NA DANAŠNJI DAN: Gerhard Mercator, Bonaparte car Francuske, bitka kod Austerlitza, Marquis de Sade, Monroeva doktrina, Dominik Mandić, Lujo Thaller, Vlatko Pavletić, UAE, Vjenceslav Richter, Vjekoslav Šutej, dan ukidanja ropstva
Gerhard Mercator, geograf – 1594.
Mercator Gerhard Kremer, flamanski geograf, kartograf i matematičar (Rupelmonde, 5. III. 1512 – Duisburg, 2. XII. 1594). Humanističke znanosti i filozofiju studirao na Sveučilištu u Leuvenu.
Gerhard Mercator
Osnivač znanstvene kartografije. Kartografsku djelatnost započeo je Velikom kartom Palestine (1537) te izradbom globusa. Ideološki sklon reformaciji, bio je optužen za herezu. Preselio se 1552. u Duisburg (Njemačka), gdje je izradio većinu svojih djela. Konstruirao je poprečnu projekciju, po njemu nazvanu Mercatorova projekcija koju je upotrijebio u izradbi svoje karte svijeta iz 1569. Objavio je 1578. Ptolemejevu Geografiju s 27 antičkih karata. U mapi Italija, Slavonija i Grčka (Italiae, Sclavoniae, et Graeciae tabulae geographicae, 1589), koja je dio cjelokupnoga Mercatorova Atlasa svijeta što su ga 1595. objavili njegovi nasljednici, iznimno je točno prikazana gotovo cijela Hrvatska. Neke karte iz toga atlasa doživjele su tijekom XVII. st. mnogobrojna izdanja.
Napoleon okrunjen za cara Francuske – 1804.
Napoleon I. Bonaparte
Dana 2. prosinca 1804. godine u pariškoj katedrali Notre-Dame, uz prisutnost pape Pija VII. i nekoliko tisuća ljudi, Napoleon Bonaparte svečano je okrunjen za cara Francuza. Njegovu krunidbu francuski je narod izglasao na referendumu. Punih 48 godina kasnije, 2. prosinca 1852., na obljetnicu krunidbe Napoleona I. za cara Francuza, carem se proglasio njegov nećak, Louis-Napoleon Bonaparte.
Bitka kod Austerlitza – 1805.
Na današnji dan, 2. prosinca 1805, započela je Bitka kod Austerlitza poznata i pod nazivima ‘trocarska bitka’, ‘bitka tri cara’ i ‘bitka kod Slavkova’, jer su se u njoj sukobili francuski car Napoleon, austrijski car Franjo II. i ruski car Aleksandar I.
Bitka kod Austerliza
Napoleon, koji je imao uza sebe glavninu svoje armije od oko 70.000 vojnika, znao je da mu s juga prijeti armija od 85.000 vojnika austrijskoga nadvojvode Karla. Zato je odlučio pod svaku cijenu isprovocirati što prije odlučnu bitku na terenu koju mu najviše odgovara.
Za mjesto sukoba izabrao je brežuljkast kraj uz cestu Beč – Brno, približno 20 km zapadno od Brna, blizu tadašnjeg sela Slavkov (njemački: Austerlitz).
Austerlitz je bio najslavnija Napoleonova pobjeda i zenit njegova uspona. Njome je okončana Treća (antinapoleonska) koalicija. Rusi su se morali povući na sjever u Poljsku i nastaviti borbe u savezništvu s Prusijom, te je tako nastala Četvrta koalicija. Austrijanci su bili prisiljeni tražiti primirje i potpisati ponižavajući Požunski mir, 26. prosinca 1805. Po klauzalama tog mirovnog sporazuma, morali su Francuzima prepustili Veneciju, Dalmaciju i nekadašnju mletačku Istru.
Marquis de Sade, književnik – 1814.
Donatien Alphonse François de Sade, francuski književnik (Pariz, 2. VI. 1740 – Charenton, 2. XII. 1814). Iz stare plemićke obitelji, markiz; 1754–63. bio u vojnoj službi. Zbog otvorena libertinizma, napose neuobičajenih morbidnih ugođaja njegovih orgija, nekoliko je puta bio kratkotrajno zatvaran, a 1777. trajno utamničen u Vincennesu, gdje je počeo pisati. Od 1784. bio je zatočen u Bastillei, a od 1789. u mentalnoj bolnici u Charentonu. Pušten 1790., god. 1792–94. bio je niži činovnik revoluc. vladâ.
