srpnja 1954. u Coyoacánu (Casa Azul), 7 dana nakon svojeg 47. rođendana.
Vatroslav Jagić, hrvatski filolog – 1923.
Pučku školu i gimnaziju pohađao u Varaždinu, gimnaziju završio u Zagrebu. U Beču je studirao klasičnu filologiju, a kod Franza Miklošiča slušao slavistiku kojoj se potpuno priklonio. Završivši studij vratio se u Zagreb gdje je cijelo desetljeće (1860.-70.) profesor na gimnaziji. Godine 1869. izabran je za pravog člana JAZU i dopisnog petrogradske akademije. Sljedeće godine otpušten iz državne službe.
Vatroslav Jagić
Stručne radove iz književnosti i jezika Jagić je počeo objavljivati u izvještajima zagrebačke gimnazije. Godine 1863. s Franjom Račkim i Josipom Torbarom pokrenuo je Književnik, časopis za jezik i poviest hrvatsku i srbsku i prirodne znanosti u kojemu je objavio nekoliko zapaženih radova (Naš pravopis, Primjedbe našoj sintaksi, Iz prošlosti hrvatskoga jezika). Marljivo je surađivao u Radu JAZU u kojemu je, uz ostalo objavio rasprave Građa za glagolsku paleografiju, Pomlađena vokalizacija u hrvatskome jeziku, Građa za slovinsku narodnu poeziju.
Nakon prelaska u Beč bavio se mišlju o izdavanju Enciklopedije slavenske filologije. Iz te je zamisli potekla njegova knjiga Istorija slavjanskoj filologii (Povijest slavenske filologije; Petrograd, 1910.) kojom je obuhvaćen razvoj slavenske filologije od početaka do kraja 19. st. Posebno intenzivno bavio se staroslavenskim jezikom za koji je dokazao da je oblikovan na temelju jednoga južnoslavenskoga (južnomakedonskog) narječja čime je pobio tzv. panonsku teoriju. Potkraj života proučavao je život i djelo Jurja Križanića.
Iako je pretežit dio života proveo izvan Hrvatske, ipak nije prekinuo veze s njom. Kad je došao u Beč, redovito je pratio sva zbivanja u hrvatskoj filologiji, a u nekoliko se navrata (npr. u prikazu i polemici oko Rječnika hrvatskoga jezika) u njih izravno uključio. U nacionalnom pitanju nije uvijek razumio želje naroda iz kojega je potekao što je u Hrvatskoj povremeno izazivalo kritike i opravdano negativne reakcije. Jedan je od najvećih filologa u povijesti slavistike.
William Faulkner, pisac – 1962.
William Cuthbert Faulkner
William Cuthbert Faulkner (New Albany, Mississippi, 25. rujna 1897. – Byhalia, Mississippi, 6. srpnja 1962.), američki prozaist. Faulkner je američki pripovjedač, pjesnik i romanopisac. Nobelovac 1949. Slikar propasti i raspada američkog Juga. Romani : Svjetlost u kolovozu, Krik i bijes, Utočišće, Grad, Lupeži i dr. Nakon pjesama i kraćih proza, prvi mu je početnički roman »Vojnikova plaća«, 1926. Budući da je teško nalazio izdavače, do kraja II. svjetskoga rata povremeno je odlazio u Hollywood, gdje je pisao i prepravljao uglavnom tuđe scenarije; poznate su njegove preradbe Hemingwayevih romana. Posljednjih petnaestak godina života uživao je veliku popularnost i bio svojevrsni veleposlanik američke kulture u Europi, Južnoj Americi i Japanu. Godine 1949. dobio je Nobelovu nagradu za književnost, održavši pritom vjerojatno najpoznatiji i najbolji govor koji je ikada izgovoren tijekom te svečanosti.
Louis Armstrong Satchmo, glazbenik – 1971.
Armstrong Louis , američki jazz-trubač, kornetist, pjevač i vođa sastava (New Orleans, 4. VIII. 1900 – New York, 6. VII. 1971). Jedan od najznačajnijih jazz-glazbenika. Sjajne glazbene mašte, dostigao je savršenstvo čistim zvukom, snagom i smislom za parafraziranje. Kao vokalist, ideje koje je postizao instrumentom razvijao je promuklim, tamnim i izražajnim glasom.
Louis Armstrong Satchmo
Osnovna znanja o jazzu stekao je u rodnom gradu, gdje je već kao petnaestogodišnjak nastupao u lokalnim sastavima. Oko 1918. priključio se sastavu Kida Oryja, a početkom 1920-ih svirao je na brodovima koji su plovili Mississippijem. Na poziv Kinga Olivera došao je 1922. u Chicago; svirao je drugi kornet u njegovu sastavu Creole Jazz Band te stekao prva iskustva polifonog sviranja i kolektivnih improvizacija tipičnih za tradiciju crnačke glazbe s početka XX. stoljeća. S njima je 1923. snimio svoju prvu ploču »Chimes Blues«.
