NA DANAŠNJI DAN: Zlatna bula, Maksimilijan Vrhovac, Franjo Kulmer, Dragutin Seljan, družba ‘Braća hrvatskoga zmaja’, Ivan Kozarac, Miko Tripalo, oslobođeni hrvatski generali Gotovina i Markač, Bonaventura Zvonimir Šagi, Dan tolerancije
Zlatna bula Bele IV. – 1242.
Zlatna bula je povelja (nazvana tako zbog svog zlatnog pečata) koju je izdao ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. Arpadović 16. studenog 1242. godine u Virovitici nedugo nakon provale Tatara 1242. na područje Slavonije. Jedan je od najvažnijih dokumenata u povijesti Zagreba kojim je Gradec postao slobodni kraljevski grad izuzet iz banske i županijske vlasti te izravno podvrgnut kralju. Ona je i važan izvor hrvatske srednjovjekovne povijesti.
Maksimilijan Vrhovac, hrvatski biskup i političar – 1752.
Vrhovac, Maksimilijan, hrvatski biskup i političar (Karlovac, 23. XI. 1752 – Zagreb, 16. XII. 1827). Napustivši vojno zvanje, stupio je kao klerik u zagrebačko sjemenište. Studirao je filozofiju u Hrvatskom kolegiju u Beču, a teologiju je 1774. doktorirao u Bologni. Nakon zaređenja 1775. u Zagrebu, bio je profesor dogmatike na zagrebačkoj Akademiji i suplent bogoslovije, bilježnik Duhovnoga stola, kanonik Zagrebačkoga kaptola, čazmanski kanonik, rektor zagrebačkoga sjemeništa (1785) te rektor Centralnoga sjemeništa u Budimpešti (1786).
Godine 1787. car Josip II. imenovao ga je zagrebačkim biskupom. Bio je jedan od najistaknutijih članova slobodnozidarske lože te ga je 1792. I. Martinović optužio da je »šef jezuitizma u Hrvatskoj« te jedan od »glavara ceha u koji su udruženi jozefini, iluminati i jezuiti«. Iako se obranio od optužbi, u procesu je uništio sve kompromitirajuće spise, između ostalog i dio svojega Diariuma. Potkraj XVIII. st. počeo je raditi na političkom i kulturnom ujedinjenju hrvatskih zemalja. Pošto je Dalmacija 1797. pripala Habsburškoj Monarhiji, pokrenuo je akciju za njezino sjedinjenje s Hrvatskom, prikupljajući u tu svrhu dokumente iz arhiva bečke Dvorske kancelarije, a 1805. spriječio je pokušaj uvođenja madžarskog jezika u hrvatsku javnu upravu ističući u Gornjem domu zajedničkoga sabora potrebu uvođenja »ilirskoga jezika« u upravu.
Maksimilijan Vrhovac
Godine 1809. bio je imenovan banskim namjesnikom, a nakon ulaska Hrvatske u sastav Ilirskih pokrajina (1809), zajedno s A. Dorotićem organizirao je otpor francuskoj vlasti. Nakon Napoleonova sloma, posvetio se borbi za sjedinjenje hrvatskih krajeva južno od Save, koji su bili u sastavu Kraljevine Ilirije. Osim političkom, bavio se prosvjetno-kulturnom i gospodarskom djelatnošću. Zauzimao se za razvoj jedinstvenoga »ilirskog« jezika i pravopisa, koji bi zamijenio latinski jezik, pri čem je surađivao s J. Kopitarom i J. Dobrovským. Stoga je 1794. kupio, od J. T. von Trattnera, zagrebačku tiskaru u kojoj su bili tiskani kalendari, proglasi i prigodnice na hrvatskom jeziku. Istodobno je započeo skupljati stare knjige i rukopise i stvarati bogatu knjižnicu te je znatno obogatio biskupski arhiv. God. 1813. pozvao je svećenstvo svoje dijeceze da skupljaju narodno blago, a u tu svrhu napisao je glazbenoplesni prikaz Pleszopiszen (1818). Potaknuo je osnivanje udruženja za regulaciju rijeke Kupe (1800) i surađivao s F. Vukasovićem prilikom izgradnje Lujzinske ceste.
