NA DANAŠNJI DAN: Frederick Barbarossa, Sveti Josip, Antun Mihanović, Oxford vs. Cambridge, potopljen Szent István, Ivan Kožarić, Branko Lustig, Spencer Tracy, Rainer Werner Fassbinder
Smrt Fredericka Barbarosse – 1190.
Frederick I , po prezimenu Frederick Barbarossa, Crvena brada umro je 10. lipnja 1190. Bio je njemački kralj i sveti rimski car koji je osporavao papinsku vlast i nastojao uspostaviti njemačku prevlast u zapadnoj Europi. Sudjelovao je u dugoj borbi s gradovima sjeverne Italije , šaljući šest velikih ekspedicija na jug. Umro je dok je bio na trećem križarskom ratu do Svete zemlje i to na paradoklsalan način. Njegova je vojska prelazila rijeku, no o je to pokušao učiniti na konju i pod punom raznom spremom i, jednostavno, utopio se.
Vladao od 1152. do 1190. U Njemačkoj je sukob s feudalcima brzo riješio i tako učvrstio svoju vlast; Henriku Lavu ustupio Bavarsku, a druge je feudalce slomio silom. Kako bi ojačao vlast u Njemačkoj i osigurao prava na bogate gradove u sjevernoj Italiji, poduzeo je pet pohoda na Italiju (1154–78). Na prvome je u Rimu 1155. okrunjen za rimsko-njemačkog cara.
Frederick Barbarossa
Njegovoj talijanskoj politici podređivanja gradova carskoj vlasti oduprli su se gradovi na čelu s Milanom. Nakon dvogodišnje opsade, Fridrik I. je 1162. zauzeo i porušio Milano. Novi papa Aleksandar III. pridružio se talijanskim gradovima udruženima u Lombardskom savezu (1167). Fridrika nisu pomogli Henrik Lav ni drugi njemački feudalci i on je bio poražen 1176. kod Legnana. Na kongresu u Veneciji 1177. Fridrik I. je morao priznati Aleksandra III. za papu i sklopiti s lombardskim gradovima šestogodišnje primirje, koje je ugovorom u Konstanzu pretvoreno u stalan mir.
Po njemu je Fridrik I. priznao gradovima samoupravu. Kada se vratio u Njemačku, oduzeo je Henriku Lavu gotovo sve zemlje, ostavivši mu kao alodije Braunschweig i Lüneburg. Štajersku je 1180. podigao na vojvodstvo. Ženidbom sina Henrika VI. stekao je Kraljevstvo Obiju Sicilija. Fridrik I. sudjelovao je u Trećem križarskom ratu i, nakon pobjede kod Ikoniona (danas Konya), utopio se u rijeci Salefu. U predaji postao legendarna osoba.
Sveti Josip, zaštitnik hrvatskog naroda – 1687.
Sveti Josip, zaručnik je Marijin i Isusov hranitelj. Odlukom Hrvatskog sabora iz 1687. godine, proglašen je zaštitnikom hrvatskog naroda. Papinskom odlukom »Quemadmodum Deus« Pia IX. 8. prosinca 1870. proglašen je zaštitnikom sveopće Katoličke Crkve. Sv. Josip je i zaštitnik Drugog vatikanskog sabora, a od 2013. i Vatikana.
Vlada Dubrovačke Republike je 20. ožujka 1521. godine prihvatila prijedlog da se u Republici, svetkovina svetog Josipa slavi kao zapovijedni blagdan.
U sjevernim krajevima Hrvatske štovanje su mu širili isusovci, a Hrvatski sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine proglasio ga je zaštitnikom hrvatskog kraljevstva. Točnije, u saborskom protokolu od tih dana, na latinskom jeziku piše: “Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni branitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.” Svijest o tome da nam je zaštitnik nije osobito zaživjela, ali su naši biskupi na svom zasjedanju u Splitu 1972. godine rekli “da je odluka Hrvatskog sabora iz 1687. god. i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta…”. Tada je Hrvatska biskupska konferencija donijela odluku da se osobito mora štovati u Hrvatskoj. To je proglašenje na prijedlog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića bilo pravovaljano sa svjetovne i crkvene strane, i kasnije nije nikada osporeno.
