NA DANAŠNJI DAN: Krvavi most, Robert Owen, Frederic Chopin, Celestin Medović, Janko Polić Kamov, Ante Trumbić, Martin Scorsese, internet u Hrvatskoj, Dan studenata
Krvavi most – 1667.
U povijesti je poznato da su se Gradec i Kaptol često sukobljavali, još od 13. stoljeća, da bi ti međuvaroški sukobi bili okončani tek u 19. stoljeću. Osnova vjekovnog konflikta, u stvari, je bila socijalne prirode.
Kao spomen na povijesni rivalitet Gradeca i Kaptola u kolektivnom sjećanju je ostao Krvavi most, jedna od najkraćih ulica grada, nekoć mjesto stalnih sukoba posvađanih susjeda, danas kratka uličica koja spaja Tkalčićevu ulicu i ulicu Stjepana Radića.
Robert Owen, filozof – 1771.
Robert Owen (Newtown, 14. svibnja 1771. – Newtown, 17. studenog 1858.), britanski društveni reformator, industrijalac i jedan od osnivača utopijskog socijalizma.
Robert Owen
Povijest ga pamti kao borca protiv izrabljivanja radnika, koje se javilo uslijed industrijske revolucije i uvođenja kapitalističkog načina proizvodnje. Smatraju ga pionirom ulaganja u ljudski kapital.
U političkoj filozofiji, među prvima je zagovarao model radničkog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, nasuprot državnom vlasništvu. Utjecao je na formiranje teorije Karla Marxa.
Ostvarivost svojih socijalnih ideja iskušao je i u SAD-u, gdje je 1825. utemeljio komunu u New Harmonyju u Indiani. Odbacivao je vladajuća gledišta o braku i religiji smatrajući ih, uz privatno vlasništvo, glavnim kočnicama društvenog razvoja. Najpoznatije je Owenovo djelo Novi pogled na društvo, koje sadrži filozofiju socijalnih reformi. Iako su njegovi prijedlozi promjena u društvu napadani kao utopistički, uvelike je pridonio razvoju pojmova kooperacije i sindikalizma.
Frederic Chopin, pijanist – 1849.
Chopin, Frédéric François (polj. Fryderyk Franciszek), poljski skladatelj i pijanist (Żelazowa Wola kraj Varšave, 22. II. ili 1. III. 1810 – Pariz, 17. X. 1849). Zabilježen u povijesti glazbe kao jedan od rijetkih skladatelja čiji je opus gotovo u cijelosti posvećen samo jednom instrumentu – glasoviru. Nijedan skladatelj romantizma osim F. Liszta nije tako u potpunosti osjećao glasovir, niti mislio tako pijanistički kao Chopin.
Frederic Chopin
S glasovirom se susreo još u dječačkoj dobi. Prvi učitelj bio mu je Adalbert Żywny. Kada mu je bilo osam godina, održao prvi pijanistički koncert u Varšavi i započeo se baviti skladanjem. Od 1826. do 1829. studirao na Varšavskom konzervatoriju (harmonija i kontrapunkt), a po završetku studija 1829. predstavio se u Beču kao pijanist. Godinu dana poslije priredio je u Varšavi oproštajni koncert i uoči revolucije zauvijek napustio Poljsku. Kraće vrijeme boravio u Beču, posjećivao München i Stuttgart, a od rujna 1831. nastanio se u Parizu, koji postaje njegovim stalnim boravištem. Za pariških godina kretao se u odabranim aristokratskim i umjetničkim krugovima, upoznao Balzaca i Heinea, prijateljevao s Lisztom, Hillerom, Mendelssohnom, Berliozom, Kalkbrennerom, Delacroixom… Poučavao glasovir, povremeno nastupao kao pijanist i potvrdio se kao skladatelj. Divili su mu se mnogi glazbenici, među inima i R. Schumann, koji će već nakon prvoga susreta sa Chopinovom mladenačkom glazbom napisati svoju znamenitu rečenicu: »Kape dolje, gospodo, evo genija!« Kao lirska, duboko introvertirana narav, Chopin je u svojem osobnom životu ostao neshvaćen i osamljen. God. 1836. Liszt ga je upoznao sa spisateljicom G. Sand i ta će veza obilježiti njegov život idućih desetak godina. Svoje već tada narušeno zdravlje Chopin još pogoršava iscrpljujućim skladanjem. Premda genijalni improvizator, skladao je teško i mučno, a svaki notni zapis podvrgavao dugomu, minucioznom cizeliranju. Umro je u Parizu, pokopan je na groblju Père-Lachaise, a urna s njegovim srcem vraćena je u Poljsku, gdje se čuva u crkvi Sv. križa u Varšavi.