Godine 1806. postao je vlasnikom Stubičkih Toplica te je svojim gradnjama znatno pridonio razvoju mjesta i lječilišta (1811). Pomogao je izgradnju zagrebačke Zakladne bolnice, a 1818. Sveučilišnoj je knjižnici darovao nekoliko tisuća knjiga. Jedna od njegovih najpoznatijih inicijativa bila je uređenje zagrebačkoga parka, koji je po njem nazvan »Maksimir« (započeto 1787). Uoči smrti izgradio je sirotište za nezbrinutu djecu, a oporučno je ostavio novac za uređenje Zagreba. U rukopisu je sačuvan dio njegova Diariuma (II, 1810–17., III, 1818–25), koji se čuva u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu. Razvio je opsežno dopisivanje sa suvremenicima u Hrvatskoj i drugim slavenskim zemljama (sačuvano 15 svezaka), mnogima od njih bio je mecena, te se smatra jednom od najistaknutijih ličnosti političkog i kulturnog života Hrvatske na prijelazu XVIII. i XIX. st.
Dragutin Seljan, geograf – 1810.
Dragutin Seljan
Seljan, Dragutin, hrvatski geograf i kartograf (Topolovac, 16. XI. 1810 – Zagreb, 14. VI. 1848).
Prefekt zagrebačkoga plemićkoga konvikta, protjeran 1837. zbog pristajanja uz ilirski pokret.
Živio je u Beču i bavio se geografskim i kartografskim radom. Objavio Zemljopis pokrajinah ilirskih (1843), Zemljovid carevine austrianske (1847) i Zemljovid Europe (1847), tiskane na hrvatskom jeziku.
Franjo Kulmer, političar – 1853.
Kulmer, Franjo, hrvatski političar (Zagreb, 3. II. 1806 – Beč, 16. XI. 1853). Najstariji sin baruna Ferdinanda Kulmera. Nakon studija prava u Beču i Pešti (1830) stupio u državnu službu pri Ugarskoj dvorskoj kancelariji u Beču. God. 1831. bio je član komisije koja je ugušila ustanak seljaka u istočnoj Slovačkoj.
Franjo Kulmer
Od rujna 1836. bio je prisjednik Banskoga stola u Zagrebu. Početkom 1842. priklonio se Ilirskoj stranci. Od 1839. do 1844. sudjelovao na saborima u Požunu, gdje se odlučno suprotstavljao uvođenju madžarskoga kao službenog jezika u Hrvatskoj. Godine 1845. ušao je u vodstvo Narodne stranke i zauzimao se za njezinu pomirbu s madžaronima i suradnju s Konzervativnom strankom ugarskih magnata. Iste je godine bio imenovan srijemskim velikim županom. U svibnju 1848. bio je izabran za posrednika između Hrvatskoga sabora i dvora, što mu je potvrdio i sam kralj imenovavši ga hrvatskim ministrom bez lisnice u Schwarzenberg-Stadionovoj vladi. Iz te je vlade istupio u siječnju 1852. i postao članom Carevinskoga vijeća. Za revolucije 1848/49. političko rješenje za Hrvatsku vidio je u legitimističkoj politici prema bečkoj vladi. Bio je oštar kritičar Narodne stranke i politike austroslavizma. Imao je velik utjecaj na bečkome dvoru, pa je na njegovu inicijativu Josip Jelačić bio imenovan banom.
Josip Šokčević, hrvatski ban – 1896.
Šokčević, Josip, hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (Vinkovci, 7. III. 1811 – Beč, 16. XI. 1896). Završio je Vojnu akademiju u Bečkome Novome Mjestu (1830).
