NA DANAŠNJI DAN: Wolfgang Amadeus Mozart, Alexandre Dumas, Ambroz Haračić, Nikola Andrić, Walt Disney, Bogdan Radica, Prosinačke žrtve, Josip Bersa, Nelson Mendela, Međunarodni dan volontera
Wolfgang Amadeus Mozart, austrijski skladatelj – 1791.
Dana 5. prosnca 1791. u svom domu u Beču u dobi od 35 godine umro je Wolfgang Amadeus Mozart, po mnogima jedan od najgenijalnijih skladatelja u povijesti glazbe.
Wolfgang Amadeus Mozart
Mozart je rođen u Salzburgu, gdje je vrlo rano stekao posebnu glazbenu naobrazbu. Njegov otac Leopold bio je priznat i poznat glazbenik. Već sa četiri godine Wolfgang zadivljuje oca napamet svirajući nekoliko djela na čembalu. Mozartove prve skladbe, koje je popisao muzikolog Ludwig Ritter von Köchel, potječu iz 1762. godine, kada je imao samo šest godina. Nije imao ni devet kada je u Londonu objavio svoje prve simfonije, prve sonate za čembalo, prva vokalna djela, kao i prve koncerte. Prije desetog rođendana već je bio zreli glazbenik. Wolfgang Amadeus Mozart bio je plodan skladatelj u mnogim žanrovima klasične glazbe. Vjerojatno njegov najcijenjeniji dio opusa predstavljaju opere (Don Giovanni, Čarobna frula, Figarov pir), koncerti za klavir, simfonije, te gudački kvarteti i kvinteti. Također je skladao za solo glasovir, kao i druge oblike komorne i sakralne glazbe, te velik broj plesova, divertimenta i drugih lakih skladbi.
Alexandre Dumas, književnik – 1802.
Dumas Alexandre (poznat kao Dumas père: Dumas otac), francuski pisac (Villers-Cotterêt, 24. VII. 1802 – Puys kraj Dieppea, 5. XII. 1870). Nakon neredovita školovanja i sitnih uredskih poslova okušavao se od 1825. kao pisac za kazalište (tragedije, drame, melodrame, komedije).
Alexandre Dumas
Silno se obogatio pisanjem romana u nastavcima za koje su se otimale sve velike novine onoga doba. Buran ljubavni (dvanaestero izvanbračne djece, sva od različitih žena) i književni život: 257 romana. Najpoznatiji među njima, Tri mušketira (Les Trois Mousquetaires, 1844), Grof Monte-Cristo (Le Comte de Monte-Cristo, 1845/46), Kraljica Margot (La Reine Margot, 1845), Vicomte de Bragelonne (1847) i dr., donijeli su Dumasu svjetsku slavu. Veliki putnik (Rusija, Afrika); nakon državnog udara 1851., u bijegu od vjerovnika, sklonio se u Bruxelles, i ondje tri godine pisao 22 sveska Uspomena (Mémoires, 1852–54). Kada se vratio u Pariz, ukus se publike promijenio: romantizam je ustuknuo pred realizmom.
Dumas je osnovao nekoliko novina, potom se priključio Garibaldiju u njegovu pothvatu oslobađanja Južne Italije i Sicilije od vladavine napuljskih Burbonaca. U Napulju je ostao četiri godine kao kustos; nakon povratka u Francusku živio je bezbrižno i umro početkom rata 1870. gotovo siromašan. Dugo vremena podcjenjivano, njegovo stvaralaštvo u novije je doba revalorizirano u svjetlu obnovljenog zanimanja za romantizam i popularni roman.
Ambroz Haračić, hrvatski florist – 1855.
Dana 5. prosinca 1855. rođen je Ambroz Haračić, hrvatski florist. U Beču studirao matematiku i prirodne znanosti. Od godine 1879. predavao na Pomorskoj školi u rodnom mjestu, a 1897. premješten u Trst.
Ambroz Haračić
U rodnom mjestu 18 je godina provodio meteorološka mjerenja i opažanja, na temelju kojih je bečka vlada 1892. Mali Lošinj proglasila klimatskim lječilištem, nakon čega započinje razvoj turizma na otoku Lošinju. Proučavao je biljni pokrov Lošinja te susjednih manjih otoka i otočića (Ilovika, Suska, Unija, Malih i Velih Srakana, Murtara, Orude), povezujući uvijek klimu otoka i njihovu floru. Pridonio je poznavanju klimatskih prilika, biljnoga svijeta i osobitosti lošinjskoga otočja, što je utjecalo na razvoj određenih djelatnosti (podizanje klimatskoga lječilišta u Velom Lošinju, osnivanje Turističkog društva Maloga Lošinja 1886., Društva za pošumljavanje i poljepšavanje Maloga Lošinja i dr.).
Uključio se u istarski preporodni pokret, u rad Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru, djelovao je na buđenju narodne svijesti, na podizanju gosp. moći seoskoga stanovništva potičući osnivanje posujilnica (i sam je vodio jednu).
Nikola Andrić, književnik i filolog – 1867.