Sveti Josip
Josip je bio potomak iz Davidova kraljevskoga roda te je po njemu i Isus bio Davidov potomak. Radio je kao siromašni tesar iz Nazareta i u njegovoj je blizini Isus proveo svoje djetinjstvo i mladost, živeći jednostavnim radničkim životom. Kršćani slave Josipa, Marijinog zaručnika i Isusova poočima kao sveca i kao Božjeg odabranika, kome je Bog povjerio da bude glava nazaretske obitelji u kojoj se ostvarilo Isusovo utjelovljenje. Uz svoj tesarski rad, Josip je bio vjernik. Molio je i čitao Sveto pismo, pristao je vršiti Božju volju i da Bog po njegovu životu čini svoja djela. Josip je bio toliko spreman Bogu vjerovati, da nije sumnjao ni onda kada mu je Bog govorio u snovima. Bog mu je u snu rekao, da uzme Mariju za svoju ženu i da se ne boji onoga što je u njoj začeto. Kasnije mu je također poručio, da uzme Mariju i dijete i ode u Egipat, i da se također u određeno vrijeme vrati iz Egipta i nastani u Nazaretu. Drugim riječima, Josip je bio dobro upućen u Božje govore. Bio je pobožan čovjek, znao je ići pravim putem. Imao je plemenitu dušu. Primio je Mariju i Isusa pod svoj krov, pratio ih kroz život i branio, prehranjivao ih je radom svojih ruku. Po duši je bio pravednik, tj. svetac, po dostojanstvu Marijin suprug, muž nebeske kraljice, a po zanimanju othranitelj Isusa, Sina Božjega. Bio je ponizan, skroman i šutljiv, nikada se nije uzdizao ili hvalisao pred ljudima. Josip je imao čast, da su mu kao glavi obitelji, bili poslušni i Isus, Sin Božji i Marija, Majka Božja. Josip zajedno s Marijom i Isusom čini Svetu obitelj. Svetkovina sv. Josipa slavi se 19. ožujka, a 1. svibnja je spomendan sv. Josipa radnika.
Antun Mihanović – autor hrvatske himne – 1796.
Mihanović je pjesnik hrvatskog narodnog preporoda, napisao je domoljubnu pjesmu Horvatzka domovina koja je postala temelj današnje himne
Antun Mihanović
Hrvatski književnik Antun Mihanović rodio se 10. lipnja 1796. godine u Zagrebu, u obitelji zagrebačkoga posjednika Matije Mihanovića i Justine Kušević. Na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu studirao je filozofiju i pravo, a nakon studija radio je u Zagrebu i Rijeci. U mladosti je Mihanović pisao uglavnom znanstvene rasprave i eseje, a potom je počeo pisati pjesme. Neprolaznu slavu stekao je pjesmom Horvatska domovina, koja je krajem 19. stoljeća postala hrvatska himna. Od 14 kitica uzete su prva, druga, pretposljednja i posljednja. Pjesma je prvi put objavljena u desetom broju Gajeve Danice, 14. ožujka 1835. godine.
Za Horvatsku domovinu ili, prema prvom stihu, Lijepu našu uglazbio je Josip Runjanin. Prvi put javno je izvedena 1861. godine, a kao nacionalna himna prihvaćena je 1891. godine.
Mihanović je i istraživao i otkrivao te strastveno prikupljao stare listine i rukopise, rijetke knjige i drugu spomeničku građu, a posebno građu o hrvatskoj prošlosti. Pronašao je rukopis Gundulićeva Osmana u Veneciji 1818. godine i potaknuo njegovo objavljivanje, a na Svetoj Gori pronašao je Zografsko evanđelje i tzv. Mihanovićev odlomak. Antun Mihanović umro je u Novim dvorima kraj Klanjca, 14. studenoga 1861. godine.
Veslačka utrka između Oxforda i Cambridgea – 1829.
