NA DANAŠNJI DAN: Thomas Hobbes, The Observer, Luigi Galvani, Francisco Franco, Vasilij Kandinski, August Cesarec, Robert Roklicer, Vjekoslav Majer, Hannah Arendt, Međunarodna svemirska stanica, Davis Cup

Thomas Hobbes, filozof – 1679.

Hobbes Thomas, engleski filozof i politički teoretičar (Westport, 5. IV. 1588 – Hardwick Hall, 4. XII. 1679).

Thomas Hobbes
Thomas Hobbes

Hobbesova je filozofija temeljno određena naturalističkom i empirističkom komponentom: filozofija se sastoji u postupku racionalnoga spoznavanja posljedica na temelju poznatih uzroka, ili u istraživanju uzroka prema poznatim posljedicama. Empirijsko-epistemološko ishodište filozofije upotpunjuje se, međutim, kod Hobbesa logičkim racionalizmom. Pojmovi se temelje na osjetima koje izazivaju sami objekti, no predodžbeni slijed doživljaja preoblikuje se u racionalni logičkom preradbom pojmova na deduktivno-matematičkoj osnovi. Filozofiju Hobbes dijeli na filozofiju prirode i filozofiju države.

Kako čovjek nije samo element države nego i prirodno biće, to se iz jedne i iz druge filozofske grane izdvaja posebno naučavanje o čovjeku, kao treći sastavni dio Hobbesove filozofije. Čovjek, prema Hobbesu, nije po prirodi društveno biće nego slobodan pojedinac, a država nije prirodna zajednica ljudi nego umjetno tijelo i tvorevina nastala na osnovi ugovora između pojedinaca.

U prirodnom stanju čovjek je nepredvidljivo agresivan, čovjek je čovjeku vuk (homo homini lupus), i pritom vlada rat sviju protiv svih (bellum omnium in omnes): čovjek je sebičan, osamljen vuk, nedruštveno biće. To prvotno, amoralno stanje, koje je veće zlo za čovjeka od apsolutne moći svake države, ne može se održati, opasno je i sve podjednako ugrožava. Ljudi se zato primoravaju da dokrajče stanje rata u interesu mira, koji je nedvojbeno najveće dobro što osigurava red i pravila zajedničkoga života, kojega čuvar i jamac postaje država. Država nastaje društvenim ugovorom između pojedinaca, koji se odriču jednoga dijela svojih prirodnih prava i prenose ih na drugoga. Taj drugi, nositelj vlasti i zakona, suveren je, a to može biti ili jedan čovjek (monarhija), ili skupina ljudi (aristokracija), ili pak predstavništvo svih građana neke države (demokracija). Tko god to bio, vladar ima u svojim rukama apsolutnu i nedjeljivu vlast, vladarsko pravo da odlučuje o svim državnim stvarima i životima svojih podanika. Vladar tako štiti poredak i zaustavlja kaos rata svih protiv svih. Hobbes državu izvodi iz interesa pojedinaca; država je izraz čovjekove volje, lišena je teoloških atributa.

Prvi broj britanskog The Observera, najstarijeg tjednika na svijetu – 1781.

Prvi broj britanskog tjednika The Observer objavljen je u nedjelju, 4. prosinca, 1791. godine. Od tada Observer izlazi svake nedjelje i najstariji je tjednik na svijetu. Izdaje ga nakladnik Guardian Media Group, što The Observer čini sestrinskom novinom dnevnika The Guardian, koji izlazi od ponedjeljka do subote.

Luigi Galvani, talijanski znanstvenik i liječnik – 1789.

Luigi Galvani
Luigi Galvani

Dana 4. prosinca 1798. godine u Bologni je umro Luigi Galvani, talijanski znanstvenik i liječnik. Galvani je otkrio važan izvor struje koji će se kasnije nazvati galvanski članak. Svojim čuvenim eksperimentom sa žabljim kracima postavio je temelj elektrokemije. U svom radu Galvani zaključuje da životinjsko tkivo sadrži do tada zanemarivanu životnu silu, koju je nazvao “životinjski elektricitet”, a koja je odgovorna za aktivaciju živaca i mišića u kontaktu s metalom. Smatrao je da je ta nova sila još jedna vrsta elektriciteta pored ‘”prirodnog”, kojeg proizvodi munja ili električna jegulja i “umjetnog” dobivenog trenjem (npr. statički elektricitet).

Francisco Franco, španjolski političar i diktator – 1892.

Francisco Franco
Francisco Franco

Francisco Franco, punog imena Francisco Paulino Hermenegildo Teódulo Franco y Bahamonde Salgado Pardo, rođen je 4. prosinca 1892. godine u španjolskom mjestu Ferrol. Bio je vođa Španjolske od 1939. do smrti, 1975. godine. Njegova je vladavina obilježena španjolskim nacionalizmom, imperijalističkim težnjama, centralizmom i tradicionalnim vrijednostima. Vođa države postao je nakon pobjede u Španjolskom građanskom ratu, koji se razvio iz vojnog puča kojeg je Franco poveo nakon izbora 1936. godine. U Španjolsku je uveo diktaturu – neistomišljenike je ugnjetavao, a s oporbenim se političarima sukobljavao silom. Španjolska je postala demokratska zemlja nakon Francove smrti.

