NA DANAŠNJI DAN: Erazmo Roterdarmski, John Locke, Velimir Hlebnikov, Milan Fizi, Đuro Deželić, Rudolf Vimer, Torcida, završena Kubanska raketna kriza, Svjetski dan animacije
Erazmo Roterdarmski – 1498.
Erazmo Roterdamski (Rotterdam, 28. listopada 1465. – Basel, 12. srpnja 1536.) nizozemski je humanist, književnik, filolog i filozof.
S dvadeset i pet godina postao je svećenik i stupio u augustinski red, no čini se da nikad nije djelovao kao svećenik . Prelazi u službu Henrija de Bergue, biskupa u Cambraiu. U toj službi ostaje pet godina da bi zatim otišao na nastavak studija u Pariz. Uzdržava se jedno vrijeme davanjem privatnih lekcija; upoznaje mladog engleskog lorda Williama Mountjoya koji mu postaje prijatelj i mecena.
Erzamo Roterdamski
U strahu pred epidemijom bježi iz Pariza te živi neko vrijeme u južnoj Francuskoj, a zatim odlazi u Englesku gdje stječe mnoge prijatelje u znanstvenim i političkim krugovima Londona. Godine 1506. putuje u Italiju, doktorira u Torinu, posjećuje Bolognu i Rim.
U Veneciji je gost tiskara i izdavača Alda Manuzija koji objavljuje njegovu zbirku sentencija Adagia. Zbirka je postala iznimno popularna i utjecajna. Ali on prihvaća poziv novog engleskog kralja Henrika VIII. te po treći put odlazi u Englesku.Mnogo važnija od Erazmovih putovanja njegova su djela.
Tijekom boravka u Engleskoj počeo je filološki ispitivati grčke rukopise Novog zavjeta kako bi priredio novo izdanje i latinski prijevod.
Erazmovo je izdanje objavio Froben u Baselu (1516.) i ono je postalo temeljem znanstvenog proučavanja Biblije tijekom Reformacije. Bio je to prvi pokušaj kompetentnog i liberalnog znanstvenika da ustanovi što su pisci Novog zavjeta zaista napisali, a što je u tekst ušlo zbog pogrešaka prilikom prepisivanja.
Stanujući u kući kancelara Thomasa Morea piše i posvećuje domaćinu svoju Encomium Moriae (»Pohvalu ludosti«), satiru na neuku i lijenu raspuštenost samostanaca, nadutu učenost teologa i gramziv nemoral visoke crkvene hijerarhije; ovaj je tekst i danas Erazmovo najpoznatije i najprevođenije djelo.
Pozvan je na sveučilište u Cambridgeu gdje predaje grčki jezik i egzegezu. Njegov boravak u Bruxellesu poklapa se s počecima Reforme. Luther i čitav reformatorski krug očekuje da će Erazmo kao istaknuti kritičar papinstva i crkvenih zloupotreba pristupiti pokretu.
Ali Erazmo, unatoč svojim simpatijama za proturimski smjer Reforme i unatoč prijateljstvu s mnogim njezinim pobornicima, čuva svoju javnu neutralnost.
John Locke, filozof – 1704.
John Locke
John Locke (Wrigton kraj Bristola, 29. kolovoza 1632. – Oates, 28. listopada 1704.) bio je engleski filozof i politički pisac, utemeljitelj klasičnog britanskog empirizma. Njegovi politički tekstovi temelj su suvremene demokracije.
U svom djelu Dvije rasprave o vladi Locke nam daje teoriju o prirodnom pravu i stvarnim pravima koje treba upotrebljavati kako bi razlikovali legalnu i ilegalnu civilnu vladu. Također argumentira zakonitost ustanka odnosno pobune protiv tiranske vlade. Locke je pisao na mnogo raznolikih tema, između kojih je najvažnija tema tolerancije odnosno snošljivosti.
U Pismu o toleranciji i nekoliko obrana tog Pisma Locke raspravlja o razdvajanju između Crkve i države
Velimir Hlebnikov, književnik – 1885.
Velimir Hlebnikov
Pravo ime mu je Viktor Vladimirovič Hlebnikov (28.10.1885. (Malye Derbety,RUS – 28.06.1922. (Kresttsy, USSR), ruski pjesnik. Pisao je futurološke eseje kao što su npr. moguća evolucija, masovna komunikacije, transport, stanovanje… Pred kraj života zainteresirala ga je slavenska mitologija. Po njemu je nazvan i mali planet 3112 Velimir kojeg je otkrio sovjetski astronom Nikolai Stepanovich Chernykh 1977. godine. Tekstovi mu nisu dovršena djela, već smioni eksperimenti semantičkom i fonetskom građom. Rušio je sintaktičke norme, konstruirao nizove izvedenica, palindrome i razvijao metaleksički »zaumni jezik«. Tvorac je utopija (Ladomir), koje se oslanjaju na mitove o predcivilizacijskom stanju, izrazito se protive gradu (poema Ždral – Žuravl’), ali projektiraju kulturu koja će uključiti azijske (Šaman i Venera) i afričke (Ka) prostore, pa i slav. etnos – sve do Dubrovnika (u Djeci vidre spominje se i R. Bošković). Mistifikacije su »povijesni« proračuni u Daskama sudbine, ali je vizijama »zvjezdanog jezika« obogatio rus. poeziju; odjeknuo je i u hrv. pjesništvu (J. Sever, D. Oraić Tolić).
Milan Fizi, fotograf – 1904.
