Kriza ljevice

SDP kao relikt, Možemo kao eksperiment: Zašto hrvatska ljevica ne uspijeva?

Socijaldemokracija u Hrvatskoj gubi vezu s vlastitim temeljima, a novo lice urbane ljevice još nije spremno za nacionalni iskorak. Što točno ne štima – i tko će, ako itko, ponuditi novu paradigmu?
Zagreb: Predstavljanje izbornog programa koalicije stranaka Možemo! i SDP za lokalne izbore Goran Stanzl/PIXSELL

I dok HDZ suvereno dominira političkim prostorom, ljevica u Hrvatskoj ostaje razlomljena, izgubljena i međusobno otuđena. SDP je zarobljenik vlastite prošlosti i birokratske bezličnosti, dok Možemo! još traži izlaz iz niše urbane srednje klase u kojoj je nastao. U trenutku kada bi društvu trebala ozbiljna progresivna alternativa, hrvatska ljevica pokazuje da je – ili prestara da se promijeni, ili premlada da preuzme odgovornost.

SDP – stranka bez glasa i bez glasača

Uoči i nakon svakih izbora, SDP ponavlja refren o “povratku na vlast”. No iz kampanje u kampanju taj refren sve tiše odjekuje, jer ni poruka ni ljudi koji je izgovaraju ne ulijevaju povjerenje. Umjesto političke energije, zrače zasićenošću, umorom i nesnalaženjem.

Riječ je o stranci koja je kroz 2000-e predstavljala ključnu opozicijsku silu, a danas se sve češće spominje u kontekstu anegdote: “postoji, ali se ne zna zašto.” U srazu s HDZ-ovom infrastrukturom i pragmatičnim klijentelističkim modelom vlasti, SDP djeluje kao ukopani relikt – više upravni odbor nego politička organizacija.

Kad poruka izgubi smisao

Ključno je pitanje: u što SDP danas vjeruje? Ako je suditi po službenim programima, riječ je o socijaldemokratskoj opciji koja se zalaže za radnička prava, javne usluge, ravnotežu između tržišta i države. No u stvarnosti, retorika stranke zvuči zastarjelo i neuvjerljivo – poput propagande koju ne slušaju ni oni koji je izgovaraju.

Oslanjanje na nostalgične fraze o „proizvodnji“, „fabrikama“, „radničkoj klasi“ ne korespondira s ni stvarnošću ni očekivanjima birača. Generacija koja pamti Jugoslaviju sve je manja, a ni ona više ne vjeruje u povratak industrijske paradigme. Kad roditelji svojoj djeci govore – „uči sine da ne moraš raditi“ – jasno je da se ideološki horizont radništva zatvorio. SDP u toj tišini još uvijek govori – ali bez publike.

Biračka baza koja se istopila

SDP je desetljećima živio na podršci državnih službenika, urbanih intelektualaca i (nekadašnjeg) radničkog sloja. Danas je svaki od tih stubova urušen. Javne službe su razočarane lošim upravljanjem, urbani slojevi su se politički emancipirali i pronašli novu adresu (o tome više niže), a radničku klasu u tradicionalnom smislu više nitko ne artikulira – jer ona u modernoj ekonomiji gotovo da i ne postoji.

Umjesto stvarne baze, ostala je inercija: lojalnost bez uvjerenja, navika bez nade.

Možemo – alternativa u nastajanju

U taj vakuum ušla je platforma Možemo!. Iako brojčano još relativno slaba, ona je jedina opcija na ljevici koja ima koherentan narativ, jasno profiliranu bazu i prepoznatljivu političku osobnost.

Možemo! se obraća obrazovanoj urbanoj srednjoj klasi – mladim profesionalcima, kulturnjacima, akademskoj zajednici, klimatskim i društvenim aktivistima. Njihov diskurs ne počiva na nostalgiji, već na progresivnim vrijednostima: održivost, participacija, transparentnost, urbana kvaliteta života.

Za razliku od SDP-a, koji govori o „proizvodnji“, Možemo! govori o javnom prostoru, biciklističkoj infrastrukturi, toplinskoj učinkovitosti zgrada i energetskom siromaštvu. To su teme koje njihovi birači razumiju, žive i smatraju relevantnima. Politički, to je temelj.

Autentičnost kao kapital

Možemo! za sada, unatoč aferama u Zagrebu, uspijeva očuvati ono što je SDP izgubio: vjerodostojnost. Čak i kada griješe, njihovi birači vjeruju da ti političari barem pokušavaju. Kada SDP pogriješi, birači slegnu ramenima – jer nisu ništa ni očekivali.

No Možemo! nije bez problema. Njihov program još nije ozbiljno testiran na nacionalnoj razini, a pitanja poput porezne politike, zdravstva, sigurnosti ili vođenja države u kriznim vremenima i dalje su maglovita. Zagreb, gdje imaju vlast, služi kao poligon – ali i izvor stalnih kontroverzi koje ponekad ugrožavaju njihovu širinu.

Dva svijeta ljevice koja ne komuniciraju

SDP i Možemo zapravo govore različitim jezicima. Prvi se obraća prošlosti koju pokušava oživjeti, drugi budućnosti koju pokušava zamišljati. No pritom ne dolaze do šire javnosti – SDP jer je iscrpljen i bez poruke, Možemo jer je još preusmjeren na visokoobrazovani gradski sloj.

U tom vakuumu, HDZ – kao pragmatična sila stabilnosti – ostaje politički dominantan. Ne zbog ideološke superiornosti, već zbog toga što ljeva ni sama ne zna što bi sa sobom.

Postoji li rješenje?

Za SDP – vjerojatno ne. Bez potpune transformacije u novu generaciju s novim jezikom i svjetonazorom, teško je zamisliti da se ta stranka može vratiti u poziciju nositelja promjena. Eventualno kao koalicijski partner, ali nikako kao lider.

Možemo! ima šansu, ali mora izbjeći zamku koju je progutao SDP: institucionalizacija bez duše, kalkulacija bez vizije. Ako se pretvore u novu verziju iste politike, bit će odbijeni na jednak način.

Hrvatska ljevica ne gubi jer nema što reći – nego jer ili govori ono što više ne vrijedi, ili govori samo onima koji je već podržavaju. SDP je političko tijelo bez pulsa. Možemo! je srčani ritam koji još nije naučio hodati. Dok se to ne promijeni, hrvatska će ljevica ostati bez stvarne šanse za vlast – a društvo bez ozbiljne alternative.

Hrvatska
Politika