Vasilij Vasiljevič Kandinski – 1866.

Vasilij Vasiljevič Kandinski (Moskva, 4. prosinca 1866. – Neuilly-sur-Seine, 13. prosinca 1944.) bio je ruski slikar. Jedan od najvažnijih slikara XX. stoljeća uz Picassa.Bio je vođa grupe iz Münchena – Der Blaue Reiter.

Vasilij Vasiljevič Kandinski
Vasilij Vasiljevič Kandinski

Godine 1911., Kandinski zajedno sa Franzom Marcom osniva ekspresionističku umjetničku družinu Der Blaue Reiter (Plavi jahač), koja je dobila ime zbog Kandinskijeve ljubavi prema plavoj boji i Marcove ljubavi prema konjima.

Marc i Kandinski su organizirali mnoge avangardne izložbe u mnogim galerijama, što je doprinijelo razvoju njemačkog ekspresionizma.

Nakon dolaska Hitlerovog nacističkog režima na vlast 1933., Kandinski je morao odstupiti sa mjesta predavača u Weimaru, te se preselio u Pariz gdje je ostao do smrti.

Kandinski se danas smatra jednim od najutjecajnijih slikara svoje generacije, doprinjevši razvoju ekspresionizma i apstrakcije svojim radom.

Njegova djela spadaju u umjetnički pokret danas znan kao apsktaktni ekspresionizam.

Ubojstvo hrvatskog pisca Augusta Cesarca – 1941.

August Cesarec
August Cesarec

Hrvatski književnik, publicist i politički djelatnik August Cesarec rođen je 4. prosinca 1893. godine u Zagrebu. Još kao gimnazijalac Cesarec je bio socijalistički angažiran, zbog čega je više puta bio i zatvaran, a 1912. godine je osuđen na tri godine robije pod optužbom za suučesništvo u atentatu na kraljevskog povjerenika Slavka Cuvaja. Nakon sloma Austro-ugarske pristupio je Socijaldemokratskoj stranci. S Miroslavom Krležom pokrenuo je i uređivao 1919. godine časopis Plamen koji je u kolovozu iste godine zabranjen. Objavljivao je putopise, prevodio Maksima Gorkog, Victora Hugoa i Emilea Zolu te je pisao u mnogim listovima, časopisima i tjednicima. Najznačajniji dio opusa čine mu romani Careva kraljevina, Zlatni mladić i Bjegunci u kojima se bavi moralnom dekadencijom hrvatskoga građanskog društva prije i neposredno nakon Prvog svjetskog rata. U početku piše ekspresionistički, a poslije se sve više priklanja realističkom konceptu književnog oblikovanja. Cesarčevo posljednje za života objavljeno djelo, Sin domovine, drama o Eugenu Kvaterniku, napisana je u duhu slobodarskih težnji hrvatskog naroda.

Cesarca su, kao istaknutog ljevičara, nakon zatočenja u Kerestincu, ubile ustaše u srpnju 1941. godine.

Robert Roklicer, književnik – 1970.

Robert Roklicer (Vukovar, 4. prosinca 1970. – Virovitica, 27. kolovoza 2018.) bio je hrvatski književnik, dramaturg i glumac.

Robert Roklicer

Robert Roklicer rodio se je u Vukovaru 1970. godine. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, a nakon toga pohađao gimnaziju u Fellbachu (Njemačka). Od 1994. godine studirao je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti (odsjek Dramaturgije). Od 1995. do 2000. godine radio je u novinarstvu. U tom razdoblju mnoge njegove književne, filmske i kazališne kritike te eseje prenose eminentne tiskovine diljem svijeta. Honorarno radio je kao scenarist u Dramskom programu Hrvatske televizije i Jadran filmu.

Objavljeno mu je jedanaest samostalnih knjiga: “Underground”, “O čemu pričaš”, “Pivo ne ostavlja mrlje od kave”, “Tamo gdje si ti, nema paukova”, “Bez detalja, molim”, “Nebo nek’ je i dalje samo nebo”, “Oprosti, a i ne moraš”, “Četrdeset antiljubavnih i jedna nekorektna”, “Apsolutno siguran” te “Kako se ubiti” i “Žene, luđaci i malo dobrih pedera”. S poezijom i prozom zastupljen je u više antologija, panorama i zbornika u Hrvatskoj i inozemstvu.

Hannah Arendt, filozofkinja – 1906.