Oko 1930 počinje se baviti i filmom te 1935. kao vrsni snimatelj zastupnik je i demonstrator tada na najpoznatijih europskih tvornica fotoopreme i materijala. Član fotokluba Zagreb postaje 1934. godine i pripada fotografskom krugu tada poznate zagrebačke škole. Izložbenom djelatnošću se bavi od 1934. do 1952. Od 1948. do 1972. nastavnik je za fotografiju, optiku i film na Optičkoj školi, Kinematografskom tehnikumu, Obrtnoj školi te Školi primijenjenih umjetnosti. Milan Fizi pisac je brojnih stručnih članaka i knjiga i objavio je više od 800 napisa. Umro je 1976. u Zagrebu.
Đuro Deželić, književnik – 1907.
Đuro Deželić (Ivanić-Grad, 25. ožujka 1838. – Zagreb, 28. listopada 1907.), hrvatski književnik i publicist. Nakon studija prava stupio je u službu grada Zagreba. Od 1871. godine do smrti bio je gradski vijećnik i zamjenik gradonačelnika.
Đuro Deželić
Njegovim nastojanjem podignuti su mnogi dijelovi grada, uređeni trgovi i sagrađen vodovod. Godine 1868. osnovao je vatrogasnu službu u Hrvatskoj.
U političkom životu do 1873. godine izjašnjavao se kao unionist, a poslije se priklonio pravašima. Đuro Deželić je bio marljiv djelatnik i u drugim područjima kulturnog i javnog života. Uređivao je “Narodne novine” i “Danicu”, bio je i prvi urednik ˝Domobrana˝ 1866 i “Vienca” 1869. godine.
Pisao je i povijesne i filozofske rasprave, političke članke, poeziju, pripovijesti, romane, putopise i životopise poznatih sunarodnjaka. Čitatelje je naročito privukao popularno pisanim člancima iz hrvatske povijesti.
Rudolf Vimer, rektor Zagrebačkoga sveučilišta
Rudolf Vimer
Vimer, Rudolf, hrvatski teološki pisac i bibličar (Bjelovar, 21. III. 1863 – Zagreb, 28. X. 1933). Pitomac nadbiskupskog orfanotrofija u Zagrebu, gdje je pohađao gimnaziju, i bečkoga zavoda Augustineum, gdje je na Bogoslovnom fakultetu završio teologiju; za svećenika zaređen 1885. Kraće vrijeme bio župni pomoćnik (Karlovac, Zagreb); 1890–96. gimnazijski kateheta. Od 1896. profesor Novoga zavjeta te sirijskoga, kaldejskoga i arapskoga jezika na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu; 1900–01. rektor Zagrebačkoga sveučilišta. Zauzimanjem I. Kršnjavoga putovao u Palestinu, Siriju i Egipat, gdje je upoznao i prikupio onodobnu najsuvremeniju građu biblijske struke. God. 1911. postao kanonikom zagrebačkoga Kaptola; boravio u najznamenitijim bibliotekama u Parizu, Londonu, Rimu i Beču, posjedovao veliku knjižnicu. Uz znanstvene i stručne radove koje je objavljivao u Bogoslovnoj smotri i Katoličkome listu, sastavljao je molitvenike, pisao didaktičnu književnost za mladež te polemička djela (Ne Mljet već Malta, 1913). Premda iznimne znanstveno-kritičke vrijednosti, njegovo najvažnije djelo Isus Krist: život našeg Spasitelja (I–III, 1925–27) zadobilo je popularnost u širokom krugu čitatelja.
Osnovana Torcida – 1950.
Torcida je navijačka skupina Hajduka, osnovana 28. listopada 1950. godine. Torcida je među najstarijim navijačkim skupinama u Europi. Klub navijača djeluje na adresi Zrinsko-Frankopanska 17, Split. Slogan navijača je ‘Hajduk živi vječno’, kojim se svjedoči o dugoj i kontinuiranoj tradiciji imena koje opstoji bez promijene od osnivanja do danas (države i lige su propadale, Hajduk ‘živi vječno’).
Torcida je osnovana 1950., uoči nogometne utakmice sa Crvenom Zvezdom. Splitski studenti koji su studirali u Zagrebu željeli su napraviti dotada neviđen spektakl kako bi pomogli svojim ljubimcima i u tome su i uspjeli. Po uzoru na brazilske navijačke skupine koje su u to vrijeme postale poznate (te godine se u igralo obnovljeno Svjetsko nogometno prvenstvo u Rio de Janeiru), Hajduk je 29. listopada pobijedio Zvezdu rezultatom 2:1.
Sporazumom Kennedyja i Hruščova – završena Kubanska raketna kriza – 1962.
Nikada prije toga u povijesti svijeta atomski rat nije bio toliko vjerojatan kao u tim danima. U 38 dana, koliko je kriza trajala, po prvi put je ljudska civilizacija bila suočena s mogućnošću potpunog istrebljenja. Sukobljene strane predvodili su predsjednici John F. Kennedy i Nikita Hruščov, a za rješenje nuklearne krize značajno se zauzeo i papa Ivan XXIII.
Nakon pokušaja pregovora i prijetnje SAD-a pomorskom blokadom Kube, dogovor je postignut 28. listopada 1962., kada je Nikita Hruščov pristao povući rakete s Kube.
Svjetski dan animacije
Svjetski dan animacije, 28. listopada, utemeljen je 2002. u spomen na dan kada je Emile Reynaud 1892. u Parizu organizirao prvu projekciju animiranog filma na celuloidnoj vrpci. Taj dan obilježava se u pedesetak zemalja svijeta.
Njihovi radovi pokazali su se veoma uspješnima i prepoznatima u svijetu pa su se nagrade redale jedna za drugom. Najznačajnije su Grand Prix u Veneciji za crtani film “Samac” Vatroslava Mimice, a “zlatno razdoblje” zaključuje Oscar za film “Surogat” Dušana Vukotića iz 1962. godine.
….
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr
