Zoran Ožetski se vratio svojoj prvoj ljubavi: Svaka gitara koju napravim ima svoju priču

Zoran Ožetski već godinama profesionalno djeluje kao novinar i snimatelj, a najpoznatiji je kao osnivač i urednik portala Volim Ivanić. Također, iza njega stoje brojni dokumentarni projekti, među kojima se izdvaja film “Čudesna šuma Žutica”, kao i recentni film o obrtničkoj sceni Ivanić-Grada, Veleučilištu Ivanić-Grad i 20 godina Bučijade. No, iza kamere i novinarskog pera, Ožetski njeguje još jednu strast – izradu jedinstvenih, ručno rađenih električnih gitara.

– Sve je počelo potiho iz ljubavi prema glazbi. Prije 40 godina i sâm sam se bavio glazbom, svirao sam bas. U međuvremenu sam krenuo drugih stopama, ali je ljubav prema glazbi ostala i pretvorila se u ljubav prema gradnji gitara. Oduvijek me je privlačilo drvo, ali nisam bio baš lud za izradom stolova i stolaca. Prvi odabir bile su mi gitare, i to električne gitare, prisjetio se Ožetski.

Ožetski se izradom gitara, ponajprije stidljivo, počeo baviti prije desetak godina, dok je prvu ozbiljniju gitaru napravio za vrijeme pandemije koronavirusa. Lockdown je, kako kaže, iskoristio da opremi radionicu, nakon čega je sve krenulo.

– Specifičnost izrade mojih gitara je ta da nisam izmišljao nove oblike, nego sam radio gitare po uzoru poznatih marki. Od njih sam manje-više uzimao oblike i izgled, a glavna premisa mi je bila da uživam u iskonskom izgledu drveta. Većina mojih gitara nisu solid kolori, dakle crvene, bijele, žute, plave – iako imam i takvih – te su napravljene od vrhunskog i rijetkog drveta. U radu sam kombinirao izgled prirodnog drveta, transparentu boju za dodatni izražaj i hardver koji se ugrađuje. Kasnije sam eksperimentirao s različitim modelima.

Gitare je, napominje, nastojao doraditi do najmanjih sitnica te najvažnije od svega – napraviti da budu unikatne. Od jedne vrste drveta, objašnjava, ne može napraviti pet identičnih gitara.

– Svaka je jedinstvena na svoj način. Takav sam i po karakteru, ne mogu stalno multiplicirati jedne te iste modele, nego je svaka gitara priča za sebe. Do sada sam napravio 50 komada.

Sve počinje s odabirom drveta

Za Zorana izrada gitare počinje s odabirom drveta. Građu nabavlja iz raznih izvora – ponekad od ljudi koji žele ukloniti staro stablo iz dvorišta, a ponekad ga osobno reže, suši i priprema. Međutim, do trenutka kada drvo postane spremno za obradu, može proći i po nekoliko godina.

– Nakon odabira i pripreme drveta, na red dolazi baza. Ako govorimo o tijelu gitare, jedno drvo je bazno drvo, većinom lipa ili joha zbog težine i akustike, dok za gornji dio koristim plemenito drvo, poput javora rebraša ili topole. Vrat instrumenta je opet priča za sebe, otkriva Ožetski i navodi kako je do sada proširio horizonte te drvnu građu nabavlja iz različitih krajeva svijeta, poput Amerike.

Za jednu gitaru, pod uvjetom da svakodnevno na njoj radi najmanje tri do četiri sata te bez pretjerane žurbe, trebalo bi mu oko mjesec dana. Ožetski ne krije da mu se u poslu znalo potkrasti i krivih koraka.

– Nikada mi se do sada nije dogodilo da sam gitaru morao baciti, ali bilo je krivih koraka poput nerazumijevanja osnovnih principa izmjere ili distance između određenih dijelova. Zbog toga se znalo dogoditi da gitara nije štimala ili sam je morao dorađivati, krpati i ponovno bušiti. Imate gitara za koje ćete potrošiti dvadeset dana i koje će, unatoč vrhunskom drvetu, završiti u trećem rangu i neće postići dobru cijenu, dok imate gitara koje ste radili opušteno, ali čim je primite u ruku osjetite da je to to, rekao je Ožetski i nadodao da su sve dosadašnje gitare u funkciji.

Gitara koja ima dušu

Do sada je već prodao dosta gitara. Kupuju ih kolekcionari, čak i ljudi koji ne znaju svirati, dok su neke od njih završile u rukama vrhunskih gitarista.

