Pjesnik u kopačkama – Nenad Pavičić Joja!

Nenad Pavičić Joja poznat je u vrbovečkoj javnosti kao nekadašnje prodorno lijevo krilo, ali je nepoznato da više od 55 godina piše pjesme o ljubavi, prolaznosti života i rodnom gradu Vrbovcu

Nenad Pavičić Joja poznat je u vrbovečkoj javnosti kao nekadašnje prodorno lijevo krilo, ali je nepoznato da više od 55 godina piše pjesme o ljubavi, prolaznosti života i rodnom gradu Vrbovcu. Njegov život je isprepleten s dvije velike ljubavi i to prema nogometnom sportu i pjesništvu koje mu ispunjavaju dušu, potiču emocije i stanje duševne pobuđenosti.

Nenad Pavičić Joja rođen je 17. prosinca 1961. u Zagrebu. Potječe iz zemljoradničke obitelji od oca Jose po zanimanju električara i majke domaćice Marice dj. Ozimec. Po ocu je ličkog porijekla iz mjesta Boričevac, čija se obitelj Pavičić 1941. spasila od četničke kame i doselila najprije u Zagreb, a potom nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. u Vrbovec. Nenad je dosadašnji radni vijek proveo je u vrbovečkim poduzećima Šavrić i Gradip, a od 2006. zaposlen je u Hrvatskoj pošti u Velikoj Gorici.

U svezi nogometne ljubavi Joja je rekao:

“Stric Ante Pavečić zvani Žuna se također u isto vrijeme doselio u Vrbovec, koji je bio vrstan nogometaš i godinama igrao za Vrbovec, dok je otac Joso bio igrač vrbovečkog Gradipa. Najveći utjecaj na moj nogometni put imao je bratić Mladen Vitez Đon koji me doveo 1978. u juniore PIK Vrbovca gdje sam zadržao kraće vrijeme. Godine 1979. pristupio sam u tvornički klub Gradip, kojeg su vodili poznati i ugledni vrbovečki sportski djelatnici Dragutin Bertek i Zvonko Zvonar. Vojni rok služio sam 1980./81. kao graničar u Mariboru i u Radlje ob Dravi u Sloveniji. Po povratku iz vojske 1981. registrirao sam se za momčad Matija Gubec iz Cerja.

Ipak najveće nogometne trenutke doživio sam u Napretku iz Brčevca za koji sam igrao od 1982. do 1994., osim u sezoni 1987./88. kad sam nastupao za Dinamo iz Banova i kraće vrijeme 1992. za gradečku Slobodu. Za Napredak sam odigrao 173 utakmice i postigao 135 pogodaka, a sveukupno u nogometnoj karijeri odigrao sam 201 utakmicu i zabio 146 golova. Igrao sam na poziciji lijevog krila. Za Napredak me vežu drage uspomene i snažne emocije jer smo bili izvrsna klapa koja je njegovala prijateljstvo, zajedništvo, ljubav prema sportu i progresivnim stremljenjima. U to vrijeme najzaslužniji za razvoj nogometa u Brčevcu bio je Mladen Sesvečanec, koji je bio alfa i omega u klubu od igrača, kapetana, oružara, tajnika pa do pokretača brojnih akcija. Mladen se nesebično davao cijelom dušom za opstojnost kluba i promidžbu Brčevca. Držim da trebam javno iskazati da je Mladen Sesvečanec bio dugogodišnji vodeći nositelj rada Napretka, te mnogih društvenih akcija u Brčevcu, ali u aktivan sudionik u radu DVD-a Brčevec. Cijenim da je zbog toga Mladen definitivno zaslužio javno priznanje i na gradskoj razini. Cijenim da je najbolji igrač u povijesti Napretka bio Ivan Kluković Đoko koji je igrao na poziciji lijeve spojke, koji mi je asistirao nebrojeno puta u mojim pogocima. Najveći klupski uspjeh bio je u sezoni 1985./86. kada je Napredak osvojio prvo mjesto u Općinskoj B nogometnoj ligi Vrbovec.

