NA DANAŠNJI DAN: Jan Panonac, Beogradski pašaluk, predziđe kršćanstva, Bernard Maeterlinck, Michael Jackson, Predrag Vušović, Eamon de Valera, Ingrid Bergman, srpska sukcesija, Ivan Lacković Croata, Međunarodni dan protiv nuklearnog testiranja
Jan Panonac – 1434.
Jan Panonac aka Ianus Pannonius, Jan Panonije ili, po naški, Ivan Česmički, hrvatski je humanist rođen na današnji dan 1434. godine na Medvedgradu iznad kraj Zagreba
Uz latinski pseudonim, po kojem je poglavito poznat, pouzdano se zna samo njegovo krsno ime Ivan (Johannes). Tradicionalni oblik obiteljskoga imena (Česmički) zacijelo nije točan; u novootkrivenim rukopisima iz Seville naziva se Joannes Pannonius Vitesius (Ivan Panonac Vitez). Ugledni talijanski suvremenici isticali su njegovo »slavensko« (dakle hrvatsko) podrijetlo.
Kao trinaestogodišnjaka poslao ga je ujak Ivan Vitez od Sredne na školovanje u Ferraru, kod poznatoga pedagoga Guarina Guarinija. Nakon Ferrare, studij je nastavio u Padovi, gdje je 1458. postao doktor kanonskoga prava.
Vrativši se u Ugarsku, bio je 1459. imenovan pečuškim biskupom. Na zahtjev kralja Matije Korvina prešao je na dvor u Budimu; pratio je kralja na vojnim pohodima; kao njegov izaslanik pozdravio je 1465. u Rimu novoga papu Pavla II.
Godine 1469. bio je imenovan slavonskim banom, zajedno s Ivanom Thuzom, ali su obojica ubrzo bila smijenjena. Uskoro se pridružio skupini velikaša koji su, nezadovoljni Korvinovom samovladom, ponudili prijestolje poljskom kraljeviću Kazimiru. Budući da se urota izjalovila, morao je bježati; sklonio se kod zagrebačkoga biskupa Osvalda Thuza na Medvedgradu, gdje je i umro.
Jan Panonac pisao je isključivo latinski, i to dulje pjesme u daktilskom heksametru, elegije, epigrame, govore, pisma; prevodio je s grčkoga, i u prozi i u stihu. Najdulje i najpoznatije heksametarske pjesme dva su panegirika, prvi upućen učitelju G. Guariniju, drugi Mlečaninu Jacopu Antoniju Marcellu, prijatelju i meceni. Većina od 35 elegija tematski je vezana uz događaje u obitelji ili prijateljskome krugu, a najdojmljivije su one koje obilježavaju dramatične epizode u pjesnikovu životu (tužbalica u povodu majčine smrti, elegije napisane na ratištu i u nastupu bolesti). Epigrami, kojih se očuvalo više od 400, književno su najvrjedniji dio njegove ostavštine. Pretežito su satirički i erotski, a neki i otvoreno opsceni; nastali su najvećim dijelom za boravka u Italiji. Kako sam tvrdi, u njima mu je žanrovski uzor bio rimski pjesnik Marcijal.
Beogradski pašaluk – 1521.
Vojska pod vodstvom Sulejmana Veličanstvenog osvojila je Beograd 28. kolovoza 1521. godine. Nakon toga Osmanlije naseljavaju srušen i spaljen grad, postupno ga pretvarajući u kitnjasti orijentalni grad, čija je panorama izdaleka oduševljavala mnoge europske putnike toga doba.[7] Grad je 1594. godine zahvatila velika srpska pobuna (Banatska pobuna), ali je ugušena. U desetljećima koja su slijedila grad je bio miran, a bio je i važno sjedište okruga (Smederevskog sandžaka, poznatog i kao Beogradski pašaluk), povezan s Istanbulom Carigradskom cestom. Privukao je mnoge trgovce i nove stanovnike – Turke, Židove, Grke, Rome i ostale. Prema osmanlijskom putopiscu Evliji Čelebiji, koji je boravio u Beogradu 1660. godine, Beograd je tada imao oko 98.000 stanovnika, od kojih 77.000 su bili Muslimani.
