Rasvirani optimistični garažni kabaret Maje Posavec u Lisinskome
Jučerašnja koncertna promocija novoga albume Maje Posavec u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog bila je nadasve zabavna manifestacija. S obzirom na političko-socijalne dogodovštine naše mile zemlje, isključiti se na sat i pol iz kolotečine života i uletiti u muzički svijet u kojem sve funkcionira, stvarno je luksuz.
Album Kada ne bih imala strah zvuči uživo odlično. Zagreb je muzički raznovrstan grad, stvarno je lijepo da postoji za svakoga muzički kutak u njemu. Naslušao sam se dosta koncerata zadnjih godina, često se događa da se dio bandova ne može nositi s vlastitim materijalom, ali ovdje je situacija obrnuta, kod žive verzije ovoga albuma pjesme postaju još bolje. Maja Posavec i njezini mušketiri (pod imenom Hotel) praše uživo odlično i blagdan su za uši. Uvijek maestralni Ivan Kapec na gitari i Vinja Marino na basu fino su pleli glazbenu mrežu oko glasa Maje Posavec i tek dok se koncert prebacio na klasični klavir, onda shvatiš koliko je ta muzička mreža zaista vrhunska, Damir Mihaljević davao je gotov vojnički ritam na bubnjevima, a Franjo Klinar na spomenutim klavijatura najviše se nasvirao. To je fini muzički sastav u svakome smislu, bez problema bi mogli svirati country u nekoj američkoj birtiji ili biti hit u nekakvoj jazz rupi u kojoj se dim reže s nožem. Prešao se cijeli album, ali i neki Detourovi hitovi, primjerice Plešem sama nikada nije bolje zvučalo, barem meni.
Svjedočili smo garažnom kabaretu u Lisinskom, u manjoj dvorani koja je inače i dom mnogim teatarskim produkcijama. Svirati u Lisinskome, kao hramu hrvatske muzike, za svakoga muzičara je radost. Inače, po urbanističkim planovima iz 1938. na mjestu Lisinskoga trebala je biti starokatolička katedrala, tako da je ovaj prostor duhovno navudren. Muzika Maje Posavec ima taj neki mistični prizvuk, a pozornica je njezino pravo mjesto, tako da se uz dobru muziku, dobije se i doza teatra. Maju Posavec se sluša, ali i gleda.
U svakom slučaju, ovo je bio jedan dobar koncert, a mene je samo ojačao u mišljenju da Budi jak je jedna od najboljih hrvatskih pjesama zadnjih deset godina.
Jučer je ujedno bio i smrtni dan jednoga od stupova hrvatske pop-rock kritike Dražena Vrdoljaka. Točno pred deset godina napustio nas je taj izvanredni novinar, kojemu primjerice dugujem vlastitu sklonost countryu. Optimistično ćemo pretpostaviti da su na nebeskim visinama, Vrdoljak i Darko Glavan uživali u ovome nastupu, jer ovo je muzika koja se kvalitetno nadovezuje na sve ono najbolje u hrvatskoj rock tradiciji, koju su ova dvojica toliko čuvali i pazili.
