NA DANAŠNJI DAN: Dante Alighieri, Statut grada Dubrovnika, Ivan Kukuljević Sakcinski, Ivan Banjavčić, Austro-ugarska nagodba, John F. Kennedy, prvi zvučni film u boji, kazalište Gavella, Romy Schneider, Ivica Šerfezi
Dante Alighieri – 1265.
Dante Alighieri (fon. Dante Aligijeri) (Firenca, 29. svibnja 1265 – Ravenna, 14. rujna 1321), italijanski pjesnik, prozaist i političar.
Politički sukobi odveli su ga u progonstvo, iz kojega se više nikada nije vratio Istakao se već u mladosti kao talentiran pjesnik, i to u krugu tzv. pjesnika novog stila (dolce stil nuovo).
Dante
Pjesničku slavu Dante je stekao je djelom koje mu je postalo životno i koje je pisao daleko od svog rodnog grada. To je djelo veliki religiozni ep Komedia (Commedia), kojem je poslije Boccacio dao, zadivljen, oznaku ’božanstvena’. Danteovo korištenje domaćeg dijalekta u pisanju Božanstvene komedije pomoglo je da ujedini italijanski jezik. Dante je svom velikom epu dao oblik vizije opisujući u njemu svoj put u pakao, čistilište i raj. Svaki od tih dijelova ima po 33 pjevanja, što znači da čitav ep, uključivši i uvodno pjevanje, ima ukupno 100 pjevanja.
Oblik vizije Dante je našao u književnosti srednjeg vijeka, samo ju je ispunio pravim, istinskim životom i živim, psihološki fino izrađenim likovima.
Od drugih Danteovih djela spominjemo njegovo mladenačko lirsko djelo Novi život (Vita nuova), u kojem je opjevao ljepotu svoje velike ljubavi prema djevojci Beatrice. Na latinskom jeziku značajno mu je djelo De vulgari eloquentia, u kojem raspravlja o vrijednosti građanskog italijanskog jezika.
Statut grada Dubrovnika – 1272.
Ivan Kukuljević Sakcinski – 1816.
Kukuljević Sakcinski, Ivan, hrvatski povjesničar, književnik, bibliograf i političar rođen je u Varaždinu 29. svibnja 1816. Gimnaziju pohađao u Varaždinu i Zagrebu, filozofiju studirao u Zagrebu, 1833. prekinuo studij i prešao u kadetsku školu u Kremsu. Od 1835. služio je u dvorskoj gardi u Beču, 1836. postao je časnik, a 1840. bio je premješten u Milano. Tijekom školovanja počeo je pisati na njemačkom jeziku.
Ivan Kukuljević Sakcinski
Godine 1837. postao je suradnikom Ljudevita Gaja, pisao u Danici te je bio jedna od vodećih osoba hrvatskoga narodnog preporoda. Napustio je vojsku 1842. i radio kao sudac u Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji.
U Hrvatskome saboru održao je 2. svibnja 1843. prvi govor na hrvatskom jeziku zahtijevajući da se on uvede kao službeni jezik u škole i urede u Hrvatskoj. Nakon njegova govora, u kojem je ponovio isti zahtjev, Sabor je uveo hrvatski jezik kao „diplomatički”.
Godine 1848. dao je poticaj sazivanju Slavenskoga kongresa u Pragu. Jedan je od sastavljača Zahtijevanja naroda, član Banskoga vijeća i predstojnik Odsjeka za obranu domovine te Odsjeka prosvjete i sveštenstva. Kao član najužega vodstva i osoba Jelačićeva povjerenja, putovao je u susjedne zemlje radi dogovora o suradnji hrvatskoga narodnoga pokreta s narodnim pokretima u tim zemljama.
Nakon sloma revolucije 1848/49. povukao se iz politike. Do 1860. bio je zemaljski arhivar; utemeljio je modernu arhivsku službu i sastavio njezina pravila.
Ivan Kukuljević Sakcinski umro je na svom imanju u Puhakovcu u Hrvatskom zagorju 1. kolovoza 1889. godine.
Ivan Banjavčić, hrvatski političar – 1843.
Ivan Banjavčić (Barilović, 29. svibnja 1843. – Heidelberg, 7. listopada 1913.), hrvatski političar i dobrotvor. Podupirao je književnost i obrtništvo. U izvorima ga se spominje i pod imenom Ivan Banjavčević.