Od 1804. ponovno je zatočen u Charentonu, gdje je ostao do smrti. U zatočeništvu se od mondena razvratnika preobrazio u pobunjena mislioca i napisao niz djela koja nastavljaju tradiciju moralno-poučnih filoz. rasprava, ali su istodobno puna opscenosti i opsesije zlom. Uz traktat seksualne patologije 120 dana Sodome, te cinični slobodarski dijalog Filozofija u budoaru, njegovo je ključno djelo roman o junakinji Justine, objavljen u tri verzije. Prva je, najmanje smiona, naslovljena Nedaće krjeposti te duljinom i koncepcijom najbliža filoz. noveli. Druga verzija priče, Justine ili nedaće krjeposti, začinjena je skarednim prizorima, bliska pustolovnomu romanu i romanu karaktera, s junakinjom koja u prvom licu pripovijeda niz seksualnih zlostavljanja što ih doživljava, ali koja zadržava neokaljanu ćud (što je konkretizirano i jezičnom suzdržanošću). Treća verzija, Nova Justine ili nedaće krjeposti, popraćena Pripoviješću Juliette, njezine sestre, ili prednosti opačine leksički je znatno opscenija, s brutalnijim i nevjerojatnijim prizorima orgija, te pripovijedanjem u trećem licu (čime se konkretizira oduzimanje glasa vrlini). Dok se u prikazu Justinine sudbine stalno ponavljaju iste situacije (stalno ju, zbog njezine odanosti vrlini, kažnjavaju mračne sile pohote), u prikazu sudbine moralno iskvarene Juliette nema ponavljanja već je riječ o stalnom napredovanju – to je trijumfalna epopeja zla. Sade je 1800. objavio i poetološki esej Razmišljanje o romanu, u kojem je izložio stajalište da roman mora opisivati zlo jer jedino ono zanima ljude i jedino je ono istinito. Njegov opsežan opus djelomice je bio uništen nakon smrti, ali u različitim izdanjima neprestano čitan. Napose su ga prevrjednovali nadrealisti, zbog sustavne razgradnje svih društvenih hipokrizija te dosljedna pokazivanja kako nema bestjelesnih ideja.
Dominik Mandić, povjesničar – 1889.
Dominik Mandić
Mandić, Dominik (Andrija), hrvatski povjesničar (Lise kraj Širokoga Brijega, BiH, 2. XII. 1889. – Chicago, 23. VIII. 1973.). Godine 1906. ušao u franjevački red, za svećenika se zaredio 1912. Nakon studija na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru školovanje nastavio u Fribourgu u Švicarskoj gdje je 1921. stekao doktorat teologije. Vrativši se u domovinu, bio je do 1939. ravnatelj širokobriješke gimnazije, potom generalni definitor kapitula franjevačkoga reda u Rimu sve do 1951., a nakon toga vizitator Hercegovačkoga franjevačkoga komesarijata u SAD-u. Do smrti živio u samostanu sv. Ante u Chicagu. Bio je jedan od suosnivača Hrvatske pučke stranke i predsjednik Saveza hrvatskih svećenika u Sjevernoj Americi. Zbog kritičkog stajališta prema poslijeratnomu uređenju Jugoslavije, njegova su djela bila objavljena u Hrvatskoj tek početkom 1990-ih. Bavio se poviješću Bosne i Hercegovine, poviješću bosanskohercegovačkih franjevaca te poviješću Hrvata. Glavna djela: Crvena Hrvatska u svijetlu povjesnih izvora (1957), Bosna i Hercegovina: povjesno-kritička istraživanja (I–III, 1960–62), Franjevačka Bosna (1968), Hrvati i Srbi dva stara različita naroda (1971., 1990), i Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti (1963., 2009).
Lujo Thaller, liječnik i povjesničar – 1891.
Lujo Thaller
Thaller, Lujo, hrvatski liječnik (Osijek, 2. XII. 1891 – Zagreb, 23. VI. 1949). Završivši 1914. studij medicine u Beču, djelovao je kao predstojnik plućnog (1919–21), a potom internog odjela (1922–41) u Bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu. Začetnik je hrvatske medicinske historiografije. God. 1927–38. bio je honorarni nastavnik, a 1943–45. redoviti profesor povijesti medicine na zagrebačkom Medicinskom fakultetu. Godine 1938. organizirao je XI. međunarodni kongres povijesti medicine u Zagrebu, Sarajevu i Dubrovniku. Kao gradski vijećnik u Zagrebu zauzimao se za rješavanje komunalnih i higijenskih problema grada. Djela: Povijest medicine u Hrvatskoj i Slavoniji od god. 1770. do 1850. (1928), Od vrača i čarobnjaka do modernog liječnika (1938).