Andrić, Nikola, hrvatski književnik, filolog i prevoditelj (Vukovar, 5. XII. 1867 – Zagreb, 7. IV. 1942). Studirao je slavistiku i romanistiku u Beču i Parizu, doktorirao 1897. u Beču.
Na poziv S. Miletića postao dramaturg Hrvatskoga zemaljskoga kazališta u Zagrebu (1894–98; 1901–07). God. 1898. osnovao s Miletićem Glumačku školu, na kojoj je i sam predavao niz godina. Jedan od osnivača te prvi upravitelj HNK-a u Osijeku (1907). Pokrenuo 1913. popularnu Zabavnu biblioteku i bio njezin glavni urednik sve do smrti. U tome je razdoblju u njoj objavljeno više od 600 svezaka uglavnom prevedenih romana, ali i domaće beletristike. Biblioteka je imala veliku ulogu u oblikovanju ukusa domaće čitateljske publike. Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika, a 1925–26. pomoćnik ministra prosvjete S. Radića u Beogradu.
Nikola Andrić
Uspješno je djelovao na različitim područjima. God. 1887. u Srijemskome Hrvatu objavio je crticu Lov na sjedećke, parodiju istoimene Korajčeve humoreske. Od 1888. redovito je surađivao u Vijencu ogledima iz francuske književnosti. Prva knjiga, U vagonu (1891), okupila je mladenačke feljtone i nema veće umjetničke vrijednosti. Nešto su uspjeliji njegovi putopisi Od Balkana do Montblanca (I–II, 1927), premda često opterećeni suvišnim podatcima. Andrićevi književnopovijesni i jezikoslovni radovi mnogo su vrjedniji od beletrističkih. U knjizi Pod apsolutizmom (1906) sintetizirao je hrvatsku književnu produkciju u vrijeme Bachova apsolutizma (1851–60), a u studiji Izvori starih kajkavskih drama (Rad JAZU, 146, 1901) traga za manje poznatim, pretežito njemačkim predlošcima kajkavskih drama iz XVIII. stoljeća. Objavio je i knjigu o nastajanju svjetovne književnosti u Slavoniji (Iz ratničke književnosti hrvatske, 1902), monografiju o srpskom piscu P. Solariću te Spomen-knjigu Hrvatskog zemaljskog kazališta pri otvaranju nove kazališne zgrade (1895). Najpoznatije mu je djelo Branič jezika hrvatskoga (1911), jezični savjetnik koji karakterizira otklon od leksičkoga normativizma hrvatskih vukovaca. Dao je i vrijedan prilog leksikografiji (Šta je šta, 1938., s I. Velikanovićem), prvi slikovni rječnik hrvatskoga jezika. Priredio je sedam knjiga hrvatskih narodnih pjesama te objavio niz prijevoda s francuskoga, njemačkoga i ruskoga.
Walt Disney, američki crtač animiranog filma – 1901.
Disney Walt (puno ime Walter Elias Disney), američki filmski redatelj, animator i producent (Chicago, 5. XII. 1901 – Burbank, 15. XII. 1966). Isprva raznosač novina, zatim novinski crtač pa, u suradnji s U. Iwerksom, autor crtanofilmskih reklama.
Godine 1921. osnovao vlastiti studio u Kansas Cityju u kojem je realizirao više animiranih filmova koji su mu pribavili angažman u Hollywoodu. Nakon uspjeha serija Alice Cartoons (1924–27) i Oswald, sretni zec (Oswald the Lucky Rabbit, 1926–28) te prvog filma s likom Mickeya Mousea (1928), počeo je napuštati posao animatora i djelovati kao producent i »kreativni duh« u sve većoj ekipi suradnika.
Walt Disney
Godine 1928. stvorio je prvi crtani zvučni film uopće – Parobrod Willie (Steamboat Willie), a njegov mu je senzacionalni uspjeh omogućio 1929. utemeljiti vlastitu tvrtku Walt Disney Productions (djeluje još i danas kao The Walt Disney Company). Sa suradnicima je početkom 1930-ih kreirao daljnje nezaboravne likove mitologije crtanoga filma – Pluta i Pašku Patka (Donald Duck) te druge filmove koji se proizvode serijski. God. 1932. realizirao je prvi crtani film u boji, a od kraja 1930-ih kontinuirano proizvodi cjelovečernje filmove (prvi je Snjeguljica i sedam patuljaka – Snow White and the Seven Dwarfs, 1938). Koristeći se iskustvima basne, bajke, karikature, američke nijeme komedije i glazbenih filmova, Disney ostvaruje maštovita i duhovita djela koja periodizacijski označavaju cijelu epohu u povijesti crtanog filma (do početka 1950-ih), nakon koje slijedi »antidisneyevska« struja (npr. N. McLaren, Zagrebačka škola crtanoga filma). Nakon II. svjetskog rata proizveo je i mnoge dokumentarne filmove o životu u prirodi. U njegovoj proizvodnji nastalo je 29 filmova koji su nagrađeni Oscarom, a to je »rekord« koji će se teško premašiti.
Bogdan Radica, publicist i diplomat – 1993.