Utrka Oxford Cambridge
Prva veslačka utrka, poznata i pod nazivima Sveučilišna utrka ili jednostavno “The Boat Race” , između timova osmeraca Oxforda i Cambridgea, održana je 10. lipnja 1829. godine.
Početak jedne od najpoznatijih veslačkih utrka bili su razgovori dvojice prijatelja Charlesa Merivala s Cambridgea i njegovog imenjaka Wordswortha, studenta Oxforda.
Prijateljska prepucavanja završila su tako što je Oxford poslao službeno pismo Cambridgeu u kojem ih je izazvao na veslački dvoboj na Henleyu na Temzi u Oxfordshireu. Iz tog prvog poziva i danas je ostalo usmeno pravilo koje gubitniku nalaže da izazove pobjednika na novi dvoboj. Od 1845. utrka se odvija na istom mjestu, od Putneya do Mortlakea. Duga je 6,7 kilometara što je od olimpijske staze dulje više od tri puta. Za prelazak staze posadama je potrebno oko 16 do 17 minuta.
Potopljen bojni brod SMS Szent István – 1918.
SMS Szent István bio je austro-ugarski dreadnought bojni brod klase Tegetthoff. Njegova izgradnja započela je u Rijeci, ali je dovršen u Puli 1914. To je bio jedini brod Austro-Ugarske koji je služio mađarskom dijelu monarhije. Mađarska ga je dobila u zamjenu za veliki ulog koji je dala za gradnju brodova te klase. Imenovan je po prvom mađarskom kršćanskom kralju, Szent Istvánu – Stjepan I. Sveti. Bio je baziran u Puli, glavnoj ratnoj luci Austro-Ugarske.
Szent Istvan
Malo prije zore 10. lipnja a 1918., bojnim brodovima Tegetthoff i Szent István neočekivano su se počeli približavati talijanski torpedni čamci kraj otoka Premude. Talijanski torpedni čamci MAS -15 i MAS -21 bili su na misiji potrage za minama te noći. Talijanski zapovjednik koji je zapovijedao čamcima, Luigi Rizzo, već je prije, 1917., bio zaslužan za potapanje austro-ugarske oklopnjače SMS Wien . MAS -21 napada Tegetthoff, ali torpedi promašuju svoj cilj. Szent István dobiva direktni pogodak od torpeda sa Rizzovog čamca MAS -15 u 3:31 ujutro. Talijanski čamci uspijevaju pobjeći.
Szent István je bio teško oštećen. Torpedi su probili vanjski oklop kraj strojarnica (najveće prostorije ispod palube), tako da je brod počeo primati mnogo vode. Pokušaj da se brod nasuka kraj obližnjeg otoka Molat nije uspio. Svi glavni topovi okrenuti su u lijevo kako bi se napravila protuteža, ali to je bilo uzalud. Posada je dobila posljednju zapovijed da napusti brod. Ovaj najnoviji austro-ugarski brod izvrnuo se i potonuo u 06:12 sati ujutro, nakon tri sata agonije, uzevši sa sobom živote 89 mornara, uglavnom onih koji su radili u strojarnici.
Ivan Kožarić, kipar – 1921.
Ivan Kožarić
Kožarić, Ivan, hrvatski kipar (Petrinja, 10. VI. 1921 – Zagreb, 15. XI. 2020). Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1949. Od početka umjetničkoga djelovanja pokazivao izrazitu sklonost prema naglu mijenjanju kiparskoga izričaja. Već je skulptura Osjećaj cjeline (1953–54) označila snažan otklon od tradicije figuralnoga kiparskog izraza, dok je ciklus Stabla (1956) bio u znaku pojačane ekspresivnosti, postignute sažimanjem oblika. Iz toga su razdoblja i prve skulpture, najčešće portreti, koje zrače pročišćenim humorom (Mladić s krijestom, 1956), i veći broj reljefa (Grad, Kartaši, Isječak rijeke), bliski konceptualističkim arhetipovima. Stalni otklon od tradicijskih tokova i težnja razvijanju novoga umjetničkog senzibiliteta približuju ga skupini Gorgona (djelovala u Zagrebu 1959–66).