Josip Šokčević
Od 1846. služio je u Lavovu, gdje je 1848. bio imenovan pukovnikom i zapovjednikom 37. pješačke pukovnije s kojom je sudjelovao u austro-talijanskom ratu (1848–49); istaknuo se u opsadi i osvojenju Venecije. Promaknut je u čin general bojnika; od 1849. bio je zapovjednik u Petrinji, a 1850–54. u Srijemskoj Mitrovici. God. 1857. bio je imenovan podmaršalom, a iduće godine zamjenikom bana J. Jelačića i tajnim savjetnikom te vrhovnim kapetanom, guvernerom i zapovijedajućim generalom u Hrvatskoj i Slavoniji. Nakon Jelačićeve smrti bio je imenovan vrhovnim kapetanom i generalom u Banatu. Naslovnim vlasnikom 78. osječke pukovnije postao je 1860., a iste godine doživotnim članom Carevinskoga vijeća, banom, generalom cjelokupne vojske u Trojednoj Kraljevini, guvernerom grada Rijeke i vrhovnim predsjednikom Banskoga stola. Pošto je Listopadskom diplomom 1860. bilo vraćeno ustavno stanje u Monarhiji, iste godine sazvao je Bansku konferenciju radi donošenja izbornoga reda za saziv Hrvatskoga sabora (1861), koji je pokušao riješiti državnopravno pitanje Trojedne Kraljevine prema Ugarskoj i Austriji. Podupirao je Samostalnu narodnu stranku na čelu s I. Mažuranićem koja je pokušavala sklopiti dogovor s Austrijom prije no što se ona nagodi s Ugarskom. No isključivanjem Hrvatske iz pregovora o novom ustrojstvu Monarhije i sklapanjem Austro-ugarske nagodbe (1867), bili su srušeni temelji politike Samostalne narodne stranke, koju je i ban Šokčević zastupao; on je 27. VI. 1867., na vlastitu molbu, bio riješen banske časti i 1868. umirovljen.
Osnovana družba ‘Braća hrvatskoga zmaja’ – 1905.
Ivan Kozarac, hrvatski književnik – 1910.
Ivan Kozarac
Ivan Kozarac rođen je 8. veljače 1885. godine u Vinkovcima. Zbog siromaštva s trinaest godina prekinuo je školovanje u rodnom gradu i zaposlio se kao pisarski vježbenik. S osamnaest godina razbolio se od tuberkuloze, ali ga to nije oslobodilo obveze služenja vojnog roka te 1907. godine odlazi u vojsku i nakon dvije godine se vraća u Vinkovce. Vrlo brzo odlazi u Zagreb, gdje radi kao poslovođa Nakladnog fonda Društva hrvatskih književnika i redatelja. Kao književnik, Kozarac za života nije uspio privući veliku pozornost publike. U književnosti je djelovao svega četiri godine. Objavio je samo knjigu pripovjedaka Slavonska krv. Ostale knjige su mu objavljene tek nakon smrti. Bio je pripovjedač života slavonskog sela. Opisivao je društvene promjene u doba nestanka Vojne krajine, s izrazitom ljubavi prema rodnoj Slavoniji. Kozarčeva djela su Slavonska krv (1906.), Izabrane pripovijetke (1911.), Đuka Begović (1911.), Pjesme (1911.). Velika zasluga za njihovo izdavanje pripada Dragutinu Tadijanoviću.
Ivan Kozarac umro je u Vinkovcima, 16. studenog 1910., sa samo 25 godina.
Miko Tripalo, hrvatski političar – 1926.
Miko Tripalo
Miko Tripalo, rođen u Sinju 16. studenog 1926., bio je hrvatski političar. Završio je Pravni fakultet. Sudjelovao je u drugom svjetskom ratu. Od 1969. bio je član Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ i Predsjedništva SFRJ. Jedan je od vođa Hrvatskog proljeća, zagovornik demokratizacije, te veće samostalnosti i ravnopravnosti republika. Nakon Karađorđeva 1971. uklonjen je s položaja, isključen iz političkog života i umirovljen. Godine 1990. je jedan od vođa Koalicije narodnog sporazuma, te jedan od osnivača HNS-a. Od 1993. je saborski zastupnik, a jedan je od osnivača i predsjednik zaklade Otvoreno društvo – Hrvatska.
Oslobođeni generali Ante Gotovina i Mladen Markač – 2012.
Oslobođene generale Antu Gotovinu i Mladena Markača na Trgu bana Jelačića dočekalo je više od 100 tisuća građana. Okupljenom mnoštvu Gotovina i Markač zahvalili su i poručili kako se radi o zajedničkoj pobjedi. “Ovo je točka na “i” da rat pripada prošlosti. Okrenimo se budućnosti. Iza nas je i ratnička oluja i pravna oluja”, poručio je Gotovina.