Bogdan Radica (26. kolovoza 1904. Split – 5. prosinca 1993. New York) hrvatski povjesničar (sveučilišni profesor), publicist i diplomat
Tridesetih godina radio je kao diplomat u Ligi naroda u Ženevi, nakon 1945. kratko je radio u Ministarstvu informacija u Beogradu.
Potom odlazi u SAD te predaje povijest na Sveučilištu Fairleigh Dickinson.
Od 1943. zajedno s Luisom Adamičem radi u kampanji protiv Jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu, a za priznanje Tita i njegovog pokreta. Louis Adamič, američki književnik slovenskog podrijetla, bio je najviše pridonio da se Amerika okrenula Titu svojim brojnim brošurama, knjigama, novinskim člancima i govorima. U listopadu 1944. godine Radica odlazi u London gdje je dr. Ivan Šubašić, po diktatu Engleske, radio na stvaranju nove jugoslavenske vlade sjedinjavanjem s Titovom partizanskom vladom.
Bogdan Radica
Godine 1945. vraća se u Titovu Jugoslaviju koja se nakon Sporazuma Tito-Šubašić zvala Demokratska Federativna Jugoslavija. Kratko je radio u Ministarstvu informacija u Beogradu.Vrlo brzo uočava i shvaća kako je politika jugo-komunista za koju se zdušno zalagao u SAD-u prijevara, jer je umjesto demokratski ustrojene zemlje uspostavljena staljinistička totalitarna tvorevina ovisna o Staljinu. Nastoji doći do vize kako pobjegao iz te „svoje”miljenice. U tome uspijeva oko Božić 1945.godine. Odlazi za Bari, odakle šalje brzojav ženi Nini: “Zauvijek izišao iz Titova raja”.
Nakon povratka u Ameriku, u New York, 1946. godine, napisao je svoj poznati članak za Reader’s Digest, Yugoslavia’s Tragic Lesson to the World („Tragična lekcija Jugoslavije svijetu”). U njemu je nabrojio sve razloge svojih razočaranja u Titovu Jugoslaviju i zaklinje Amerikance da ne nasjedaju lažnim parolama. Od svog povratka u Ameriku piše o Hrvatskoj i u američkim novinama te osobno svjedoči u njenu korist u Kongresu u Washingtonu
Prosinačke žrtve – 1918.
Josip Bersa, hrvatski književnik i arheolog – 1932.
Bersa je autor niza studija o arheološkim lokalitetima Dalmacije i kulturno-povijesnih vodiča o Zadru (Guida storico-artistica di Zara, 1926.).
Pisao je pjesme (Sonetti zaratini, 1902. i dr.) i prozu (S mora i primorja, 1896.) mediteranskog ugođaja te libreta za opere svoje braće, Blagoja i Vladimira.
Nelson Mendela, državnik – 2013.
Nelson Rolihlahla (Madiba), južnoafrički političar i državnik (Umtata, 18. VII. 1918 – Johannesburg, 5. XII. 2013). Nakon očeve smrti odgojio ga je regent naroda Tembu. Studirao je pravo u Johannesburgu, gdje je do 1952. obavljao pravnu praksu.
Godine 1949. postao je jedan od vođa Afričkoga nacionalnoga kongresa (ANC), 1961. prešao u ilegalnost i formirao Umkhonto we Sizwe (Koplje nacije), vojno krilo ANC-a. Pod optužbom za veleizdaju 1962. osuđen je na 5 godina zatvora, a 1964., zbog navodnog upravljanja ilegalnim domorodačkim pokretom, na doživotni zatvor, pa je robijao do veljače 1990. Postao je herojski simbol crnačkog otpora.
Nelson Mendela
Na početku ožujka 1990. izabran je za potpredsjednika ANC-a, a u srpnju 1991. postao je njegov predsjednik. S južnoafričkim predsjednikom Frederikom Willemom de Klerkom djelovao je na okončanju aparthejda i mirnom prijelazu na nerasnu demokraciju. Zbog borbe za ljudska prava i nastojanja na mirnom suživotu različitih rasa dobio je s de Klerkom Nobelovu nagradu za mir (1993). Na prvim višerasnim izborima 1994. bio je izabran za predsjednika Južnoafričke Republike.
Uspostavio je Povjerenstvo za istinu i pomirenje, koje je ispitivalo povrede ljudskih prava za režima aparthejda, kako bi se mogao uspostaviti stabilan temelj građanske pomirbe i liberalne demokracije. Poduzeo je niz inicijativa za poboljšanje životnih uvjeta crnačkoga pučanstva. U prosincu 1996. potpisao je novi demokratski ustav Južnoafričke Republike, a u lipnju 1999. odrekao se sljedećega predsjedničkoga mandata u korist svojega nasljednika Thaba Mbekija. Ujedinjeni narodi su 2009. datum njegova rođenja proglasili Međunarodnim danom Nelsona Mandele. Glavna djela: govori Spreman sam umrijeti (I Am Prepared to Die, 1964) i Nije lako do slobode (No Easy Walk to Freedom, 1965), autobiografija Dugi hod do slobode (Long Walk to Freedom, 1994).
Međunarodni dan volontera
….
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža; http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr
