Požar u Blatu zapalio stare navike: Svi žele bolnicu, nitko odgovornost
Požar koji je proteklog vikenda buknuo u zgradi nikad dovršene Sveučilišne bolnice u Blatu, spalio je više od madraca i otpada. Zapalio je i već poznati refleks domaće politike – operi ruke, pokaži prstom i reci: “Nismo mi”.
Na prvu loptu, činilo se da je stvar jasna. Grad Zagreb tvrdi – bolnica je 14. svibnja predana državi. Ministarstvo zdravstva kaže – ne, nije, jer primopredajni zapisnik nije potpisan. I dok se čeka birokratski potpis, požar je potpisao svoju verziju: zapušteni prostori, neregulirani najmovi i pravna džungla od 100 tisuća kvadrata betona.
Zgrada duhova i duhovi odgovornosti
Ova betonska utvara iz 1987. godinama služi kao skladište, utočište beskućnicima, a ponegdje i kao poslovni prostor. Legalno? Ne baš. Grad je godinama naplaćivao najamnine, iako su neki najmoprimci bez ugovora. Država bi preuzela objekt, ali – gle čuda – traži red, papire i zakonitost. Rijetko viđen slučaj kad birokracija traži previše reda.
Tomašević vs. Bačić
Gradonačelnik Tomašević poručuje da je država formalno vlasnik od sredine svibnja. Ministar Branko Bačić odgovara: da, ali samo na papiru, jer primjedbe Ministarstva zdravstva na stanje objekta nisu riješene. “Točno u podne taj je zaštitar postao vaš“, rekao je Tomašević. No prema ministarstvu, još uvijek ga plaća Grad.
Ako se čini da sve miriše na tragikomediju – u pravu ste. Jer u trenutku kad je trebalo gasiti vatru, odgovorni su gasili jedni druge izjavama.
Požar, metafora i stvarnost
Požar nije samo rezultat zapuštenosti, nego i simptom sustavne nebrige. Zgrada koja je trebala biti simbol zdravstvenog razvoja, danas je simbol administrativnog kaosa. Dvije razine vlasti, bez volje da snose posljedice, ponašaju se kao razvedeni par koji se prepire oko mačka – svi ga spominju, ali nitko ga ne hrani.
I što sad?
Ministar Bačić kaže da će se uskoro potpisati nagodba između Grada i države. U prijevodu: još malo prebacivanja odgovornosti dok požar ne padne u zaborav, kao i svi dosadašnji problemi koji su se vukli kroz hodnike bolnice koju nitko ne koristi, ali je svi “vode”.
U zemlji gdje odgovornost nema stalnu adresu, ali ima stalne posljedice, bolnica u Blatu ostaje trajna opomena – ne zbog onoga što jest, nego zbog onoga što nikad nije postala.