– Vrhunski gitaristi imaju već 20 do 30 svojih gitara, zato morate biti dvostruko bolji od najbolje gitare. To može biti poprilično izazovno jer danas postoje tvrtke koje proizvode fantastične gitare, gotovo bez greške, i prodaju ih za 100 eura, kaže Ožetski i nadodaje kako, usprkos tomu, njegove gitare uvijek pronađu put do svog vlasnika:

– Neki žele imati unikatnu gitaru malog proizvođača. Recimo, dosta gitara kupovali su roditelji za svoju djecu, dok su se druge našle u rukama gitarista Crvene jabuke ili Dragomira Herendića. Teško je, ali način uvijek postoji.

Ono što njegove gitare izdvaja od ostalih je to da svaki instrument priča posebnu priču.

– Nijednu gitaru ne radim prema unaprijed određenom planu. Većinom to dolazi u fazama – kada dobijem drvo napravim dva do tri tijela te prema njima određujem materijal za vrat. Nikada ne dovršavam jednu po jednu gitaru i uvijek imam nekoliko pripremljenih oblika za trenutak kada mi dođe inspiracija. Svi dijelovi moraju sjesti na svoje mjesto, kako bi gitara naposljetku imala dušu.

Ožetski je ovom prilikom otkrio i koji mu je dio najteže za napraviti.

– Vrat je najteže za napraviti, jer on iznosi cijeli gitaru i zapravo svira. Gitarist kada primi gitaru odmah osjeti vrat, on ne pati toliko od izgleda instrumenta koliko mu je važna funkcionalnost. Također ima i ljudi koji će uvijek naći manu, secirati dijelove i pronalaziti zamjerke. Ne možete zadovoljiti sve ukuse. Međutim, kad nudim svoju gitaru na njoj mogu napraviti sve moguće preinake, kako bi bila po mjeri.

Nijedna gitara ne napušta radionicu da nije usvirana

Na pitanje što mu je najveća motivacija za bavljenje ovim poslom, Ožetski je istaknuo to da uvijek postoji prostora za poboljšanje.

– Svaku gitaru nastojim napraviti boljom od prethodne, a svaki puta čujem i naučim nešto novo. Nabavim novi alat, isprobam novu tehniku i tako u krug. Važno je za napomenuti da nikada ne možeš naplatiti sav uloženi rad i trud. Zato ovaj posao voliš ili ne voliš, radiš ili ne radiš, rekao je Ožetski.

Svaka gitara ima kontrolu kvalitete u 50 točaka i nijedna ne izađe iz radionice, a da nije potpuno spremna za korištenje.

– Ona ima garanciju da je ispitana u 50 točaka – od rada mašinica, nultog praga pa do elektronike i visine pragova. Možda takvih gitara, što se izgleda tiče, ima na tisuće, ali stojim iza svake i nijedna ne napušta radionicu da nije usvirana. Na primjer, danas možete kupiti gitaru za 2.500 eura, ali ona ne svira dobro i gitarist je odmah nosi na servis. Moje gitare koštaju od 650 do 1.300 eura, ali zato kupac može doći kod mene koliko god puta je potrebno da bude zadovoljan. Prilagođavam se njegovim željama koliko god mogu, ona se kod mene skroz dotjera prije nego što kupac kaže da je u redu.

Ručni rad kakav stroj ne može napraviti

Reakcije javnosti na njegovu kućnu radinost su i više nego pozitivne.

– Ljudi su začuđeni jer ne mogu vjerovati da se to može tako napraviti u maloj radionici. To je proizvod na kojem ima strahovito mnogo ručnog rada, nema nijednog dijela koji se napravi bez ljudske ruke. Svaki dio je prošao kroz ruke, a stroj to tako nikada ne može napraviti.

Zoran nema ambiciju otvoriti tvornicu i ne zanima ga serijska proizvodnja. Njegov san je jednostavan – nastaviti raditi ono što voli, vlastitim tempom i vlastitim rukama.

– Moja gitara posebna je po tome što može biti jednako dobra kao tvornička, proći sve kontrole kvalitete, ali nema ih 500 tisuća komada. Postoji samo jedan primjerak, dok kod serija gitara imate po 100 tisuća komada. Sve su one dobre, ali se utope u masi.

Priča o Zoranovim gitarama daleko se čula, a svi koji žele svoj primjerak mogu mu se javiti izravno ili putem društvenih mreža.

– Još uvijek se nisam potpuno posvetio tome. Radim na poluprofesionalnoj bazi, ali sam prisutan na Facebooku i Instagramu. Imam i svoju mrežnu stranicu, zaključno je poručio Ožetski.