NA DANAŠNJI DAN: Vandali opljačkali Rim, Šimun Bakač Erdody, Markiz de Sade, Thomas Hardy, Giuseppe Garibaldi, Slavko Batušić, Franjo Horvat Kiš, Gemini 4, Mars Express
Vandali opljačkali Rim – 468.
Vandali, istočnogermanski narod. Isprva vjerojatno naseljeni na baltičkoj obali, u I. st. obitavali su između srednje Odre i Visle (Plinije Stariji, Tacit). Moguće je da su pripadali kulturnom krugu Lugijaca, vjerojatnih nositelja przeworske kulture s kojom se Vandali obično povezuju. U II. st. pojavile su se dvije vandalske etničke skupine, Silinzi u Šleskoj te Hasdinzi u porječju gornje Tise.
Vandali
Vrela navode navale Hasdinga 171. u Daciju, 248. u Donju Meziju i 270. u Panoniju, a rimski car Marko Aurelije Prob (276–282) u dva je navrata porazio Vandale, koji su bili provalili na područje Carstva. U srpnju 455. opljačkali su Rim (među ostalim, ponijeli su i blago iz Salomonova hrama u Jeruzalemu, što je 1794. potaknulo, iako ne sasvim opravdano, nastanak pojma vandalizam), a 468. suzbili su napad moćnog istočnorimskoga brodovlja na Kartagu. Mirom s Istočnorimskim Carstvom 474. bile su im potvrđene sve dotadašnje teritorijalne stečevine. Pod Hunerikom (477–484) bila je zaoštrena vjerska politika i bili su potaknuti progoni pravovjerne Crkve. Njih je obustavio Guntamund (484–496), čiju su vladavinu obilježile borbe s Maurima i berberskim nomadima.
Njegov nasljednik Trazamund (496–523) nastojao je održavati dobre veze s Bizantom, a takva je politika vrhunac doživjela pod Hilderikom (523–530). Njegovo zbacivanje (530) i smrt (533) pružili su caru Justinijanu I. Velikom izliku za rat protiv već oslabljenih Vandala. Vojskovođa Belizar 533–534. uništio je vandalsku državu, zarobivši posljednjega kralja Gelimera (530–534). Vojno sposobni Vandali bili su uključeni u rimsku vojsku, a vandalske su se skupine još znale pridružiti pobunama protiv bizantske vlasti u sjevernoj Africi (536., 546), no nakon toga im se izgubio svaki trag. U srednjem vijeku pojedini su pisci etnonim Vandali koristili za zapadnoslavenske narode.
Šimun Bakač Erdődy, hrvtaski ban i zagrebački biskup – 1543.
Šimun Bakač Erdődy (mađ. Simon Bakocz de Erdődy) (?, oko 1492. – Čazma, 2. lipnja 1543.), hrvatski ban (1530.-1534.) i zagrebački biskup (1518.-1543.) iz velikaške obitelji Erdődy.
Kralj Ludovik II. (1516.-1526.) imenovao ga je 1518. godine za zagrebačkog biskupa, na prijedlog Šimunova rođaka, kardinala Tome Bakača, a potvrdio ga je papa Lav X. (1513.-1521.) dana 10. studenoga iste godine.
Godine 1530. imenovan je za hrvatskog bana. Za vrijeme biskupova opsjedanja Vinodola, 1541. godine, poginuo je Ivan Zrinski što je razgnjevilo njegova brata Nikolu te je on još više napadao biskupa. Smrću biskupa Erdödyja 1543. godine razmirice između Zrinskih i strane Crkve su se stišale.
Za vrijeme Šimunovog biskupovanja došlo je do pojave reformatorskog pokreta predvođenog Martinom Lutherom. Šimun tada piše papi Klementu VII. kako se “energično i bezobzirno opire luteranizmu, jer bi u protivnom veći dio svećenstva njegove biskupije već bio zaražen tom nadasve pogubnom sljedbom.” Idućih godina sazivao je Sinode kojima je bio cilj zaustaviti širenje protestantskog učenja. Pokopan u zagrebačkoj katedrali.
Markiz de Sade, najozloglašeniji pisac svih vremena – 1740.
