Zajedno protiv Tomaševića? Kad oporba ne zna što hoće, zna protiv koga je

Kako se približavaju lokalni izbori u Zagrebu, atmosfera u redovima oporbe sve više podsjeća na studentski ispitni rok: malo panike, malo kolektivne improvizacije, i puno nade da će netko drugi odraditi posao. Pritom se sve češće čuje mantra koja već postaje politički refren – “moramo se ujediniti protiv Tomaševića”.

Zvuči jednostavno. Zvuči logično. Zvuči kao jedini izlaz. Ipak, kad se oguli sloj kampanjskih parola, ostaje neugodno pitanje: protiv koga se zapravo ujedinjujete, i za što se uopće zalažete?

Jer ako je sve što vas veže to što želite maknuti Tomislava Tomaševića, onda to nije politička koalicija. To je – privremeni savez očajnika.

Ujedinjenost kao priznanje snage protivnika

Prva stvar koju ovakva strategija nehotice priznaje jest – politička snaga Možemo i SDP-a. Jer čim se cijeli spektar oporbe, od desnice do centra, pa i poneki suverenist, mora okupiti u jedan savez kako bi zaustavio jednog čovjeka i jednu koaliciju, taj potez više djeluje kao priznanje nego otpor.

U očima birača to izgleda kao da je Tomašević toliko moćan da se bez izvanrednih mjera ne može ništa učiniti. A upravo to je pogrešna poruka. Nisu građani Zagreba zaboravili kaotično upravljanje gradom, spore reformske procese i ideološku isključivost dijela vlasti. No oporba očito zaboravlja jedno – alternativa mora izgledati uvjerljivo, a ne kao zbrkana ekipa s minimalnim zajedničkim nazivnikom.

Politički Frankenstein: ideološki nespojivi, programski prazni

Zamislimo listu na kojoj b bili i konzervativci koji traže povratak vjerskih simbola u škole i liberali koji sanjaju urbano vrtlarstvo i biciklističku revoluciju. Za bolju ponudu ubacimo još i ponekog bivšeg Bandićevog kadra, s krizom identiteta.

Zamislimo takvu listu: jedan kandidat citira Dostojevskog, drugi snima TikTok izazove, treći priča o “dubokoj državi”, a četvrti ne zna je li za zabranu pirotehnike ili za deregulaciju svega.

Zajedno su – protiv Tomaševića. I to je sve.

Kad birač shvati da mu nudite političku konfekciju, bez sadržaja i vizije, okreće se onima koji barem znaju što žele – čak i ako to ne mogu odmah ostvariti. I tu dolazimo do ključa problema: ovakvim spajanjem bez smisla, oporba ne jača. Ona se razvodnjava.

Kad birač shvati da mu nudite političku konfekciju, bez sadržaja i vizije, okreće se onima koji barem znaju što žele – čak i ako to ne mogu odmah ostvariti. I tu dolazimo do ključa problema: ovakvim spajanjem bez smisla, oporba ne jača. Ona se razvodnjava.

Neodlučni birači kao faktor iznenađenja

U svakim izborima postoji kategorija birača koji ne znaju za koga će sve do dana pred izbore. Oni su često ključni. No kad se politička scena polarizira – vlast protiv ujedinjene oporbe – oni počinju tražiti alternativu izvan tog binarnog izbora. To su birači koji ne žele glasati “protiv nekoga”, nego “za nešto”.

Ako im to nešto ne ponudi ni vlast ni oporba, otvorit će se prostor za treće opcije, nezavisne liste, aktivističke inicijative i političke startupe koji ne nose sa sobom teret prošlosti. Drugim riječima – oporba se može ujediniti koliko hoće, ali ako to ne izgleda kao politika s uvjerenjem, neodlučni birači će ostati odlučno daleko.

D’Hondt kao nevidljivi ubojica nezavisnih

Tu je i stara poznanica – D’Hondtova metoda raspodjele mandata. Ako dva velika politička bloka uzmu većinu glasova, prag za ulazak u Skupštinu se efektivno povećava. Nezavisne liste, koje često donose stvarne lokalne priče, bit će potisnute ispod crte. Zvuči tehnički, ali posljedica je politička: smanjenje raznolikosti i pluralizma u Gradskoj skupštini.

Tako se pod krinkom “demokratskog ujedinjenja” zapravo cementira bipolarna politička scena na štetu autentičnih aktera.

Žetončići ne miruju – samo čekaju novu priliku

Ujedinjene liste skrivaju još jednu opasnost – prijelazne političare, poznatije kao “žetončići”. Oni se priključuju savezima ne zato što vjeruju u program, nego zato što traže kartu za vlast. A kad karta postane dvosmjerna, lako promijene smjer.

Politička trgovina nije izum Možemo, ali je Bandić od nje napravio instituciju. Oni koji misle da se takvo što ne može ponoviti, ne poznaju zagrebačku realnost. U svakoj širokoj koaliciji uvijek se nađe netko tko “prepozna novu priliku” čim zazvoni telefon iz Ureda gradonačelnika.

Nije problem u Tomaševiću, nego u oporbenoj nepismenosti

Na kraju, pravo pitanje nije kako zaustaviti Tomislava Tomaševića, nego kako ponuditi nešto bolje. Nešto smisleno. Nešto uvjerljivo. Ako se sve svodi na “ne želimo njih”, onda to nije program. To je frustracija. A frustracija ne dobiva izbore.

Vizija i povjerenje – to je ono što pokreće birače. Zagreb ne treba anti-Tomašević front. Treba pravu alternativu. S jasnim ciljevima, dosljednim ljudima i programom koji ne vrijeđa inteligenciju birača. Jer ako svi budu protiv jednog – a nitko za išta – onda ni birači više neće znati zašto izlaze na izbore. A kad birači ne vide razliku, često izaberu ono poznato.

I zato, draga oporbo – bolje da se razdvojite s jasnim idejama, nego da se spojite bez ikakvih. Ljudi ne traže protivnike, nego lidere.