Tijekom narednih godina grad je više puta prelazio u ruke Austrougarske i Osmanskog Carstva. Austrija ga je osvajala tri puta: 1688., 1717. i 1789. godine, ali su ga Osmanlije ponovo zauzimale i to uz velika razaranja. Tijekom Prvog srpskog ustanka Beograd je 1806. godine ponovno oslobođen od turske vlasti. Ustanici su vladali njime narednih sedam godina, do 1813., kada na vlast ponovno dolaze Osmanlije.
Hrvatska – predziđe kršćanstva – 1526.
Turski sultan Sulejman II. pobijedio je na Mohačkom polju ugarsko-hrvatskog i češkog kralja Ludovika II. Jagelovića koji je poginuo. Hrvatske zemlje postaju prva linija obrane kršćanskog Zapada od islama (“predziđe kršćanstva”).
Latinski naslov Antemurale Christianitatis (“predziđe kršćanstva”), je papa Lav X. dao Hrvatskoj godine 1519. u pismu banu Petru Berislaviću. To nije bio jedini naslov takvog tipa i on se pojavljuje i u drugih kršćanskih država u sukobu s Osmanlijama, kod Ugarske i Poljske.
Michael Jackson, glazbenik – 1950.
Michael Joseph Jackson (Gary, Indiana, 29. kolovoza 1958. − Los Angeles, Kalifornija, 25. lipnja 2009.), bio je američki pop glazbenik, čiji je kontroverzni osobni život bio dio pop kulture zadnje četvrtine 20. stoljeća.
Rođen je u brojnoj glazbenoj obitelji Jackson i sedmo je od devetoro djece. Debitirao je na profesionalnoj glazbenoj sceni s jedanaest godina kao član sastava Jackson 5. Solo karijeru započeo je 1971. godine dok je još uvijek bio član sastava. U kasnijim godinama, u javnosti je često nazivan “Kraljem popa”. Pet njegovih solo studijskih albuma jedni su od najprodavanijih glazbenih materijala na svijetu: Off the Wall (1979.), Thriller (1982.), Bad (1987.), Dangerous (1991.) i HIStory (1995.). Početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, postao je dominantna figura u popularnoj glazbi i prvi afroamerički zabavljač koji je stekao jaki publicitet na MTV-ju. Popularnost video spotova njegovih pjesama koji su prikazivani na MTV-ju kao što su “Beat It”, “Billie Jean” i “Thriller” − poznati po transformaciji video spota u umjetničku formu i promidžbeni alat pomoglo je relativno mladoj televiziji stjecanje ugleda. Video spotovi pjesama kao što su “Black or White” i “Scream” produžili su Jacksonovu popularnost i tijekom devedesetih. Sa scenskim nastupima i video spotovima, Jackson je popularizirao veliki broj fizički kompliciranih plesačkih tehnika kao što su robot i moonwalk. Njegov svojstven glazbeni zvuk utjecao je na mnoge hip hop, pop i moderne ritam i blues izvođače.
Jackson je donirao milijune dolara u humanitarne svrhe radom svoje zaklade, izdavanjem humanitarnih singlova i podržavanjem 39 akcija. Drugi aspekti njegovog privatnog života poput promjena njegove pojave i ponašanja izazvali su mnoge kontroverze koje su oštetile njegov javni imidž. Pored toga, 1993. godine optužen je za seksualno maltretiranje djeteta. Istraga je prekinuta jer Jackson nije tužen na sudu i zbog nedostatka dokaza. Jackson se ženio dva puta i postao otac troje djece što je uzrokovalo još kontroverzija. Godine 2005. suđeno mu je za seksualno zlostavljanje i za par drugih optužbi. Kasnije je oslobođen svih optužbi.