Markiz de Sade
Najozloglašeniji pisac svih vremena i kontroverzna osoba, Donatien Alphons Francois, markiz de Sade, rođen je 2. lipnja 1740. Umiješan u brojne ljubavne afere i seksualne orgije, de Sade je optuživan za protuprirodni blud, oskvrnjivanje crkvenih svetinja, sumnjičen je za ubojstvo i pokušaj trovanja, zbog čega je desetak puta zatvaran u Francuskoj i Italiji, te je jedva izbjegao giljotinu. Njegova literarna opsesija je svijet zla, uživanja u zlu, perverziji, morbidnosti, opakosti, ubijanju, klanju, najbesramnijem seksualnom činu, zlurado opisanom u svim mračnim potankostima. Zato njegovo djelo šokira, sablažnjuje, zato je proglašavano sotonskim i bilo spaljivano na lomačama. Tek sredinom ovog stoljeća pisci, filozofi, kritičari i psihijatri ozbiljnije će podvrgnuti analizi djelo Markiza de Sada. Markiz de Sade umro je prezren. Njegova se obitelj toliko sramila da mu na grob nije stavila ime. Ono je ipak sačuvano u njegovu književnom djelu i u pojmu sadizam, koji označuje uživanje u nanošenju boli i zlostavljanju.
Thomas Hardy, književnik – 1840.
Thomas Hardy
Thomas Hardy (Stinsford, 2. lipnja 1840. – Dorchester, 11. siječnja 1928.) engleski književnik. Nakon studija u Londonu neko je vrijeme radio kao arhitekt, a od 1880. godine posvećuje se književnosti. Zaokupljen je problemima sudbine i slučaja u čovjekovu životu, a svu pažnju posvećuje ženi kao zagonetnom, nepredvidljivom utjelovljenju temeljnog načela prirode. Njegova djela, pisana u znaku pesimizma, zastupaju tragično-fatalistički nazor. Zbog slobodoumnog stava prema ljubavi, braku i društvenim odnosima često je dolazio u sukob sa suvremenom kritikom i društvenim konvencijama. Djela “Par modrih očiju” (A Pair of Blue Eyes, 1873.) “Povratak u zavičaj”, (The Return of the Native, 1878.) “Priče iz Wessexa” (Wessex Tales, 1888.) zbirka kratkih priča Tessa iz obitelji d’Uberville (Tess of the d’Urbervilles, 1891.) “Neznani Juda” (Jude the Obscure, 1895.)
Giuseppe Garibaldi, talijanski revolucionar – 1882.
Garibaldi, Giuseppe, talijanski revolucionar (Nizza, 4. VII. 1807 – Caprera, 2. VI. 1882). Borac za jedinstvo i slobodu Italije. U mladosti pomorac. Stupio je u tajnu Mazzinijevu nacionalističku organizaciju Mlada Italija (1833). Sudjelovao u pobuni mornara u Genovi (1834). Nakon neuspjeha emigrirao u Južnu Ameriku (1836). Sudjelovao u građanskom ratu u Brazilu, zatim se na čelu talijanske legije borio za neovisnost Urugvaja (1846) te stekao iskustva o gerilskom načinu ratovanja. Čim je saznao za revoluciju u Italiji 1848., vratio se u zemlju i na čelu dobrovoljaca sudjelovao u borbama protiv Austrijanaca u Lombardiji. Nakon talijanskog poraza prešao je u Rim, borio se protiv francuskih i napuljskih odreda i nakon propasti rimske republike povukao se prema sjeveru.
Giuseppe Garibaldi
Napustivši Italiju ponovno je prešao u Ameriku (1850), odakle se vratio 1854. Kada je 1859. izbio rat protiv Austrije, Garibaldi je ponovno s uspjehom ratovao, zatim se povukao na otok Capreru (sjeveroistočno od Sardinije) i prosvjedovao što su Nizza i Savoja bile ustupljene Francuskoj. U svibnju 1860. sa svojih »tisuću« prešao iz Genove na Siciliju, koju je – unatoč golemoj nadmoći napuljske vojske (26 000 ljudi) – osvojio do kraja srpnja, zatim oslobodio cijeli jug Italije i 7. XI. ušao u Napulj. Pokušao je osvojiti Papinsku Državu, ali je bio odbijen, ranjen i zarobljen (1862). U ratu 1866. ponovno je predvodio svoje dobrovoljce (»crvene košulje«) i oslobodio južni Tirol, odakle se morao povući. Sljedeće godine pokušao je prodrijeti u Rim, ali je bio odbijen kraj Mentane. Priskočio je u pomoć republikanskoj Francuskoj 1870. s dvojicom svojih sinova i s dobrovoljcima boreći se uspješno u jugoistočnim područjima. Izabran je za narodnog zastupnika Rima 1874. Njegova je uloga u stvaranju suvremene i ujedinjene Italije bila golema. Kralj Viktor Emanuel II. ponudio mu je, nakon osvojenja Napulja, titulu vojvode i maršala, no Garibaldi je to odbio. Bio je najpopularnija revolucionarna osoba svojega doba.
Slavko Batušić, hrvatski leksikograf i teatrolog – 1902.