Na žalost 1992. doživio sam težu povredu noge nakon koje se nisam u potpunosti vratio na zelene terene. Nakon završetka seniorske karijere 1994. nisam igrao veteranski nogomet, iako mi je to bila velika želja. Moram priznati da se s velikom sjetom i žalom prisjetim i gledam na nekadašnje vrbovečke klubove koji su osvajali općinska prvenstva i kup natjecanja, a danas nisu više aktivni kao što su: Farkaševac, Luka i Peskovec te na Matiju Gubec, Polet iz Pirakovca, Napredak i Jedinstvo iz Poljanskog Luga. Smatram da bi se barem jednom godišnje mogli okupiti Napredak, Peskovec i Polet pa da se odigra turnir i da potom ponovo pokušamo makar i na deklarativnoj bazi inicirati obnovu njihovog rada.

Malo je poznato da sam veliki navijač Rijeke te da imam poznanstva s predsjednikom Damirom Miškovićem, i ostalim proslavljenim bivšim igračima, a sada čelnicima poput Srećka Juričića, Danka Materlja i drugima. Najbolji odnos uspostavio sam s proslavljenim riječkim vratarom i sadašnjim zamjenikom sportskog direktora Ivanom Manceom. Upravo su mi igrački idoli i uzori u mladosti bili riječki napadači Damir Desnica i Miodrag Kustudić. Rijeka me prihvatila kao svojeg vjernog navijača koja mi je darovala dio svoje sportske opreme i memorabilije. Veliku sreću doživio sam kad je Rijeka u sezoni 2016./17. osvojila nogometno prvenstvo Hrvatske. Neizmjerno zadovoljstvo me prožimalo 20. rujna 2017. kada su se u Vrbovcu sučelila moja dva najdraža kluba za koja navijam u 1/16 finala Hrvatskog nogometnog kupa Vrbovec – Rijeka 1:3.

Neopisivu radost mi pričinjavaju uspjesi i rezultati Hrvatske nogometne reprezentacije, a cijeli život ću pamtiti put prema svjetskom nogometnom srebru 2018. u Rusiji i nogometnoj bronci 1998. u Francuskoj. Navijam i za nogometnu reprezentaciju Urugvaja, koja se nalazi između dva svjetska nogometna giganta, Argentine i Brazila. Unatoč tome osvojila je dva svjetska nogometna prvenstva 1930. i 1950. na prepunoj Maracani u Rio de Janeiru protiv domaćina Brazila. To je reprezentacija koja se uvijek nalazi u vrhu svjetskog nogometa, a koja ima svega tri i pol milijuna stanovnika.“

U svezi ulaska i otkrivanja svijeta poezije Joja je pojasnio:

„Prve pjesme počeo sam pisati u vrijeme adolescencije u doba pohađanja osnovne škole u Vrbovcu s 14 godina i od tada nisam prestao. Pisanje pjesama oduvijek su bila moja unutarnja nadahnuća, učestale i trajni misli, porivi i slike kako da se izrazim u doživljavanju određenih životnih momenata i poimanje svijeta oko sebe. Zapravo za moje pisanje pjesama zna samo uži krug ljudi i po tome nisam poznat široj društvenoj vrbovečkoj javnosti. Moje pjesme posvećene su ženama, ljubavi, prolaznosti i smislu života… Pišem pjesme i o sportskim temama, vrbovečkim znamenitim osobama i Vrbovcu jer volim i ponosan sam na svoj rodni grad.