Chopin je nazvan »pjesnikom glasovira«. Cijeli njegov opus pisan je za glasovir solo, s iznimkom dvaju koncerata za glasovir i orkestar, kao i nekoliko komornih ostvarenja, među kojima se ističu sonata za violončelo i glasovir te 19 popijevaka na ljubavnu i domoljubnu poeziju poljskog pjesnika. Chopin je bio lirik i minijaturist naklonjen malim oblicima. Svoju ljubav prema Poljskoj zabilježio je i u 57 mazurki i 16 poloneza. Za glasovir je još skladao 21 nokturno, 19 valcera, četiri impromptua, četiri balade, fantaziju u f-molu, ciklus od 24 preludija op. 28, tri sonate (C-dur, b-mol i h-mol) te 24 etide, sklopljene u opusima 10 i 25. Kao skladatelj Chopin je bio novator na području harmonije, odlikovao se specifičnošću glasovirskoga sloga, a njegova jedinstvena umjetnost ima neke prepoznatljive značajke: otmjeno suzdržanu osjećajnost i eleganciju izraza, što ju čini bliskom klasičnoj pročišćenosti i prozračnosti Mozartove glazbe. Tehnička zahtjevnost njegovih djela obilježila je novo poglavlje u povijesti pijanizma.
Celestin Medović, slikar – 1857.
Medović, Celestin Mato, hrvatski slikar (Kuna Pelješka, 17. XI. 1857 – Sarajevo, 20. I. 1920). U samostanu Male braće u Dubrovniku školovao se za svećenika. Zapazivši njegovu darovitost, general franjevačkoga reda pozvao ga je u Rim da studira slikarstvo (1880–86). Učio je kod L. Seitza i slijedio tradiciju nazarenaca, a studij slikarstva nastavio je u Münchenu (1888–93), gdje je prihvatio dekorativno povijesno slikarstvo K. von Pilotyja. U Dubrovnik se vratio 1893; radio je u atelijeru što mu ga je M. Pucić uredio u svojem ljetnikovcu. God. 1895. zatražio je vraćanje u svjetovni stalež; nastanio se u Zagrebu i pridružio Bukovčevu krugu. Napustio je Zagreb (1907), neko vrijeme živio je u osami na Pelješcu, a potom je boravio u Beču (1912–14).
Celestin Medović
Isprva je zagasitom skalom boja slikao kompozicije kićena dekora, vješto uklopljenih detalja i teatralna zanosa (Bakanal), portrete (Portret starca) i likove svetaca (Sv. Bonaventura), koji pokazuju visoku kvalitetu realističke interpretacije bliske krugu W. Leibla. Pod utjecajem V. Bukovca, kojega je upoznao u Zagrebu 1895., paleta mu je postala svjetlija i šarenija, a tehnika slobodnija. U tzv. zagrebačkome razdoblju (1895–1907) radio je mnogobrojne slike u crkvama sjeverne Hrvatske (Križevci, Požega, Bjelovar) i oltarske slike (Pašman, Baška), te velike povijesne kompozicije za svečanu dvoranu Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 10 u Zagrebu (Splitski sabor, Dolazak Hrvata, Krunjenje Ladislava Napuljskoga, Zaruke kralja Zvonimira). Od 1901. često je boravio na Pelješcu slikajući izravno u prirodi (u pleneru) marine (Lebić, Bonaca) i pelješke krajolike (Krajolik iz Postupa) te mrtve prirode (Sardelice, Ribe i rakovi). Oko 1907. priklonio se novoj tehničkoj maniri sitno crtkanoga poentilizma. U tzv. ranome pelješkome razdoblju (1908–12) slikao je, profinjenim skladom boja, krajolike većih dimenzija (Poslije proljetne kiše, Rascvala brnistra), na kojima je poentilizam bio grafički discipliniran (Vrijes). U tzv. kasnome pelješkome razdoblju (1914–18) na manjim impresionističkim platnima gustim namazima i impulzivnim udarcima kista bilježio je dojmove iz prirode (Vrijes, Vrijes u polju, Pelješki krajolik uz more).
Premda u njegovu golemom opusu katkada ima kolebanja u kvaliteti, on je, uz V. Bukovca, najmarkantnija osobnost prvoga naraštaja slikara hrvatske moderne. Slikao je prizore s povijesnom i religijskom tematikom, žanr-prizore (mnogobrojne Pompejanke), mrtve prirode i portrete, no prvi je uočio vrijednost primorskoga krajolika i njegovao ga kao samostalnu slikarsku vrstu te njime otvorio put modernomu hrvatskom pejzažnom slikarstvu.
Janko Polić Kamov, književnik – 1886.
Janko Polić Kamov (Rijeka, 17. studenog 1886. – Barcelona, 8. kolovoza 1910.), hrvatski pjesnik, pripovjedač i dramatičar. Rođen je u uglednoj i imućnoj obitelji. Otac mu Ante s Hvara je doselio u Senj gdje je stekao trgovačku naobrazbu, a zatim je preselio u Rijeku te baveći se trgovinom stekao znatan imutak i ugled. Osim toga bio je javni i kulturni djelatnik: imao je bogatu biblioteku, prijateljevao je s Brnčićem, Derenčinom, Starčevićem i Supilom, dopisivao se sa Strossmayerom i Kranjčevićem, a s Politeom je izdavao reviju Prva hrvatska misao. 1904. iznenada je nestao s nekom putujućom družinom te putovao Dalmacijom, Bosnom, Crnom Gorom i Slavonijom.