Bonaventura Zvonimir Šagi, svećenik – 2020.
Šagi, Bono Zvonimir, hrvatski teolog i publicist (Brodarovec kraj Ivanca, 11. XII. 1932 – Varaždin, 16. XI. 2020). Franjevac kapucin od 1950. i svećenik od 1958., diplomirao je 1959. na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Bio je kateheta u zagrebačkoj Dubravi (1958–61), župnik u Varaždinu (1961–2008) i upravitelj župe u Sračincu (1965–71), provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića (1973–82., 1988–92) i predavač na Institutu za kršćansku duhovnost pri Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1988–2002).
Nakon što je ukinut vjeronauk u školi prvi je u Zagrebu organizirao redovni tjedni vjeronauk u župi za srednjoškolce i studente.
Suosnivač Teološkoga kršćanskog društva Kršćanska sadašnjost, bio je glavni urednik njegova tjednoga biltena AKSA (1987–92) i mjesečnika Služba Riječi (1993–2002) te kolumnist mjesečnika Kana (1984–2005). Autor više djela u kojima se bavi pastoralnom teologijom (Župa u fragmentima misli i prakse, 1968; Traganja za novom crkvenom praksom, 1982; Pastoral župne zajednice, 2001), problematikom redovničkog života (Na poprištu redovničke obnove, 1979; Put i usput redovništva, 2005), socijalnim naukom Crkve (Kršćanski laik u socijalističkom društvu, 1986; Laici i svjetovna dimenzija Crkve, 1995; Sa svjetiljkom vjere u društvenoj zbilji, 1999; Da sol ne obljutavi, 1999) i implementacijom koncilskih ideja u hrvatskoj javnosti (Izazovi otvorenih vrata, 1993; Prag na trag, 2006). Objavio je također zbirke propovijedi (Molitva i misli mira u vrijeme rata, 2007; Riječ Božja u promišljanju trenutka, 2008; Svaki dan u zrcalu Božje riječi, 2014) i sakralne poezije (Moj hod s Gospodinom, 2008; Pristupite k Njemu – kamenu živome, 2016) te Pastoralne duhovne vježbe (2019).
Međunarodni dan tolerancije
U njenom prvom članku objašnjava se značenje pojma tolerancije:
„1.1 Tolerancija je poštivanje, prihvaćanje i uvažavanje bogate raznolikosti svjetskih kultura, oblika izražavanja i načina života. Potiče ju znanje, otvorenost, komunikacija i sloboda misli, savjesti i vjerovanja. Tolerancija je sklad u različitosti. To nije samo moralna dužnost, nego je i politički i zakonski zahtjev. Tolerancija, vrlina koja omogućuje mir, doprinosi zamjeni kulture rata kulturom mira.
1.2 Tolerancija nije ustupak, povlastica, podilaženje ili ugađanje. Tolerancija je, prije svega, aktivan stav potaknut priznavanjem univerzalnih ljudskih prava i temeljnih sloboda drugih. Ni u kojem se slučaju ne može koristiti za opravdanje kršenja tih temeljnih vrijednosti. Toleranciju trebaju provoditi pojedinci, skupine i države.
1.3 Tolerancija je odgovornost koja podržava ljudska prava, pluralizam (uključujući kulturni pluralizam), demokraciju i vladavinu zakona. Ona podrazumijeva odbacivanje dogmatizma i apsolutizma te potvrđuje standarde postavljene u međunarodnim instrumentima ljudskih prava.
1.4 U skladu s poštivanjem ljudskih prava, ‘življenje’ tolerancije ne znači toleriranje društvene nepravde, napuštanje ili slabljenje nečijeg uvjerenja. To znači da se svatko može slobodno pridržavati vlastitih uvjerenja prihvaćajući da se drugi pridržavaju svojih. To znači prihvatiti činjenicu da ljudska bića, prirodno različita u svom izgledu, položaju, govoru, ponašanju i vrijednostima, imaju pravo živjeti u miru i biti što jesu. To također znači da nečiji stavovi ne smiju biti nametnuti drugima.“
….
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr, Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr,