Gorljivi pristaša Ante Starčevića, u Karlovcu je slovio kao vođa tamošnjih pravaša, a njegova odvjetnička kancelarija, u kojoj je neko vrijeme radio i književnik Ante Kovačić, također pravaš.[1] davala je više od tri desetljeća pečat pravaškom političkom životu u tom gradu. Od 1877. do 1906. karlovački je zastupnik, kao pravaš, u Hrvatskomu saboru. Četiri je puta uzastopce biran u Hrvatski sabor.
Ivan Banjavčić
Banjavčić je bio prvi načelnik grada Karlovca proširenog upravnim općinama – Banijom i Švarčom. Bio je gradonačelnik grada Karlovca, u razdoblju kad su pravaši bili uspješni u Karlovcu. Od 1896. do 1920. pravaši su Karlovcu dali četvoricu gradonačelnika. Banjavčić je obnašao gradonačelničku dužnost od 1. ožujka 1903. do 9. srpnja 1908. Njegovom zaslugom grad dobiva 1908. električnu centralu na Kupi kod Ozlja, takozvanu Munjaru grada Karlovca. Po tom je pothvatu Karlovac dobio prije glavnog grada Zagreba električnu struju. Zatim je za njegova mandata izgrađen suvremeni vodovod u karlovačkom predgrađu, izgrađena je regulacijska osnova grada, te velika kanalizacijska mreža.
Demisionirao je s dužnosti karlovačkog gradonačelnika 1908. zbog potpore omraženom hrvatskom banu Pavlu Rauchu. Umro je 1913. u Heidelbergu, a oporučno je svoj veliki imetak podijelio hrvatskim društvima, đacima, seljacima i obrtnicima.
Ausgleich (kompromis) Austrije i Ugarske – 1867.
Austro-ugarska nagodba
Austro-ugarskom nagodbom, poznatom i pod nazivom Ausgleich (kompromis), kojom je osigurana ravnopravnost Mađarske u državnopravnim odnosima s Austrijom, 29. svibnja 1867. godine stvorena je Austro-Ugarska monarhija. Nagodbu su potpisali Franjo Josip I. i mađarska delegacija na čelu s Ferencom Deákom. Carska i kraljevska dvojna monarhija Austro-Ugarska bila je višenacionalna srednjeeuropska država s vladarima iz kuće Habsburg, a u njoj su živjeli Nijemci, Talijani, Furlani, Ladini, Hrvati, Mađari, Poljaci, Rumunji, Rusini, Slovaci, Česi, Srbi, Slovenci i drugi manji narodi. Nova dvojna monarhija bila je savez jednakopravnih država Austrije i Mađarske, sa zajedničkim vanjskim poslovima, vanjskom trgovinom i vojskom te habsburškim carem kao državnim poglavarom ustavne monarhije.
John F. Kennedy, američki političar i predsjednik – 1917.
Američki političar John Fitzgerald Kennedy (Brookline, 29. svibnja 1917. – Dallas, 22. studenog 1963.), 35. po redu i vjerojatno najomiljeniji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, mladi demokrat koji je 1960., usred napetih hladnoratovskih odnosa u svijetu izabran na dužnost predsjednika, inicijator uvođenja rasne jednakosti i umjerene vanjske politike koja je rezultirala sklapanjem Moskovskog sporazuma o zabrani nuklearnih pokusa, tragično ubijen u atentatu koji ni danas nije potpuno razriješen.
John F. Kennedy
Kennedy je prvi katolik te prvi Irski Amerikanac koji je postao predsjednik SAD-a. Ujedno je i jedini predsjednik SAD-a dobitnik Pulitzerove nagrade (godine 1957.).[1] Ubrzo nakon njegova stupanja na dužnost došlo je do neuspjele akcije antikastrovskih emigranata protiv Kube, a u listopadu 1962. godine Kennedy objavljuje pomorsku blokadu Kube, zbog raketnih baza koje je SSSR montirao na otoku. Kriza je riješena u neposrednom sporazumu između Kennedyja i Nikite Hruščova, koji je pristao na povlačenje sovjetskih raketa. Kennedy se orijentirao na sporazumijevanje sa SSSR u vezi s utrkom u naoružavanju. Ta politika je dovela do sklapanja Moskovskog sporazuma o zabrani nuklearnih pokusa u ljeto iste godine.