Neizmjernu radost i veselje sam doživio kada sam za svojeg kolegu u vojsci napisao ljubavnu pjesmu djevojci koja ga je ostavila. Nakon što je u pismu poslao moju pjesmu, djevojka je doputovala k njemu u Radlje ob Dravi i ponovo su obnovili ljubav. Pjesme su moj način izražavanja osjećaja, emocija, težnji i sazrijevanja ljudskog života, ali isto tako propitkujem i univerzalnu temu ljudske ljubavi, duše i bivstvovanja. Pišući pjesme u osami obiteljskog kutka nalazim trenutke osjećaja ponesenosti da sam nešto stvorio što je moje djelo, što mogu podijeliti sa svojim prijateljima i društvom i što će ostati i nakon mene kad me više ne bude. To unutarnje zadovoljstvo ne može se ničime opisati, ali taj mi osjećaj stvara neopisive emocije radosti i sreće. Odrastajući u životnom hodu pjesme su mi jednim dijelom ostavština minulih vremena proživljene mladosti, a drugim stjecanja životnih iskustava i mudrosti. U zadnje vrijeme sve češće promišljam da je došao trenutak da se objavi zbirka pjesama da ne žive samo u mojim rokovnicima nego da izađu na svjetlo dana i udahnu život punim plućima javnosti. Ipak od svega, najveća ljubav i sreća u mojem životu je kćer Ivona koja je stasala u uspješnu i samosvjesnu ženu.

Vrijeme jorgovana

Prava je ljubav ko plima,
Čista ko novog dana zora.
Prava je ljubav, jasna, plava,
Ko bonaca, ko oluja mora.

I sve mora da se desi,
Ko što sunce mora za goru da zađe,
Netko ju teško zadrži, netko gubi,
A mnogi nikad ne nađe.

Prava ljubav, nije bezgrešna,
I ona ima drugu stranu medalje.
Treba je samo prepoznat
I shvatit poruku koju nam šalje.

Sve je prolazno, nitko
Ne može pobjeći od svojih mana,
Ovo je priča o ljubavi koja je trajala kratko,
Ko što traje vrijeme jorgovana.

Nenad Pavičić Joja. U Vrbovcu, 22. travnja 2009. g.

Glazba mi je oduvijek bila važan dio mog života uz koju se opuštam i dobivam impulse za pisanje pjesama. Volim slušati razne stilove glazbe od rock n rola do domaće zabavne glazbe: The Animals, Roj Orbison, Paul Anka, Santana, Pink Floyd, Blondi, ABBA, Boni M, Demis Ruossos… Od domaćeg roka preferiram grupe i pjevače: Bijelo dugme, Leb i sol, Buldožeri, Azra, Prljavo kazalište, Parni valjak, Atomsko sklonište i mnogi drugi bendovi, te neizostavnu i legendarnu rok ikona Josipa Lisac pa do Zorice Konđe i Miše Kovača.

Volim se opustiti i uz gledanje kvalitetnih filmova, a najdraži su mi filmovi; Amarcord od Frederica Fellinija iz 1973. i film Clinta Eastwooda iz 1995. Mostovi okruga Madison. Isto tako volim pogledati i filmove iz žanra – špageti vesterna. Tu bih izdvojio trilogija o dolarima: Za šaku dolara (1964.), Za dolar više (1965.) i Dobar, loš, zao (1966.) koje je režirao Sergio Leone a glazbu skladao Ennio Morricone.

Da sam imao priliku putovati, želio bio vidjeti: Finsku, Urugvaj, Paragvaj, Sjevernu Makedoniju, Brazil i Argentinu ili biti u nekom selu kraj Bajkalskog jezera.“

Uz poetsku stranu Joja je ostavio i dokumentarnu-sportsku jer je pisao o djelovanju i odigranim utakmicama Napretka, sakupljao podatke o vrbovečkom nogometu i vodio statistiku za HNK Rijeka. Po tome spada u mali krug sportaša koji su studiozno bilježili nogometne utakmice i druga zbivanja svojih lokalnih klubova i stvarali svoju građu koja je sada postala vrelo informacija i podataka za vrbovečku sportsku povijest.

Nadamo se da će Nenad Pavičić Joja doživjeti promociju svoje zbirke pjesama jer bi time vrbovečkoj i široj javnosti definitivno otkrio svijet vlastite poezije kojeg samozatajno stvara u tišini svog doma. Zaslužio je to Joja koji je sportski zanesenjak, boemski uživljen u svojem svijetu percepcije o kojem progovara kroz svoje pjesme. Bilo bi nam drago da smo i mi bili okidač oživotvorenja Jojine druge životne ljubavi – zbirke pjesama koje mu život znače.