ZAGREBAČKIM ULICAMA: Punih 110 godina električnog tramvaja

Svečanosti puštanja u promet prvog tramvaja na električnoj pruzi nazočili su mnogi zagrebački uglednici toga doba, među kojima je počasno mjesto zauzimao gradonačelnik Janko Holjac.

Okićena Ganzova tramvajska kola na svoju prvu vožnju krenula su iz tadašnje remize na Savskoj cesti (današnji Tehnički muzej). Uvođenju električnog tramvaja u Zagrebu prethodila su mnoga pravna „nadmudrivanja“ između tadašnje gradske uprave i vlasnika konjskog tramvaja.

Naime, u doba kad je Gradska općina gradila prvu električnu centralu u Zagrebu, dionice konjskog tramvaja bile su u rukama belgijskog kapitala. Želeći imati u svojim rukama sva poduzeća što služe javnim interesima, Gradska općina raskinula je 11. svibnja 1906. ugovor s Tramvajskim društvom, a godinu dana poslije, iz financijskih razloga, sklopila je novi ugovor po kojemu je Društvo pristalo sagraditi električni tramvaj na svoj trošak s pravom upravljanja najmanje 10 godina.

Novim je ugovorom 31. svibnja 1909. stara tvrtka likvidirana, a pravo izvedbe predano je novoutemeljenom poduzeću Zagrebački električni tramvaj d.d. Nove tramvajske pruge sagrađene su s kolosijekom širine od jednog metra, na istim trasama kojima je vozio i konjski tramvaj, s tim da je pruga od današnjega Zapadnog kolodvora kroz Ilicu preko Jelačićeva trga i kroz Jurišićevu ulicu do Draškovićeve izvedena s dvostrukim kolosijekom. Spremište je bilo izvedeno adaptacijom i dogradnjom spremišta konjskog tramvaja na uglu Savske i Tratinske ceste.

Vozni se park sastojao od 28 motornih kola tvornice Ganz & Co iz Budimpešte i 14 prikolica konjskog tramvaja, koje su preuređene za novu širinu kolosijeka. Kondukteri su osim prodaje karata i tjeranja slijepih putnika, većinom djece koja su se vješala po tramvaju, morali paziti da u zavoju ne ispadnu iz prikolice nalazeći se izvan kolnog profila. Konjski tramvaj zadržao se još godinu dana, do potpunog dovršenja mreže električnog tramvaja, kad je premješten u Veliku Goricu, gdje je ostao do 1937. godine.

Za potrebe napajanja tramvajskih vozila električnom energijom 1910. godine sagrađena je prva i tada jedina ispravljačka stanica smještena u električnoj centrali u Vodovodnoj ulici. Godine 1911. proširena je tramvajska mreža, izgradnjom pruge s Jelačićeva trga preko Kaptola i Nove vesi, do Mirogoja.

Od tada je odrastanje mnogih naraštaja Zagrepčana vezano uz tramvaje, konduktere u dugim šinjelima i svakojake dogodovštine i nepodopštine. Od onih starih, iz 1910. obojenih narančasto crvenom bojom, tradicionalnih plavo-bijelih, pa do naših današnjih potpuno plavih tramvaja, naraštaji Zagrepčana odrastali su zabavljajući se vožnjom na „pulferu“ i iskačući iz tramvaja na zavoju kod Šloserovih stuba kako bi stigli na klizalište Šalata.

Mnogi su cijeli radni vijek odlazili i vraćali se s posla vozeći se tramvajima, koji kruže ulicama i bez kojih bi i u današnje vrijeme bio nezamisliv život u gradu. U više od jednog stoljeća postojanja, razvitak ZET-a obilježili su i njegovi graditelji i inovatori.

Među njima svakako su najznačajniji Adalfo Košak te Dragutin Mandl, čija su motorna kola tip 101 do prije nekoliko godina još prevozila putnike u redovnom prometu. Svakako valja spomenuti i sve radnike ZET-a koji su se još od doba konjskog tramvaja brinuli da tramvaji svako jutro izađu iz svojih spremišta i prevezu putnike do stajališta odredišta. Električni tramvaji danas u gradskom prijevozu ima još jedino Osijek, dok je početkom prošlog stoljeća vozio i u Puli, Dubrovniku, Rijeci i Opatiji.