Monroeva doktrina – 1823.
Monroeva doktrina (engl.: Monroe Doctrine) objavljena je 2. prosinca 1823. od strane američkog predsjednika Jamesa Monroa. Doktrina navodi kako će svaki daljnji pokušaj europskih nacija da koloniziraju ili interveniraju u zemljama Sjeverne i Južne Amerike biti smatran činom agresije i zahtijevati intervenciju Sjedinjenih Država.
James Monroe
Monroe James, američki političar i državnik (Westmoreland County, Virginia, 28. IV. 1758 – New York, 4. VII. 1831). Demokratski Sudionik Američkoga rata za neovisnost (1775–83), potom član Kontinentalnoga kongresa (1783–86), senator (1790), veleposlanik u Parizu (1794–96) i guverner države Virginije (1799–1802. i 1811). Godine 1803. potpisao sporazum o otkupu Louisiane od Francuske. Veleposlanik u Londonu (1803–08), ministar vanjskih poslova (odnosno tajnik State Departmenta, 1811–17), ministar rata (1814–15) i peti predsjednik SAD-a (1817–25). Za njegove uprave od Španjolske je otkupljena Florida (1819) i sklopljen Missouri Compromise.
Vlatko Pavletić, književni teoretičar, esejist i političar – 1930.
Pavletić, Vlatko, hrvatski književni kritičar, književni teoretičar, esejist i političar (Zagreb, 2. XII. 1930 – Zagreb, 19. IX. 2007). Studij jugoslavistike završio 1955. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1975. i doktorirao temom o Ujevićevu pjesništvu. Radio je kao urednik u Vjesniku (1954–57), ravnatelj Drame zagrebačkoga HNK-a (1958–60), glavni urednik izdanja Matice hrvatske (1965–72). Od 1960. bio je profesor književnosti na Akademiji dramske umjetnosti. Početkom 1972. uhićen je kao sudionik Hrvatskoga proljeća te osuđen na godinu i pol zatvora. God. 1990–92. bio je ministar prosvjete, kulture, tehničke kulture i športa RH, od 1992. saborski zastupnik, 1995–99. predsjednik Sabora, a potom, nakon smrti F. Tuđmana, dva mjeseca privremeni predsjednik RH. Redoviti je član HAZU bio od 1991.
Vlatko Pavletić
Bio je među pokretačima časopisa Krugovi (1952) i prvi glavni urednik, a poslije se afirmirao kao vodeći teoretičar i kritičar krugovaškoga naraštaja te promicao vrjednovanje književnosti na temelju isključivo estetskih kriterija. Uređivao je i Izvor, Republiku, Literaturu, Kolo i Kritiku te kulturne rubrike Vjesnika, Vjesnika u srijedu i Telegrama. Objavio je mnoštvo recenzija, osvrta, članaka, feljtona, eseja, antologija, zbornika, kritičkih panorama te teorijskih tekstova o tumačenju i razumijevanju pjesništva. Kao književni kritičar sljedbenik je matoševske impresionističke kritike, a služio se i postupcima hermeneutike i strukturalističke kritike. Autor je i mnogobrojnih monografija o hrvatskim književnicima. Djela: Sudbina automata (1955), Kako su stvarali književnici (1956), Trenutak sadašnjosti (1960), Analiza bez koje se ne može (1961), Protivljenja (1970), Protiv barbarokracije (1971), Djelo u zbilji (1971), Ujević u raju svoga pakla (1978), Obuzdani gnjev (1978), Ključ za modernu poeziju (1986), Zagonetka bez odgonetke (1987), Poetizacija životnih običnosti (1991), Kako razumjeti poeziju (1995), Kritički medaljoni: panorama hrvatskih pisaca i djela (1996), Prisjećanja o sebi i drugima (2006), Poetka korelacija: sveopća mreža odnosa (2007) i dr.
Osnovani Ujedinjeni Arapski Emirati – 1971.
