Premijera predstave ‘Edip’ kazališta Hotel Bulić
Seneka je puno sumorniji od svog prethodnika tvorca arhetipa. Povlačeći svoje junake od onostranog u mračne prizore izazvane krivnjom i kaznom, razotkriva nam se, želimo li to vidjeti, kontinuum i sinkronicitet pitanja ljudske prirode, pogrešnog djelovanja, sposobnosti i volje uvida u vlastitu osobnost, njezine slabosti. Iz tih slika sve krvari, psuje i proklinje, jedan život zamjenjuje se drugim, a “mnoštvo moli smrt, vjetar prži udove i curi crna krv, probija iz prsnutih žila”. I nisu to prizori bliže ili dalje postapokalipse iz neke epske igrane franšize, to je podsjećanje na destrukciju iz same kolijevke civilizacije. Dramski prodire do našeg vremena i njegovih konstelacija i nelagoda. Je li taj Edip dijete koje prolazi kroz vrijeme otkrivajući nam kontinuum? Krivnja nema mogućnost prestanka. Djeluje kao sudbina. Prenosi se s koljena na koljeno. Postajemo li “već od dana kad prvi udahnuo sam zrak – dostojan smrti”, postajemo li, kao vrsta, krivci rođenjem? Udruženi nekim tajnim genetskim kodom koji uvijek upućuje na nešto drugo, skriveno, vulgarno, sirovo, divlje, revoltirano, okrutno i stvarno. Krivnja je stvorila veliku literaturu. Jer potisnuta dosiže razinu najjačih osjećaja. Ona je destruktivni pokretač, izvlači zatajeno. Ukazuje na djela, često vrišteći, ne bi li konačno bila prepoznata, a djela pouzdano govore o identitetu.
Čini se kao da traje neki povijesni prešutni pristanak na podređenost tamnijoj strani čovjekove osobnosti, pa u sklopu toga uvijek nekako malne prirodno dolazi da nasilje u ljudskim rukama ispadne pouzdanijim izborom od ljubavi, ratovi od mira, obmana od istine, narcizam ili komoditet od mudrosti. Bez ikakve misli ili s naivnom mišlju, kako naredne generacije neće zahvatiti metastaze takvih izbora. Kako se takav historijat neće pretvoriti u osuđenost, stalnu blizinu zla, genetski zapis vrste koja je u posljednjih desetak tisuća godina najutjecajnija vrsta na planeti.
Seneka tako, iako nije autor arhetipa već pretvara poznati klasični siže, dotiče u bit čovjeka, njegov Edip pruža ruku suvremenom batrgajući se svim udovima u destrukciji i vježbama iz krivnje, vremenski univerzalan. Odgoda u spoju s opsesivnim traganjem, kao stapanje sunca i makije, potencira tu glad za tragedijom, i nelagodu koju izaziva tekst i u današnjem svijetu. S tim osjećajem nelagode ne možemo se i ne zapitati zašto unatoč tisućljetnim potragama i iskustvima u samospoznavanju, čovječanstvo ustrajava na samodestrukciji, zaboravu ljudskosti, arogantnoj i priglupoj samodopadnosti.
Kako se najbolje ponašati u nesigurnom svijetu, koji daleko više investira u kontrolu nego u razumijevanje stvari, živjeti u njemu bez čvrstog uporišta te pretpostavljanja najgoreg o drugome i toga da o njemu ništa ne zna? Čemu može težiti pojedinac, pod sretnom pretpostavkom da nije daleko od sebe, stranac, uljez ili beskućnik u vlastitom identitetu, postoji li još način preko koga ćete razvijati svoje bolje ja? Može li pojedinac nešto više izuzev odvrnuti pogled od strahota i zatvoriti se u svoj svijet smanjene otvorenosti, ima li tu još kakve slobode?
U specifičnom vremenu (i uvjetima) rada na predstavi, pitanje je i svugdje oko nas – što može provesti kroz katarzu, sada kad je katarza čovječanstvu tako potrebna. Sva ta pitanja promarširala su stvarajući ovu predstavu, u traganju, kako to formulira Deleuze, da bi se oslobodio život s mjesta u kojem je uhvaćen u zamku.