Jedan je od par umjetnika koji su uvršteni u Rock and Roll kuću slavnih dva puta. Vlasnik je nekoliko Guinnessovih rekorda (među kojim i rekorda za “Najuspješnijeg zabavljača svih vremena”) i 13 Grammyja. Do sada je izdao 13 singlova koji su bili na prvom mjestu ljestvice Billboard Hot 100, više nego bilo koji muški izvođač. Prodao je više od 750 milijuna primjeraka svojih albuma. Jacksonov jako poznati privatni život zajedno s njegovom uspješnom karijerom čini ga dijelom popularne kulture posljednja četiri desetljeća i jednim od najpoznatijih muškaraca na svijetu.
Preminuo je desetak dana prije koncerta u sklopu svoje povratničke turneje u londonskoj O2 areni za koju je bilo rasprodano svih 50 koncerata. Prvi je trebao biti održan 13. srpnja 2009., a završili bi u proljeće 2010. godine.
Predrag Vušović, glumac – 1960.
Predrag Vušović (Kotor, Crna Gora, 29. kolovoza 1960. – Zagreb, 17. veljače 2011.) bio je hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac.
Najpoznatiji je, između ostalog, bio po ulozi Gazde u seriji Bitange i princeze, a s velikim uspjehom glumio je i u serijama Odmori se, zaslužio si i Stipe u gostima. Bio je zapažen u filmovima redatelja Vinka Brešana (Kako je počeo rat na mom otoku i Maršal). ređo, kako su ga prijatelji i kolege od milja zvali, odrastao je u Dubrovniku gdje je završio osnovnu i srednju školu. Glumačku karijeru počeo je u dubrovačkom kazalištu Mali Marin Držić 1970. godine s ulogom Toma Sawyera u istoimenoj predstavi. Godine 1979. otišao je u Zagreb gdje je pohađao Akademiju scenskih umjetnosti. Radio je u kazalištu Marin Držić u Dubrovniku do 1996. godine nakon čega je prešao u kazalište Gavella.
Eamon de Valera, irski političar – 1975.
Eamon de Valera (irski: Éamon de Bhailéara )(New York, 14. listopada 1882. – Dublin, 29. kolovoza 1975.), irski političar i državnik.
Éamon de Valera (irski: Éamon de Bhailéara )(New York, 14. listopada 1882. – Dublin, 29. kolovoza 1975.), irski političar i državnik.
Sudionik najvažnijih događaja u Irskoj 20. stoljeća. Rodio se u SAD-u, od oca Kubanca i majke Irkinje pod imenom George de Valero .[1] Iako se govorilo da su mu roditelji bili vjenčani, u arhivima se nije uspjelo naći potvrde da su mu roditelji bili vjenčani, crkveno ili civilno.
Dolaskom u Irsku promijenio je ime u Éamon (irska inačica imena Edmund). Tijekom Uskrsnog ustanka doživio je neku vrstu živčanog sloma, ali je to zatajeno. Za razliku od ostalih vođa, nije bio pogubljen jer je imao američko državljanstvo, a Britanci nisu željeli izgubiti potporu SAD-a u Prvom svjetskom ratu. Bio je član Sinn Feina, ali 1926. godine osniva novu stranku imenom Fianna Fail. Iako je bio glavni akter u sklapanju Anglo-irskog sporazuma, tijekom Irskog građanskog rata vodio je protivnike Sporazuma.
Bio je predsjednik irskog parlamenta, premijer od 1932. do 1959. a dužnost predsjednika obavljao je od 1959. pa sve do 1973. kada se u 91. godini povlači u političku mirovinu kao najstariji šef država u to vrijeme. Umire u 92. godini u staračkom domu.
Ingrid Bergman, glumica – 1982.