Ujedinjeni Arapski Emirati su država na obali Perzijskog zaljeva i Omanskog zaljeva. Nalaze se na istoku Аrapskog poluotoka u Jugozapadnoj Aziji. Graniče na jugu i zapadu sa Saudijskom Arabijom, te na istoku s Omanom. Sastoje se od sedam emirata: Abu Dhabi, Ajman, Dubai, Fujairah, Ras al-Khaimah, Sharjah i Umm al-Qaiwain. Svi su smješteni na jugoistočnoj obali Zaljeva osim Fujairah koji izlazi na more na obali Omanskog zaljeva, na istočnoj obali poluotoka Musandam.
Nakon britanskog povlačenja 1971. godine Katar i Bahrein odlučili su se za potpunu neovisnost, a ostalih sedam emirata za ujedinjenje. Prvo desetljeće neovisnosti proteklo je u znaku borbe dvaju najvećih emirata, Abu Dhabija i Dubaija oko stupnja centralizacije.
Godine 1979. postignut je dogovor o podjeli najviših funkcija u zemlji prema kojem mjesto predsjednika zauzima emir Abu Dhabija, a premijera emir Dubaija. Nakon zaoštravanja političkih prilika u regiji početkom 1980-ih Emirati su se približili zemljama Zapada, osobito SAD-u, iako nisu bezrezervno podržali napad na Irak 2003. godine.
Vjenceslav Richter, arhitekt – 2002.
Richter Vjenceslav, hrvatski arhitekt, kipar i slikar (Drenova, 8. IV. 1917 – Zagreb, 2. XII. 2002). Diplomirao arhitekturu 1949. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Suosnivač skupine EXAT 51 (1950), Studija za industrijsko oblikovanje – SIO (1956) i Centra za industrijsko oblikovanje – CIO (1963) u Zagrebu.
Vjenceslav Richter
U svojim teorijskim radovima o urbanizmu (Sinturbanizam, 1964; Heliopolis, u časopisu Arhitektura, 1968) te kiparskim (Sistemska plastika, 1963; Reljefometar, 1964) i slikarskim ostvarenjima (Sistemska grafika, 1973) dosljedno je provodio načela likovne sinteze konstruktivizma i funkcionalizma. Autor je izložbenih paviljona u Bruxellesu (1958) i Milanu (1964), robne kuće u Blatnici (1978) i više obiteljskih kuća (Rabuzin u Ključu, 1979; Jeličić u Zagrebu, 1985; Klinar u Puli, 1988). Bavio se uređenjem interijera (Kazališna kavana u Zagrebu, 1970) i scenografijom (S. S. Prokofjev, Vjenčanje u samostanu, 1959; R. Strauss, Elektra, 1981). U njegovoj kući na Vrhovcu u Zagrebu od 2000. je otvorena Zbirka Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1992).
Vjekoslav Šutej, hrvatski dirigent – 2009.
Dana 2. prosinca 2009. godine u Zagrebu je umro Vjekoslav Šutej, hrvatski dirigent.
Vjekoslav Šutej
Zahvaljujući roditeljima koji su pjevali u Hrvatskom narodnom kazalištu, Šutej je proveo skoro cijelo djetinstvo u glazbenom okruženju. Studirao je u klasi Igora Gjadrova na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Poslijediplomski studij je završio u Rimu kod Franca Ferrarea. Bio je šef dirigent Zagrebačke filharmonije, umjetnički ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara i redoviti profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Bio je umjetnički ravnatelj i glavni dirigent Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu od 1984. do 1989. Međunarodnu karijeru počeo je na Hollybush festivalu u New Jerseyu, čiji je umjetnički direktor bio 1989. – 1994. Od 1990. do 1993. bio je glazbeni direktor kazališta La Fenice u Veneciji. U Španjolskoj je Šutej poznat kao akademik i član Kraljevske akademije lijepih umjetnosti. Osnovao je Kraljevski simfonijski orkestar Seville te bio njegov umjetnički direktor i glavni dirigent od 1990. do 1996. Od 1992. do 1997. bio je umjetnički direktor Houston Grand Opere. Nastupao je kao gostujući dirigent u mnogim opernim kućama širom svijeta. Dobitnikom je priznanja Ordena grada Beča i Nagrade grada Zagreba, a počasni je član Real Academia de Belles Artes kao i počasni građanin Seville. Preminuo je 2009. godine, nakon duge i teške borbe protiv leukemije. Godine 2010. posthumno mu je dodijeljena nagrada Porin za životno djelo.
Međunarodni dan ukidanja ropstva
….
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža; http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr;
