Tomašević se hvali da se udvostručio broj korisnika žičare otkako je “besplatna”. Zaboravio je da smo je pretplatili
Žičara je izgrađena za oko 35 milijuna eura. Održavanje godišnje pojede više od 3 milijuna eura. Sve to iz gradskog proračuna, odnosno iz džepova građana – istih onih koji se sada oduševljeno voze “za nula eura”. Pa tko ne bi volio osjećaj da je nešto džabe, dok mu iz novčanika u tišini nestaje nekoliko stotina eura godišnje kroz razne gradske namete?
Mjera, kaže gradonačelnik, “pogodila je u srž potreba građana”. I to je, nažalost, možda najtočnije što je rekao. Jer izgleda da u ovom gradu najviše volimo kad nas se uvjeri da nešto dobivamo “besplatno”, dok u pozadini proračunska slavina curi tiho, ali stalno.
Zagreb danas funkcionira po sistemu kuhanja graha za Prvi maj – svi jedu, svi zadovoljni, svi sretni, a nitko se ne pita tko je platio meso. Pa kad već dajemo, dajmo još – besplatan grah, besplatna žičara, besplatni iluzionizam.
Ne bi me čudilo da se Tomašević pohvali i s tim kako se broj ljudi koji jedu “besplatan” grah za Prvi maj učetverostručio. Jer zna se – narod voli ono što se nazove besplatnim. A još više voli kad ga se tretira kao da ne zna što je zapravo platio.
Zaboravimo na trenutak bolnice, vrtiće, trošne tramvaje i rupe na cestama. Glavno da možemo uzletjeti nad krošnje Medvednice i osjetiti onu rijetku, dragocjenu emociju – da nas Grad voli. Toliko da nam poklanja ono što smo već platili, i to s kamatama.