Slavko Batušić
Drugog dana lipnja 1902. godine u Novskoj rođen je Slavko Batušić, pjesnik, putopisac, romansijer, povjesničar umjetnosti, teatrolog, leksikograf i profesor, prevoditelj, urednik i kazališni djelatnik Studirao je u Zagrebu i Parizu. U HNK-u je djelovao od 1921. kao tajnik, redatelj i dramaturg, a poslije Drugog svjetskog rata vodio je Arhiv i muzej HNK. Jedan je od utemeljitelja i prvih voditelja zavoda za književnost i teatrologiju JAZU, a bio je i profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost, te glavni urednik Enciklopedije likovnih umjetnosti i Bibliofrafije rasprava i članaka Leksikografskog zavoda. Njegov doprinos hrvatskoj umjetnosti su bili njegovi putopisi (kao putopisac je među najpoznatijima u hrvatskoj književnosti), pjesme, novele, romani, drame i kazališne studije (koje ga svrstavaju u red najistaknutijih hrvatskih teatrologa). Za potrebe HNK prevodio je dramske tekstove i libreta. Predavao je i na glumačkim učilištima. Umro je u Zagrebu, 25. travnja 1979. godine.
Franjo Horvat – Kiš. književnik – 1924.
Franjo Horvat – Kiš
Rođen je u Loboru kod Zlatara 23. rujna 1876. godine, a umro je u Zagrebu 2. lipnja 1924. godine. Osim u Zagrebu, prvi i četvrti razred Gimnazije pohađao je u Varaždinu (1890. i 1894.), preparandiju je završio u Osijeku, a kao učitelj službovao je u Zagorskim Selima, Kovačevcu, Dugom Selu, Brinju i Karlovcu. U Karlovcu je uređivao Glasnik Odbora narodnog vijeća (1918), a od 1919. pa do smrti bio je tajnik Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Uz pripovijetke i putopise objavljivao je povremeno feljtone i stručne pedagoške članke. Njegova Sabrana djela (u dva sveska) objavljena su 1943. godine u Zagreb. Franjo Horvat-Kiš je zanimljiv i osebujan pripovjedač, što je posebno iskazao u zbirkama svojih novela Ženici (1902), Zašto (1908) i Nasmijani udesi (1918), u kojima oslikava svijet malih, obespravljenih ljudi svoga doba, izoliranih od društva, ali bogata emocionalnog života. Posebno su mu vrijedni i putopisi, u kojima opisuje svoja putovanja od Zagreba do Carigrada (Viđeno i neviđeno, 1919) i po Istri (Istarski puti), također iz 1919. godine.
Svemirska misija Gemini 4. – 1965.
Gemini 4.
Dana 3. lipnja 1965. godine lansirana je NASA-ina svemirska misija Gemini 4, prva višednevna misija američkih astronauta tijekom koje je izvedena i prva američka svemirska šetnja. Projekt Gemini sastojao se od ukupno 10 letova, a bio je složeniji od prethodnog projekta Mercury zbog potrebe razvoja novog astronautskog odijela koje je bilo namijenjeno za izlazak u svemir. Nova NASA-ina odijela sastojala su se od mrežnog zaštitnog sloja od teflonskog najlona koji je prekrivao osnovni najlonski zaštitni sloj, a njima je povećana mobilnost tijela i udobnost nužna za višednevne misije. Astronaut Edward White II. Bio je prvi američki astronaut koji je izveo svemirsku šetnju (EVA), svega nekoliko mjeseci poslije Rusa Leonova
Lansirana letjelica Mars Express – prva europska misija na drugi planet – 2003.
Mars Express
Europska svemirska agencija (ESA) 2003. godine lansirala je letjelicu Mars Express, prvu europsku svemirsku misiju na drugi planet. Letjelica početne mase 1.223 kilograma je, nošena raketom Sojuz-Fregat, lansirana iz svemirskog centra Baikonur u Kazahstanu. Misija koja je trajala do 30. studenog 2005., na sebi je nosila sedam znanstvenih instrumenata te sondu Beagle 2 kojoj je cilj bio obaviti egzobiološke i geološke pokuse na površini, ali slijetanje je bilo neuspjelo i vrijedna sonda je izgubljena. Drugi dio letjelice, Orbiter, nastavio je misiju koja se sastojala od visokorezolucijskog snimanja i mineraloškog mapiranja površine, radarskog istraživanja podpovršinskih slojeva u potrazi za permafrostom, precizno određivanje atmosferske strukture i kretanja, te studija o interakciji atmosfere i površine planeta. Tijekom više od 5.000 prijeđenih orbita kamere Mars Expressa konstantno su mapirale i snimale najvećom rezolucijom korištenom u istraživanju Marsa do danas, a Mars Express tim je prošle godine za svoj vrhunski rad nagrađen Sir Arthur Clarke Awardom za najbolji istraživački timski uspjeh.
……
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija, https://hr.wikipedia.org