Redukcijom izražajnih sredstava u ciklusu Oblici prostora (1961–69) ostvario je krajnje pročišćene, apstraktno-simboličke oblike, potom se ponovno približavao suvremenim avangardnim kretanjima u umjetnosti (Prizemljeno sunce, 1971). Eksperimentirao je sa skulpturama malih dimenzija, zlatnom bojom obojio je sve u svojem atelijeru, otkrio je princip redizajniranja i recikliranja (ciklus Spontane skulpture), ali se vratio problematici svojih ranijih radova, koje postavlja u drukčiji prostorni kontekst (skulptura A. G. Matoš na Strossmayerovu šetalištu u Zagrebu, 1978). Određeno smirivanje i skretanje prema estetizaciji oblika pokazivala je serija Reljefi (1979–80).
Potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih izrađivao je skulpture od grubo tesana drva s kovinskim aplikacijama, a potom maštovite i ludičke instalacije. Redoviti član HAZU-a bio je od 1997. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1997).
Branko Lustig, filmski producent – 1932.
Lustig, Branko, hrvatsko-američki filmski producent (Osijek, 10. VI. 1932 – Zagreb, 14. XI. 2019). Kao dijete preživio je zatočeništvo u nacističkim koncentracijskim logorima Auschwitz, Mittelbau-Dora i Bergen-Belsen, izgubivši većinu obitelji u holokaustu. Diplomirao je 1959. glumu na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu, gdje je bio vanjski predavač na Odsjeku produkcije.
Branko Lustig
Od 1955. zaposlen u Jadran filmu u odjelima organizacije i produkcije, isprva kao organizator snimanja, potom kao pomoćnik režije i direktor filma u više od 100 hrvatskih, koprodukcijskih i stranih filmova, među kojima se zahtjevnošću i produkcijskim vrijednostima ističu hrvatsko-talijanska koprodukcija filma Cesta duga godinu dana, te povijesni spektakl Seljačka buna 1573. U njegovu se producentskom radu posebno ističu filmovi koji tematiziraju II. svjetski rat (Ne okreći se sine, Branko Bauer, 1956; Kozara, Veljko Bulajić, 1962; Pogled u zjenicu sunca, V. Bulajić, 1966), a ta tematika prevladava i u međunarodnim i američkim produkcijama kojih je inozemna snimanja u Hrvatskoj vodio kao organizator snimanja, npr. u nagrađivanim igranim filmovima Limeni bubanj i Sofijin izbor te u dvjema iznimno uspješnim televizijskim serijama Vjetrovi rata i Rat i sjećanja.
Godine 1988. odlazi u SAD, gdje nakon miniserije Ratovi za drogu: Camarenina priča za produkciju koje je kao jedan od producenata primio nagradu Emmy, doseže vrhunac karijere produkcijom filma Schindlerova lista (Schindler’s List, 1993), jednoga od najcjenjenijih filmova o holokaustu, u režiji vodećega hollywoodskog redatelja toga doba Stevena Spielberga, za što je, kao jedan od trojice producenata, primio nagrade Oscar i Zlatni globus. Poslije kao izvršni producent i direktor filma potpisuje pet filmova uglednog redatelja Ridleyja Scotta, uključujući Pad crnog jastreba, Kraljevstvo nebesko i Američki gangster, dočim kao producent potpisuje film Gladijator, za što je, kao jedan od trojice producenata, također primio nagrade Oscar i Zlatni globus. Nakon povlačenja iz aktivne produkcije živio je u Zagrebu, posvetivši se javnoj edukaciji u vezi s očuvanjem sjećanja na holokaust. Sa S. Spielbergom bio je 1994. među utemeljiteljima Zaklade za šou – Instituta za vizualnu povijest i edukaciju (USC Shoah Foundation – The Institute for Visual History and Education; prvotno Zaklada za vizualnu povijest preživjelih holokausta) koja je 1994–99. snimila oko 55 000 osobnih svjedočanstava, a danas je dio Sveučilišta Južne Kalifornije u Los Angelesu.
Spencer Tracy, glumac – 1967.
Spencer Tracy
Tracy, Spencer, američki glumac (Milwaukee, 5. IV. 1900 – Beverly Hills, 10. VI. 1967). Studirao glumu, nastupao na Broadwayu. Na filmu od 1930. Minimalnim izrazom ostavljao je snažan dojam u prizoru, kao jedan od najistaknutijih tzv. glumaca ličnosti.
Podjednako uvjerljivo tumačio obične ljude čvrstih načela, kao i figure autoriteta, a katkad je suptilno izražavao i mračnije crte svojih karaktera, npr. u filmovima Moć i slava (The Power and the Glory, 1933) Williama K. Howarda, Zakon linča (Fury, 1936) F. Langa, Sjeverozapadni prolaz (Northwest Passage, 1940) K. Vidora. Oscarom je nagrađen za uloge ribara u Hrabrim kapetanima (Captains Courageous, 1937) V. Fleminga te svećenika koji skrbi o huliganima u Gradu dječaka (Boys Town, 1938) Normana Tauroga. Istaknuo se i kao smireniji partner C. Gablea u akcijskim filmovima, npr. San Francisco (1936) W. S. Van Dykea, te kao junak screwball-komedija, najčešće u paru s K. Hepburn: Žena godine, Stanje Unije F. Capre, Adamovo rebro te Pat i Mike G. Cukora. U filmovima Loš dan u Black Rocku J. Sturgesa, kao ratni veteran suočen s nasilnicima, i Posljednji poklič J. Forda, kao ostarjeli političar, sugestivno je predočavao psihičku napetost i rezignaciju.
Rainer Werner Fassbinder, režiser – 1982.
Worishofen, 31. V. 1946 – München, 10. VI. 1982). Iz obitelji liječnika i prevoditeljice. Krajem 1960-ih suosnivač više »antiteatarskih« skupina, od 1969. kazališni redatelj u Berlinu, Münchenu, Hamburgu i Fankfurtu, u kojem je 1974/75. bio voditelj kazališta Theater am Turm.
Rainer Werner Fassbinder
Filmsku karijeru započeo je 1965. kratkometražnim filmovima, a 1969. snimio je svoja prva tri cjelovečernja filma. Uz W. Herzoga, W. Wendersa i V. Schlöndorffa vodeća ličnost tzv. novoga njemačkog filma. Iznimno plodan, režirao je i po tri igrana filma godišnje, a radio je i na televiziji gdje je, među ostalim, bio autor vrhunske serije Berlin Alexanderplatz (1979) prema romanu A. Döblina. Fassbinder je isprva bio pod utjecajem J.-L. Godarda, odnosno struje političkoga filma, a zatim je prihvatio poetiku melodrame (osobito američkog redatelja D. Sirka) kojoj je elemente originalno i funkcionalno unosio u nekonvencionalna, potresna i kritički usmjerena djela koja tematski pokrivaju sve važnije događaje iz njemačkog političkog i društvenog života nakon I. svjetskog rata. U nekim svojim filmovima nastupao je i kao glumac.
Vrlo plodan autor. Glavni filmovi: Zašto je poludio gospodin R.? (Warum läuft Herr R. Amok, 1970), Gorke suze Petre von Kant (Die bitteren Tränen der Petra von Kant, 1972), Svi drugi se zovu Ali (Angst essen Seele auf, 1974), Effi Briest (Fontane Effi Briest, 1974), Nasilje slobode (Faustrecht der Freiheit, 1975), Očaj (Despair/Eine Reise ins Licht, 1977), Njemačka u jesen (Deutschland im Herbst, 1977., suredatelj), Brak Marije Braun (Die Ehe der Maria Braun, 1978), Lola (1981), Lili Marleen (1982), Čežnja Veronike Voss (Die Sehnsucht der Veronika Voss, 1982), Querelle (Querelle de Brest, 1982).
…
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija https://hr.wikipedia.org