Potom se u New Yorku pridružio sastavu Fletchera Hendersona i poslije nastupao s poznatim blues-pjevačicama Bessie Smith, Clarom Smith i Trixie Smith te instrumentalistima Clarenceom Williamsom i Sidneyem Bechetom. Polovicom 1920-ih vratio se u Chicago, gdje je počeo nastupati i snimati kao vođa ansambla. Vodio je glasovite sastave Hot Five i Hot Seven, čije se snimke i danas smatraju među najznačajnijima u povijesti jazza.
Tijekom tog razdoblja prešao je s korneta na trubu, koja mu je ostala glavno glazbalo sve do kraja karijere. Potkraj 1920-ih počeo je snimati popularne pjesme s plesnim orkestrima, a 1947. utemeljio je i do smrti vodio sastav Louis Armstrong and His All Stars. Najveći vokalni hitovi: »Mack the Knife« (1956), »Hello Dolly« (1964), »What a Wonderful World (1968). Nastupao je i glumio u 20-ak filmova.
Ćiril Kos, biskup đakovački i srijemski – 2006.
Ćiril Kos (Ribić Breg, 19. studenoga 1919. – Osijek, 6. srpnja 2003.), bio je đakovačko-srijemski biskup, borac protiv komunističke vlasti i vrstan propovjednik.
biskup Ćiril Kos
Rođen je u Ribić Brijegu, a njegova obitelj 1925. godine seli u Slavoniju radi boljih životnih uvjeta. Osnovnu školu polazio je u Hrkanovcima, Klasičnu franjevačku gimnaziju u Širokom Brijegu, a Bogosloviju u Đakovu. Za svećenika je zaređen 1944. godine.
Zbog neutemeljene političke krivnje, proveo je dvije i pol godine u zatvoru. Nakon toga, imenovan je tajnikom Biskupskog ordinarijata u Đakovu. Za biskupa đakovačkog i srijemskog imenovan je 1974. godine. Kao biskup ostat će zapamćen po izgradnji doma umirovljenih svećenika i modernizaciji biskupske ekonomije.
Na njegov poticaj sagrađene su nove crkve i župni domovi, te obnovljena stara crkvena zdanja.
Njegovim zalaganjem održana je 1982. godine proslava stogodišnjice posvete Strossmayerove katedrale, 1100. godišnjica smrti Sv. Metoda i Čirila 1985. godine i 750 godina povijesnog spomenika Đakova i postanka biskupije 1989. godine. Umirovljen je 1997. godine.
Ennio Morricone, kompozitor – 2020.
Ennio Morricone (Rim, 10. studenoga 1928. – Rim, 6. srpnja 2020.), talijanski skladatelj. Rođen je u Rimu 10. studenoga 1928.. Diplomirao je na Konzervatoriju “Sveta Cecilija” u Rimu. Na toj je visokoškolskoj instituciji iznimno daroviti E. Morricone poduku iz trube pohađao u neformalnom svojstvu od 9. godine, a u dobi od 12 godina je službeno upisan kao student. Na konzervatoriju je diplomirao trubu 1946. godine, a 1954. i kompoziciju.
Ennio Morricone
Počeo je skladati 1947. godine, isprva glazbu za teatar. Na početku karijere skladao je simfonijska i komorna djela, te radio za kazalište, radio i televiziju. Filmsku glazbu sklada od 1961., a svjetski ugled stekao je suradnjom s režiserom Sergiom Leoneom, za čiji špageti vestern Za šaku dolara 1964. godine piše iznimno zapažen glazbeni zapis. Leone i Morricone nastavljaju u narednim godinama svoju odličnu suradnju, te 1965. godine nastaje u toj stvaralačkoj vezi špageti vestern Za dolar više, a 1966. Dobar, loš, zao[2] – što su možda tri najznačajnija filma u žanru: Morriconeova glazba je svakako dala velik doprinos njihovom svjetskom uspjehu. Sa Sergiom Leoneom je i poslije nastavio plodnu suradnju; iznimno je zapažen njihov zajednički rad na filmu Bilo jednom u Americi iz 1984. godine.
U svojoj karijeri je skladao glazbu za preko četiri stotine filmova. Od 1977. godine sklada za filmsku industriju u Hollywoodu. Godine 1978. sklada glazbu za “Dane raja”, film redatelja Terrencea Malicka. Popis holivudskih redatelja s kojima je surađivao narednih desetljeća uključuje i imena Johna Carpentera, Briana De Palme i Olivera Stonea. Uz njegov rad na gore navedenim filmovima, osobito je zapažena i njegova filmska glazba za filmove Misija (1986.), Nedodirljivi (1987.), Cinema Paradiso (1988.), La leggenda del pianista sull’oceano (The Legend of 1900) (1998.), Malèna (2000.) – i mnoge druge.
…
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija https://hr.wikipedia.org
