Sve je počelo stravičnim masakrom na otočiću, a završilo prije točno 35 godina: Za Hrvatsku donesena povijesna odluka

Hrvatski sabor tog je dana donio povijesnu odluku kojom je dosadašnji naziv „Socijalistička Republika Hrvatska“ službeno promijenjen u „Republika Hrvatska“. Ta simbolična, ali duboko značajna promjena označila je kraj jednog dugotrajnog razdoblja obilježenog ideološkom prisilom, političkom represijom i jednopartijskom vlašću, te otvorila novo poglavlje demokratskog razvoja hrvatske države.

Ovom odlukom, nakon gotovo 45 godina komunističke strahovlade, iz službenog naziva države konačno je uklonjena riječ „socijalistička“, koja je predstavljala ideološki okvir totalitarnog režima pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije. Bio je to čin simboličnog raskida s prošlošću u kojoj su ljudska prava bila sustavno kršena, a politički neistomišljenici progonjeni, zatvarani, mučeni i ubijani bez suda.

Masakr na Daksi

Komunistička vlast, učvršćena tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, provodila je u Hrvatskoj tzv. “diktaturu proletarijata”, totalitarni sustav inspiriran sovjetskim modelom, u kojem nije bilo prostora za političku pluralnost, slobodu govora ili vjersku i nacionalnu slobodu.

Režim je koristio represivne metode kako bi održao kontrolu nad narodom, uključujući masovna ubojstva i montirane političke procese. Jedan od ranih simbola tog terora bio je masakr na otoku Daksi kod Dubrovnika u listopadu 1944., kada su partizani bez suđenja pogubili desetke građana, svećenika i intelektualaca.

Bio je to jedan od najranijih i najbrutalnijih zločina komunističkog režima nakon Drugog svjetskog rata na malenom otoku Daksi, nedaleko od Dubrovnika. Taj masakr ostao je duboko urezan u kolektivno pamćenje kao simbol početka revolucionarnog terora koji će kasnije postati svakodnevica u poratnoj komunističkoj Jugoslaviji.

Nakon što su partizanske jedinice 18. listopada 1944. ušle u Dubrovnik, odmah su počela masovna uhićenja civila koje su nove vlasti smatrale “neprijateljima naroda”. Među pritvorenima bili su ugledni građani Dubrovnika: svećenici, intelektualci, novinari, suci, poduzetnici i bivši gradski dužnosnici. Bez ikakvog suđenja, pravnog procesa ili dokaza o stvarnim zločinima, partizani su ih odveli na Daksu – mali, nenaseljeni otok s benediktinskim samostanom, koji su koristili kao improvizirano mjesto pogubljenja.

Nikada nisu priznali zločin

Tijekom noći 24. i jutra 25. listopada 1944., najmanje 53 osobe pogubljene su strijeljanjem. Njihova tijela su pokopana u plitkim grobnicama, a njihovi nestanci zataškavani su desetljećima. Među ubijenima bio je i dubrovački franjevac fra Rudo Grubišić, poznat po svojoj karitativnoj djelatnosti i apolitičnosti, te niz drugih svećenika i civila koji su izgubili život bez ikakve krivnje osim što nisu pripadali komunističkoj ideološkoj matrici.

Vlasti socijalističke Jugoslavije nikada nisu priznale ovaj zločin, a obitelji žrtava desetljećima nisu smjele javno govoriti o njihovoj sudbini. Tek nakon demokratskih promjena 1990-ih počelo je sustavno istraživanje tog događaja. Godine 2009. provedena je prva ozbiljna ekshumacija na Daksi, pri čemu su pronađeni posmrtni ostaci većine žrtava, a kasnije su DNK analizom identificirani mnogi od njih.

Masakr na Daksi nije bio izolirani slučaj, već dio šire strategije komunističke vlasti – ciljano eliminirati stvarne i potencijalne protivnike novog režima odmah po njegovu uspostavljanju. Takvi su zločini ponovljeni diljem Hrvatske i bivše Jugoslavije, osobito na Križnim putevima, u logorima poput Golog otoka, te tijekom političkih čistki 1940-ih i 1950-ih.

Danas, masakr na Daksi stoji kao snažan podsjetnik na brutalnost totalitarnog sustava koji se nije ustručavao ni od ubijanja vlastitih građana u ime revolucije. Ujedno je i simbol borbe za istinu, dostojanstvo žrtava i pravo na povijesno pamćenje.

Mijenjanje imena

Kroz to razdoblje, službeni naziv Hrvatske mijenjao se nekoliko puta, u skladu s ideološkim potrebama komunističkog režima:

Federalna Država Hrvatska – proglašena 8. i 9. svibnja 1944. na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom. Bio je to prvi naziv koji su komunisti dodijelili Hrvatskoj u okviru zamišljene federativne Jugoslavije, iako su tada kontrolirali tek manji dio teritorija pod okupacijom NDH i nacističkih snaga.

Narodna Republika Hrvatska – novo ime dano 26. veljače 1946., neposredno nakon donošenja prvog ustava komunističke Jugoslavije. Time je naglašena „narodna vlast“, premda je u stvarnosti svu moć imala jedna partija – KPJ.

Socijalistička Republika Hrvatska – naziv uveden Ustavom SFRJ 7. travnja 1963., dodatno je naglasio ideološku orijentaciju režima prema marksističko-lenjinističkoj paradigmi, formalizirajući status Hrvatske kao jedne od socijalističkih republika unutar jugoslavenske federacije.

Povratak imenu Republike – korak prema slobodi

Promjena imena iz „Socijalistička“ u „Republika“ nije bila tek kozmetička korekcija, nego važan čin političkog oslobođenja i izraza narodne volje. Bila je to najava konačnog raskida s totalitarnim naslijeđem i prijelaz prema demokratskom društvu u kojem vlast proizlazi iz volje građana, a ne iz partijskih direktiva.

Iako su još predstojali mnogi izazovi, uključujući obranu tek proglašene državnosti u nadolazećem ratu, dan 25. srpnja 1990. ostaje upamćen kao jedan od ključnih trenutaka u procesu stvaranja slobodne i suverene Republike Hrvatske.