Program što ga je predložio Kongresu za stvarno i potpuno provođenje u život građanske ravnopravnosti za Crnce bio je u tom pogledu najrevolucionarniji čin od vremena Abrahama Lincolna, što ga je stajalo života. Postao je žrtvom atentata u Dallasu. Sa šestog kata zgrade ispaljena su dva hica i predsjednik je u otvorenim kolima klonuo, pogođen u glavu i vrat. Preminuo je u obližnjoj bolnici pola sata nakon atentata, ne došavši svijesti. Okolnosti njegova ubojstva nisu do danas razjašnjene. Njegovom smrću umro je čovjek čija bi politička mudrost i snažan utjecaj na ljude, da se bore za ideale slobode i demokracije, možda mogla svladati protuslovlja u američkom društvu, koja su nakon atentata, izbila svom žestinom u vidu oštrih sukoba oko vijetnamske politike i eskalacije nasilja u javnom životu. Zaredala su ubojstva prominentnih osoba, a rasni su sukobi postali kronična boljka američkog društva.
Prikazan prvi zvučni film u boji – 1929.
On with the show
“On with the show” je film Warner Bros kompanije, prvi ikad snimljeni s potpunim tonom i govorom, a drugi po redu snimljen u boji, također snimljen od strane Warner Bros (prvi film u boji bio je djelom crno-bijeli, dijelom u boji mjuzikl, The Desert Song (1929)). Radnja filma odvija se oko neplaćenih glumaca i osoblja, te pozornice Phantom Sweetheart koja se stoga čini osuđenom na propast.
Za kompliciranje stvari, box office su opljačkali i vodeća dama odbija da se pojavi. Može li predstava biti spašena?
Osnovano kazalište Gavella – 1953.
Gradsko dramsko kazalište Gavella (GDK Gavella) osnovano je 29. svibnja 1953. godine. Skupina mladih glumaca i redatelja, uglavnom “pobunjenika” iz HNK Zagreb, na čijem je čelu, kao “primus inter pares”, bio doktor Branko Gavella, preuzela je 29. svibnja 1953. godine zgradu “Malog kazališta” u Frankopanskoj 10 i osnovala je Zagrebačko dramsko kazalište.
kazalište Gavella
Zbog obnove prostora prva je predstava izvedena na gostovanju u Subotici, a kazalište je gledateljima otvorilo svoja vrata 30. listopada 1954., s predstavom Golgota Miroslava Krleže, u režiji Branka Gavelle. Kroz više od 330. izvedenih premijera, teatar u Frankopanskoj izrastao je u jednu od najcijenjenih i najpostojanijih kazališnih kuća u Zagrebu i Hrvatskoj. 1970. ime mu je promijenjeno u Dramsko kazalište “Gavella”, kojem je kasnije dodano i “gradsko”.
Kazalište Gavella zagrebačko je kazalište, koje njeguje suvremeni dramski repertoar dinamičke tradicije, koji slijedi redateljske upute dr. Branka Gavelle, utemeljitelja Kazališta, ispitujući ih u ovome vremenu. Kazalište Gavella uspostavlja dijalog s djelima prošlosti kao postojan i intenzivan poticaj za nove projekte i prati tokove moderne hrvatske i svjetske dramaturgije i kazališta, predstavljajući ih tako hrvatskom gledateljstvu.
Romy Schneider, glumica – 1982.
Romy Schneider
Schneider Romy (pravo ime Rosemarie Magdalena Albach), austrijska glumica (Beč, 23. IX. 1938 – Pariz, 29. V. 1982). Kći poznatih glumaca Magde Schneider i Wolfa Albacha-Rettyja, na filmu debitirala 1953., veliku popularnost stekla melodramama E. Marischke o austrijskoj carici Elizabeti (počevši od Sissi, 1955). Od 1958. glumila uglavnom u Francuskoj, postupno je napustila tip naivke i nimfete, a nakon uloge u epizodi Luchina Viscontija u omnibusu Boccaccio ’70 (1962) gotovo je isključivo tumačila suvremene, senzualne, često i emancipirane žene te je 1970-ih postala jedna od najpopularnijih francuskih glumica. Osobito se istaknula ulogama glumice prisiljene nastupati u pornografskim filmovima u Važno je voljeti Andrzeja Żuławskoga te smrtno bolesne spisateljice u Izravnom prijenosu smrti Bertranda Taverniera, kao i ulogom supruge ljubomornoga muškarca u nedovršenom, 2009. prikazanom filmu Pakao Henri-Georgesa Clouzota. Najveće komercijalne uspjehe u publike postigla je u filmovima Claudea Sauteta Sitnice koje život znače, Max i lopovi, César i Rosalie, Sasvim obična priča. Ostale značajnije uloge: Proces Orsona Wellesa, Bazen Jacquesa Deraya, Umorstvo Trockoga Josepha Loseya, Ludwig L. Viscontija, Nevini ljudi prljavih ruku Claudea Chabrola.
Jelcin na čelu SSSR-a – 1990.
Dana 29. svibnja 1990. Boris Jeljcin izabran je za predsjednika Prezidijuma Vrhovnog sovjeta Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike (RSFSR).
Boris Jelcin
Pod povećalo javnosti dolazi u svibnju 1990. godine kada je izabran za predsjednika ruskog parlamenta u kojem je otvoreno promicao ideju ruske nezavisnosti. U lipnju iste godine ruski su deputati inaugurirali nadređenost republičkih zakona nad zakonima sovjetske federacije, a mjesec dana nakon toga Jeljcin je demonstrativno istupio iz komunističke stranke. U lipnju 1991. godine izabran je za prvog predsjednika Ruske Federacije, a potom je skupina vodećih ortodoksnih komunista (potpredsjednik Janajev, šef KGB-a Krjučkov, ministri obrane i unutarnjih poslova Jazov i Pugov) pokušala je u kolovozu 1991. godine uz pomoć vojske državnim udarom zaustaviti Jeljcinov pohod prema vlasti. Ali kada su elitne postrojbe sovjetske vojske Alfe otkazale poslušnost pučistima, a ugledni generali – Lebed, Gromov i Gračov povezali se s Jeljcionom, uz svestranu podršku naroda, puč je neslavno propao. Tada u trenucima najteže krize Jeljcin se obratio masi s oklopnog transportera i u oštrom govoru pozvao narod i vojsku na utemeljenje nove, samostalne i suverene Rusije. Na takvo što nije se dugo čekalo, jer već je krajem kolovoza 1991. godine Jeljcin potpisao dekret o zabrani djelovanja KPSS-a i konfiskaciji partijske imovine, a početkom prosinca iste godine, uz potporu predsjednika parlamenata Ukrajine i Bjelorusije, Kravčuka i Šuškeviča, Sovjetski Savez bio je izbrisan s političke karte svijeta.
Ivica Šerfezi, pjevač – 2004.
Ivica Šerfezi (Zagreb, 1. prosinca 1935. – Zagreb, 29. svibnja 2004.), bio je poznati hrvatski kantautor i pjevač zabavne glazbe.
Ivica Šerfezi
U 46 godina dugoj, kako je sam volio reći, zabavljačkoj, a ne pjevačkoj karijeri, Šerfezi je nanizao 15 zlatnih ploča i milijunske naklade u suradnji sa skladateljem Nikicom Kalogjerom, i u duetu s Ljupkom Dimitrovskom. Bio je iznimno uspješan pjevač koji je 60-ih godina i u SSSR-u izgradio zapaženu karijeru i zvjezdani status rasprodavši svojevremeno 150-ak koncerata. Imao je velike turneje po SSSR-u i DDR-u, a tijekom gostovanja u SAD-u snimio je album. “Šerfa”, kako su ga prijatelji zvali, bio je podjednako uspješan i predan sportaš. Uz zapaženu tenisku karijeru, Šerfezi je bio i odličan igrač golfa, redoviti posjetitelj nogometnih utakmica te zaljubljenik u hokej na ledu. Uz sjećanje na “zlatnog dečka domaće estrade” i jednog od posljednjih glazbenih kavalira, zauvijek će ostati i nezaboravne pjesme i stihovi poput “Suze liju plave oči”, “Ruže su crvene, (tajne su skrivene, slatka je muzika, ali nije kao ti)”, “Ximeroni” itd.
……
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija, https://hr.wikipedia.org
