NA DANAŠNJI DAN: Katarina Aleksandrijska, Felix Lope de Vega, Marko Bruerević, Karl Friedrich Benz, Franjo Rački, Franjo Bučar, Vilhelm Jensen, Miroslav Šicel, Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama
Katarina Aleksandrijska, svetica – 282
Katarina Aleksandrijska
Osim godine rođenja (koja ipak nije sasvim sigurna) i podatka da je 304. podnijela mučeništvo u Aleksandriji, malo se zna o Katarininu životu, a stvarne podatke teško je razlučiti od legende. Prema predaji, Katarina je bila lijepa mlada Egipćanka koja je, u trenutku kad je upravitelj Maksimin Daja preuzimao vlast u Aleksandriji, bila pozvana na svečanost koja je uključivala i pogansko žrtvovanje životinja. Katarina je odbila u tome sudjelovati zbog svoje kršćanske vjere.
Oskudni izvještaji o Katarininu životu kroz povijest su bacali sumnju na njezino stvarno postojanje, pa je to vidljivo i u bogoslužju Katoličke Crkve, koja je spomen svete Katarine 1969. isključila iz liturgijskog kalendara, da bi ga onamo vratila 2002. godine.
Spomendan joj se slavi 25. studenog u Katoličkoj Crkvi, a u pravoslavlju slavi se 24. studenog, što je 7. prosinca u gregorijanskom kalendaru ako se primjenjuje julijanski kalendar.
Felix Lope de Vega, književnik – 1562.
Vega y Carpio Lope de (puno ime Félix Lope de Vega y Carpio), španjolski književnik (Madrid, 25. XI. 1562 – Madrid, 27. VIII. 1635). Najplodniji španjolski dramski pisac i jedan od najplodnijih pisaca uopće.
Felix Lope de Vega
Od golema broja dramskih djela, pjesama i proza koja mu se pripisuju, sam spominje (u Eklogi Klaudiju – Egloga a Claudio, izdanoj posmrtno, 1637) da je napisao više od 1500 djela, od čega oko 100 u jednom danu. Proveo je izrazito buran i pustolovan život, bio je i inkvizicijski cenzor.
U djelu O novom umijeću sastavljanja komedija u ovo vrijeme tumačio je i branio inovacije koje je uveo u dramski tekst (tri umjesto pet činova, odstupanje od klasičnih Aristotelovih i potonjih klasicističkih normi, nerazdvajanje komedije i tragedije i dr.). Premda je pisao brzo pa je i sam u starosti upućivao na slabosti svojih tekstova, zahvaljujući neprijepornu dramskom i pjesničkomu daru i najslabija su njegova djela prihvatljiva, dok najbolja predstavljaju savršen spoj dobro vođena dramskoga zapleta, zanimljive teme i književno-jezičnog izraza. U njegovo su doba sva njegova djela bila omiljena te su se izvodila u kazalištima u gradskim dvorištima (španjolski teatro de los corrales), u koja je imao pristup i puk, glavni dio njegove publike.
Marko Bruerević, književnik – 1823.
Bruerević, Marko (Bruerović, Bruère Desrivaux, Marc), hrvatski pisac francuskog podrijetla (Tours ili Lyon, Francuska, oko 1770 – Cipar, 25. XI. 1823).
Marko Bruerević
Temeljnu naobrazbu stekao u Dubrovniku, gdje mu je otac bio konzul. I sam se posvetio diplomatskoj karijeri pa je često mijenjao boravišta, ali se u Dubrovnik trajno vraćao, doživljavajući ga svojim pravim ishodištem. Književno je formiran u klasicističkom duhu, mentor mu je bio poznati učenjak, latinist Đ. Ferić. Započeo je latinskim i talijanskim prigodnicama, sačuvani autograf takve rane zbirke sadrži improvizacije u stihu, često poslanice, a i prvi njegov tiskani rad jedna je pirna pjesma 1789.
Uspjelije su mu pokladne pjesme (Zvjezdoznanci, Čupe, Spravljenice) i kolede, s blagim satiričnim prizvukom, te maskerate. Mladenačko oduševljenje kazalištem (s prijateljima je sudjelovao u izvedbi frančezarije) potaknulo ga je da i sam počne pisati dramske tekstove. Komedije na hrvatskom jeziku s građom iz dubrovačkoga života i naglašenim koloritom (Pilarska kolenda, Pretendenti di Gjule, posebice Vjera iznenada) najvažniji su dio njegova tek djelomice istražena opusa. O dubini Bruerevićeva jezičnog osjećaja govori i zanimanje za narodno pjesništvo, koje je prevodio na talijanski i francuski (Asanaginicu je na francuski preveo pod naslovom Le Divorce).