Bergman (engl. [bə:ɹgmən]), Ingrid, švedsko-američka filmska glumica (Stockholm, 29. VIII. 1915 – London, 29. VIII. 1982). Studirala glumu u školi pri Kraljevskom kazalištu u Stockholmu; nakon uspjeha u filmu Intermezzo (1936) G. Molandera dobila angažman u Hollywoodu. Nadarena karakterna glumica i vrlo privlačljiva, postigla veliku popularnost glumeći uz najpoznatije američke glumce u filmovima Casablanca (1942) M. Curtiza i Plinsko svjetlo (Gaslight, 1944) G. Cukora za koji je nagrađena Oscarom, pa zatim u tri filma A. Hitchcocka. Udavši se za talijanskog redatelja R. Rossellinija nastupala u Italiji u više njegovih filmova (Stromboli, 1949). Nagrade Oscar dobila je još za filmove Anastazija (Anastasia, 1956) A. Litvaka i (za epizodnu ulogu) u filmu Umorstvo u Orijent Ekspresu (Murder on the Orient Express, 1974) S. Lumeta. Posljednju ulogu odigrala u švedskom filmu Jesenja sonata (Höstsonaten, 1978) Ingmara Bergmana.
Ustavni sud ukinuo srpsku sukcesiju u Hrvatskoj – 1990.
Ustavni sud RH poništio je prije točno dvadeset pet godina, odluke skupštine općine Knin, Donji Lapac, Gračac, Vojnić, Dvor, Glina, Obrovac i Benkovac o osnivanju “Zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like”.
Prva tvorevina pod nazivom SAO bila je SAO Kninska Krajina, proglašena u kolovozu 1990. u Kninu i njegovoj neposrednoj okolici odnosno području koje se tijekom tzv. Balvan revolucije odmetnulo od hrvatskih vlasti.
Njena preteča je bila Zajednica opština Sjeverne Dalmacije i Like osnovana 27. lipnja 1990. u općinama gdje je na nekoliko mjeseci ranije održanim izborima većinu osvojila nacionalistička Srpska demokratska stranka. Nakon što su se odmetnutim općinama oko Knina pridružile i općine Banije i Korduna, to je područje u jesen 1990. proglasilo SAO Krajinu.
Druga SAO je bila SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, osnovana na područjima istočne Hrvatske u lipnju 1991. Posljednja SAO je bila SAO Zapadna Slavonija, formalno osnovana u kolovozu 1991. kada je u drugim dijelovima Hrvatske već buknuo Domovinski rat.
Ivan Lacković Croata, slikar – 2004.
Lacković Croata, Ivan, hrvatski naivni slikar i grafičar (Batinska, 1. I. 1932 – Zagreb, 29. VIII. 2004). U slikarstvu samouk. Bio je nadničar i poljodjelac te listonoša u Zagrebu od 1957., kada je počeo slikati temperom i uljem na staklu. Isprva je slikao kompozicije s elementima pučke fantazmagorije i legendi (Dvoglavi konj, 1963; Lamentacija nad mrtvim pijetlom, 1965; Maškare, 1969), potom poetične prizore podravskoga zavičaja. Romantičnim prikazima godišnjih doba, najčešće zime, davao je lirski i sjetni sadržaj znakovite i skrivene simbolike (Zima, 1970; Četiri godišnja doba, 1973). U golemu grafičkom i crtačkom opusu, ostvarenom preciznim i lapidarnim crtežom, dosegnuo je jedinstven lirski izraz. Izdao je mnogobrojne grafičke mape (Zodijak, 1974; I musici, 1982; Tišine, 1989; Oče naš, 1990; Stop the war in Croatia, 1991; Kronika nevolje, 1994). Ilustrirao je pjesnička i prozna djela P. Preradovića, S. Kolara, M. Krleže, J.-L. Depierrisa i dr. Bavio se scenografijom, oblikovanjem plakata i poštanskih maraka, izrađivao nacrte za tapiserije, porculan i vitraje. Prema njegovim motivima Četiri godišnja doba načinjen je svečani zastor za HNK u Zagrebu (1994). God. 1987. u Lackovićevu rodnome mjestu otvorena je Galerija »Batinska«, zavičajna zbirka njegovih radova. Bio je zastupnik u Županijskom domu Hrvatskoga sabora 1993–2001.
Međunarodni dan protiv nuklearnog testiranja