Janko Polic Kamov
U družini je bio šaptač i sporedni glumac, a na turneji su mu alkohol, kavane, jeftini hoteli i neuredan način života narušili zdravlje. 1905. vraća se u Zagreb. Pijanči, uči, čita i počinje s književnim radom (piše Psovku, Ištipanu hartiju, Na rođenoj grudi i Tragediju mozgova). Nakon osnutka tjednika Pokret sudjeluje u njemu do smrti kao vanjski suradnik. Iste godine počinje njegovo putovanje po inozemstvu. Najprije u Veneciji posjećuje brata Milutina, priznatog i genijalnog glazbenika koji je polazio tamošnju akademiju, a zatim nastavlja posjećivati kazališta, biblioteke i galerije živeći na neredovitom honoraru Pokreta i pomoći brata Vladimira. No dopisništvom se ne zadovoljava jer nije kreativno. 1907. boravi u Rimu, Torinu, Genovi, Firenzi i Marseilleu, a za ljetnih mjeseci u Puntu na Krku.
Oduševljen je inozemstvom: operom i koncertima u Marseilleu te galerijom u Trstu. Piše dramu Čovječanstvo i proučava psihologiju i sociologiju. Žali se na bolest u plućima, očima, prstima, 1909. neko je vrijeme ležao u bolnici u Zagrebu. 10. kolovoza piše bratu da boluje na gastro-intestinale, a devet dana kasnije umire u bolnici Santa Cruz u Barceloni gdje je i pokopan na bezimenome bolničkom groblju.
Ante Trumbić, hrvatski političar – 1938.
AnteTrumbić
Dana 17.11.1938. umro je Ante Trumbić, hrvatski političar. Na početku prvog svjetskog rata rata, seli se u Firenzu, gdje osniva Jugoslavenski odbor, zajedno sa Ivanom Meštrovićem i Supilom. Bio je jugoslavenski orijentiran političar. U tijeku Prvog svjetskog rata angažirao se u političkoj emigraciji. Kao predsjednik Jugoslavenskog odbora nastojao je kod sila Antante i srpske vlade postići priznanje i uvažavanje Jugoslavenskog odbora kao predstavničkog tijela Hrvata, Srba i Slovenaca iz Habsburške monarhije i kao njihovog saveznika, i priznanje jugoslavenskih dobrovoljačkih trupa kao savezničkih vojnih jedinica. Zalagao se za federativno državno uređenje, u okviru buduće kraljevine SHS. Takvo uređenje predložio je i Stojan Protić, prvi predsjednik vlade SHS, ali njihovo mišljenje nije bilo prihvaćeno.
Martin Charles Scorsese, filmski redatelj – 1942.
Martin Scorsese
Martin Charles Scorsese (17. studeni, 1942) je američki filmski redatelj, scenarist, producent, glumac i filmski povjesničar. Godine 1990. osnovao je Filmsku zakladu (Film Foundation), neprofitnu organizaciju posvećenu očuvanju filma, a 2007. osnovao je Svjetsku kinematografsku zakladu (World Cinema Foundation). Dobitnik je AFL životne nagrade za doprinos kinematografiji, te je osvojio Oscare, Emmyje, Zlatne globuse BAFTA i DGA nagrade. Scorseseov opus bavi se temama talijansko-američkog identiteta, rimokatoličkog pojma krivnje i iskupljenja, mačizma, modernog kriminala i nasilja. Scorsese se smatra jednim od najznačajnijih i najutjecajnijih američkih filmaša svih vremena, režirajući značajne filmove kao što su Mean Streets, Taxi Driver, Raging Bull i Goodfellas – te je u svima njima surađivao s glumcem i bliskim prijateljem Robertom de Nirom. Osvojio je Oscara za najboljeg redatelja za film The Departed, nakon što je prethodno bio nominiran 5 puta.
Internet u Hrvatskoj – 1991.
U auli Rektorata Sveučilišta u Zagrebu službeno je puštena u rad hrvatska akademska i istraživačka računalno komunikacijska mreža, zasnovana na IP protokolu i njezina poveznica na globalnu mrežu Internet. Ovo se službeno smatra danom kad je Internet zaživio u Hrvatskoj. Projekt je 1991. godine pokrenulo Ministarstvo znanosti, tehnologije i informatike RH.
Dana 17. studenog 1992. godine uspostavljena je prva hrvatska internetska veza koja je računalo u Zagrebu povezala s nekim računalom u svijetu. Čitava mreža se spajala na internet preko Austrije brzinom od 64 kbps, dok su ustanove bile spojene brzinom 19 – 200 kbps. Tada je započelo doba interneta u Hrvatskoj.
Prve ustanove spojene na Internet bile su Ekonomski fakultet u Osijeku, Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, Institut Ruđer Bošković, Ministarstvo znanosti i tehnologije, Prirodoslovno-matematički fakultet, Sveučilišni računski centar i Tehnički fakultet u Rijeci.
Dan studenata
….
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr, Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr,