Franjo Rački, povjesničar – 1828.
Franjo Rački (Fužine, 25. studenoga 1828. – Zagreb, 13. veljače 1894.), hrvatski povjesničar, publicist, kulturni djelatnik, narodnjački političar, “otac hrvatske moderne kritičke historiografije”.
Franjo Rački
Od 1857. do 1860. u Rimu je proučavao povijest, da bi po povratku u Zagreb razvio široku profesionalnu, znanstvenu i političku djelatnost. Tako je zajedno sa Strossmayerom osnovao Narodnu stranku, postao glavni suradnik stranačkog časopisa ˝Pozor (kasnije “Obzor”), a tri puta je bio biran i za zastupnika u Hrvatski sabor. Godine 1864. zajedno s Vatroslavom Jagićem pokrenuo je časopis “Književnik” (izlazio od 1864. do 1866. s ciljem obradbe jezikoslovlja, povijesti i prirodnih znanosti “s obzirom na hrvatske zemlje”), u kojem je objavio brojne povijesne rasprave i članke, a 1866. bio je izabran za prvog predsjednika JAZU u Zagrebu, koju je dužnost obnašao punu 20 godina. Za života je objavio desetaka značajnih djela iz hrvatske i južnoslavenske historiografije. Tijekom akademskoga djelovanja, pokrenuo je Akademijine časopise Rad i Starine.
Karl Friedrich Benz, izumitelj – 1844.
Karl Friedrich Benz (Karlsruhe, 25. studenog 1844. – Ladenburg, 4. travnja 1929.), njemački inženjer, tvorničar i pionir automobilske industrije. Godine 1878. konstruirao je prvi dvotaktni motor.
Carl Benz
Konstruirao je četverotaktni benzinski motor i prvi automobil (1886.) koje je uspio u tehničkom i ekonomskom pogledu. Poduzeće Benz & Cie u Mannheimu preteča je automobilske industrije.
Početkom 1886. godine Karl Benz je patentnom uredu prijavio svoje vozilo pogonjeno benzinskim motorom. Izdani patent br. 37435 možemo smatrati rodnim listom automobila.
Dana 3. srpnja 1886. godine dogodila se prva vožnja automobilom – Nijemac Karl Benz vozio je automobil vlastite proizvodnje.
Carl Benz je postao imućan prvenstveno zahvaljujući proizvodnji statičnih benzinskih motora, a potom i automobila. Patent Motorwagen postao je dostupan kupcima već 1888., kao prvi produkcijski automobil u povijesti.
Franjo Bučar, športski djelatnik – 1866.
Franjo Bučar (Zagreb, 25. studenog 1866. – Zagreb, 26. prosinca 1946.), hrvatski književnik, književni povjesničar i športski djelatnik.
Školovao se u Zagrebu, Beču i Stockholmu, gdje je proučavao gimnastički sustav Švedske. Završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1886. godine.[1] Filozofski fakultet, smjer povijest i zemljopis završio je u Zagrebu, a povijesne znanosti doktorirao je u Grazu 1897. godine.
Franjo Bučar
Kao povjesničar književnosti, bavio se istraživanjem protestantske književnosti u Hrvata, a pisao je i o skandinavskim književnostima. Bio je istaknuti športski pisac te je napisao više priručnika za mnoge vrste športova.
Bio je popularizator i pokretač uvođenja mnogih športskih disciplina u Hrvatskoj, primjerice gimnastike, skijanja, hokeja na ledu i drugih športova. Godine 1895. preveo je te uvodom i uputom popratio djelo švedskog autora C. H. Liedbecka Gimnastika za pučke škole. U svom djelu ”Igre za društva i škole iz 1925. godine u Zagrebu objavljuje prva odbojkaška pravila. Godine 1936. je objavio djelo Eugena Kvaternika Promemorija princu Jeromeu Napoleonu. Preveo i predgovor napisao Franjo Bučar.
Sudjelovao je u osnivanju brojnih klubova i strukovnih saveza, a odigrao je i istaknutu ulogu u sokolskoj organizaciji. Zaslužan je za izgradnju modernih gimnastičkih dvorana u Zagrebu, Karlovcu i Varaždinu te igrališta u Zagrebu (na prostoru današnjeg Srednjoškolskog igrališta u Klaićevoj ulici i bivšeg igrališta u Tuškancu). Ostavio je opsežnu korespodenciju sa značajnim ličnostima europske kulture i športa. Sakupio je biblioteku od nekoliko tisuća svezaka. Nagrađen je brojnim domaćim i stranim priznanjima. Godine 1909. izabran je za prvog predsjednika Hrvatskog športskog saveza. Može se reći da je Franjo Bučar donio sve športove u Hrvatsku koji su za njegova života postojali. Osnivač je i prvi predsjednik Jugoslavenskog olimpijskog odbora (1919-1927), koji u početku djeluje u Zagrebu. Član je Međunarodnog olimpijskog odbora od 1920. do 1946. godine.
