Zagrepčanka pobjegla iz pakla rata, opisala posljednje sate u Izraelu: Taj trenutak sve nas je prestravio
Hoće li pasti s ruba i pokrenuti globalni rat, možemo nažalost samo gledati i nadati se da neće. No, Zagrepčanku Emu s adresom u Parizu rat je zatekao u Izraelu, gdje se našla u najgorem mogućem trenutku. Prema svojoj blog objavi, ipak je dospjela na aerodrom preko kojeg će moći odletjeti u Pariz.
Ona je svoje posljednje sate u Izraelu potanko opisala. Neizvjesnosti su na svakom koraku, zakazani letovi uredno kasne, a uzbune i alarmi su dio svakodnevnice.
Problemi su počeli na granici s Jordanom
Prenosimo dio njenih iskustava. Sve je krenulo u rano jutro, valjalo je napustiti Izrael i poći u Jordan. – Krenuli smo put sjeverne granice s Jordanom nedugo nakon ove rečenice. Arel se nesebično ponudio da nas on vozi, umjesto da platimo 350$ za prijevoz nekoj kompaniji koju mi je naše veleposlanstvo predložilo, piše na početku.
Problemi su počeli na granici s Jordanom. Stigli su do nje prerano, imali su dva sata vremena za skloniti se od eventualnih udara. – Pokušavali smo naći neko mjesto u sjeni ili barem blizu nečega nalik skloništu u slučaju moguće uzbune. Ljudi su se počeli skupljati. Dolazili su ili taksijem ili privatno organiziranim prijevozom preko kompanija koje iskorištavaju ovu situaciju da opelješe očajne ljude koji pokušavaju pobjeći iz Izraela.
Piše i da im je mobitel uskoro počeo javljati opasnost. – Nedugo nakon prvog alarma, dobili smo i drugi – rocket and missile fire in your area. Nije trebalo dugo proći da bismo čuli odjekivanje eksplozija. No ono što nas je sve prestravilo bio je trenutak u kojem jedan od projektila prolazi nebom iznad nas. Nakon toga drugi, nakon toga treći.
Foto: Unsplash/Ilustracija
Pustoš, nečistoća, pijaca
Nestali su relativno brzo, ali osjećaj nemoći i malenkosti u tom trenutku neću nikada zaboraviti, piše Zagrepčanka i dodaje kako su granicu nekako uspeli prijeći, ali sav kaos rata mogli su osjetiti pri kupovini vize za prolazak kroz Jordan do aerodroma.
– Nakon toga smo morali ostaviti prtljagu te kupiti vize za prolazak kroz Jordan. U zgradi gdje se ta radnja odvijala bio je potpunim kaos: urlici male djece, galama nepristojnih i neotesanih Francuza, instrukcije tima veleposlanstva.
Vize su ih koštale 300 eura, a vožnja od granice do aerodroma je trajalo nešto kraće od 3 sata. – Vožnja od granice do tamo trajala je dva i po sata. Imam tek nekoliko slika zabilježenih u glavi, a to su pustoš, nečistoća, pijac, American products Market, džamije na svakom uglu, maleni kafić u sred ničega. Po dolasku na aerodrom, tim ambasade nas je uputio prema check in šalteru. Bilo je divno vidjeti Paris na ekranu iznad. Još malo i kod kuće smo
. Na kraju je još samo dodala kako im je let, prvotno zakazan za 18 sati, prebačen na 19 sati. To je bila ujedno i njena posljednja objava na blogu, čini se kako se autorica na vrijeme sa svojim partnerom spasila iz pakla rata kako bi se vratila u svoj dom.