Po njemu je nazvana Državna nagrada za šport “Franjo Bučar” i to je najviša nagrada koju Hrvatska država dodjeljuje za izuzetna dostignuća u području razvitka športa kao i postignuća u svezi s trajnim razvitkom športa. Dodjeljuje se od 1991. godine.
Najveće postignuće dr. Franje Bučara u športovima kojim se bavio (a nastupao je u športskoj gimnastici, klizanju, skijanju i mačevanju) je bilo drugo mjesto u “strmoj vožnji” na skijaškom natjecanju u Pragu 1896. godine
Bučarovi učenici su također ostavili traga u širenju športske kulture. Njegov učenik Ljudevit Filipec, učitelj gimnastike, utemeljio je Hrvatski sokol u Varaždinu 1902. godine te Sokolicu, prvu žensku gimnastičku skupinu u Hrvatskoj 1906. godine, a bio je pionirom nogometne igre u Varaždinu.
Vilhelm Jensen, književnik – 1950.
Jensen, Johannes Vilhelm, danski književnik (Farsø, 20. I. 1873 – Kopenhagen, 25. XI. 1950). Prozaik, pjesnik i esejist. Studirao medicinu i prirodne znanosti. Kao novinar izvještavao s različitih strana svijeta. Nakon dva mladenačka romana obojena »dubinskom psihologijom« (Danci – Danskere, 1896; Einar Elkær, 1898), okrenuo se protiv dekadencije s kraja XIX. stoljeća i zalagao se za zdrave snage stvarnosti, usmjerene k napretku.
Johannes Vilhelm Jensen
U djelu vezanom uz rodni kraj, grubim realizmom te evokativnim lirskim tonovima slavio je nordijskoga čovjeka kao nadmoćnoga drugim kulturama. Mitsko-povijesni roman Kraljeva propast alegorijski je komentar danske suvremenosti te jedno od najznačajnijih djela skandinavske književnosti. Kratka proza koja u sebi sjedinjuje esej i novelu u »pokušaju usredotočenja na bit života u snu« obilježit će njegovo zrelo stvaralaštvo s jedanaest svezaka Mitova i romanesknim ciklusom Dugo putovanje za koje je 1944. dobio i Nobelovu nagradu za književnost. Djelo je pisano kao idealizirana povijest sjevernjačkoga čovjeka sve do otkrića Amerike. Pokušaj inače veličanstvene himne čovječanstvu i svemiru zasniva se na često dvojbenim teorijama o biološkoj evoluciji i rasi. U pjesništvu su mu uzori Goethe, Withman i Kipling, ali i staronordijski skaldi. Nasuprot dekadenciji francuskoga simbolizma, težio je ostvariti stilski jednostavno pjesništvo, okrenuto konkretnu sadržaju.
Miroslav Šicel, književni povjesničar – 2011.
Miroslav Šicel
Miroslav Šicel (Varaždin, 16. kolovoza 1926. – Zagreb, 25.11.2011.) bio je hrvatski književni povjesničar, esejist, redaktor, autor školskih udžbenika. Osnovnu školu je pohađao u Varaždinu. Za svoje srednje školovanje se opredijelio za gimnaziju. Nakon srednje škole odlazi studirati u Zagreb, na Filozofski fakultet, na kojemu diplomira jugoslavenske jezike i književnosti te ruski jezik i književnost. Kao književni povjesničar je značajan kao osoba koja je pratila t.zv. “male pisce”, iako u njegovom radu prevladavaju pregledi radova hrvatskih pisaca kao što su Matoš, Krleža, Nazor, Kranjčević i sl.. Dobitnik je nagrade Božidar Adžija 1974., nagrade Davorin Trestenjak 1986., odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1999., počasnog doktorata riječkog sveučilišta 2001., nagrade za životno djelo grada Varaždina 2005., a 2006. nagradu Vladimir Nazor za životno djelo i ine.
Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama
Aktivistice protiv nasilja u obitelji ovaj dan obilježavaju od 1981. godine. U Kanadi je svaka deseta žena žrtva nasilja svog partnera, u SAD-u svaka šesta, a u Hrvatskoj se svakih 15 minuta fizički zlostavlja jedna žena. Podatci su djelomično točni i zapravo umanjeni jer većina nasilja ostaje neregistrirana, a nasilnici su osobe svih profesija i socijalnih struktura. Iz tih razloga žene se samoorganiziraju i otvaraju skloništa za žene žrtve nasilja u obitelji.
….
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža; http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr;