Hannah Arendt

Arendt Hannah, američka politologinja i filozofkinja (Hannover, 14. X. 1906 – New York, 4. XII. 1975). Studirala je na sveučilištima u Marburgu, Freiburgu i Heidelbergu, gdje je 1928. doktorirala. Po dolasku nacista na vlast 1933. napustila je Njemačku, a od 1940. živjela je u SAD-u. Predavala je na Sveučilištu u Chicagu 1963–67., potom na New School for Social Research u New Yorku. Bavila se proučavanjem totalitarizma, antisemitizma, imperijalizma i drugim političko–filozofskim problemima društva. Glavna djela: Izvori totalitarizma (The Origins of Totalitarianism, 1951; hrvatski prijevod trećeg sveska: Totalitarizam, 1996), Ljudska sudbina (The Human Condition, 1958; hrvatski prijevod: Vita activa, 1991), Između prošlosti i budućnosti (Between Past and Future, 1961; hrvatski prijevod: Eseji o politici, 1996), Eichmann u Jeruzalemu (Eichmann in Jerusalem, 1963), O revoluciji (On Revolution, 1963), Ljudi u mračnim vremenima (Men in Dark Times, 1968) i O nasilju (On Violence, 1970).

Vjekoslav Majer, književnik – 1975.

Majer, Vjekoslav, hrvatski književnik (Zagreb, 27. IV. 1900 – Zagreb, 4. XII. 1975). U Zagrebu pohađao trgovačku akademiju i studirao glazbu. Radio kao profesionalni pisac. Prvu pjesničku zbirku Lirika objavio je 1924., a nakon druge, Pjesme zabrinutog Evropejca (1934), počeo je objavljivati i prozu – romane, novele i feljtone. Majer pripada naraštaju hrvatskih pisaca koji se pojavio nakon I. svjetskog rata, na razmeđu moderne i ekspresionizma.

Vjekoslav Majer

Njegovu senzibilitetu bila je bliža matoševska linija, s Matošem ga je vezivao i Zagreb, kojemu je posvetio mnoge stihove.. Pjesnik grada, »najradoznaliji šetač Zagreba«, svoje je dojmove izricao jednostavnom sintaksom i svakidašnjim leksikom. I u prozi se kretao unutar istoga tematskoga kruga, ali s pogledom »odozdo«, iz puževe perspektive, koja mu je omogućivala da na poseban način sagleda svijet društvenih marginalaca (Pepić u vremenu i prostoru, I–II, 1935–38; Život puža, 1938; Dnevnik Očenašeka, 1938). Galeriju malih ljudi iz gradskog ambijenta sivih (zagrebačkih) prostora Majer je s pomoću svojega infantilnoga pripovjedača sveo na svakodnevne, priproste i dobroćudne, čak i simpatične antijunake koje je život toliko degradirao da postaju zapravo nevidljivi. Njima je prilagođen i izražajni repertoar, sastavljen od banalnih riječi i često otrcanih fraza s elementima gradskog jezika. Feljtonistička nepreuzetnost, konciznost i ležernost te nenametljiva agramerska kvaziinfantilna ironija i humor znatno su izraženiji u Majerovoj novelistici (Iz dnevnika malog Perice, 1935; Osamljen čovjek u Tingl-tanglu, 1940), odn. feljtonima, u kojima je kulminiralo Majerovo autorsko zanimanje za život, za njegove stereotipe i ekscentričnosti. Kao što je obogatio skromnu tradiciju animalističko-humorističnoga tipa romana, tako je i kratkim satiričnim romanom U utrobi Zagrebačke gore (1956) obogatio tradiciju domaće humoristično-fantastične proze. Osim humorne konstante, svi njegovi romani imaju i onu zajedničku odliku koja ga, zbog literarnoga zagrebocentrizma, svrstava među najistaknutije predstavnike hrvatske urbane proze.

Međunarodna svemirska stanica – 1998.

Dana 4. prosinca 1998. prvih 6 astronauta poslano je Space Shuttle Endeavourom da pričvrste modul za Zaryu FBG kako bi počeli sklapati Međunarodnu svemirsku stanicu, na koju je do 4. prosinca 2008 spojeno 24 od ukupno 32 modula potrebnih za dovršetak postaje. Međunarodna svemirska postaja (ISS) je zajednički projekt između (NASA), SAD(RKA), Rusije (JAXA) Japanu, (ADS) Kanade i jedanaest europskih zemalja (ESA).Svemirska postaja je u niskoj orbiti i može se vidjeti sa Zemlje golim okom. Od 2. studenoga 2000 svemirska postaja je kontinuirano popunjena. Međunarodna svemirska postaja je došla nakon hladnog rata koji je završio sa “Sporazumom između Sjedinjenih Američkih Država i Ruske Federacije o suradnji u istraživanju i korištenju svemira u mirnodopske svrhe”.

Pobjedom Ančića Hrvatska stigla do naslova pobjednika Davisova kupa – 2005.

Dana 4. prosinca 2005. godine pobjedom Marija Ančića nad Slovakom Michalom Mertinakom (7:6 (1), 6:3, 6:4) Hrvatska je u Bratislavi prvi put u svojoj povijesti stigla do naslova pobjednika Davisova kupa u tenisu.

Davisov kup ime je svjetskog prvenstva u tenisu koje se održava svake godine od 1900. godine. Davis Cup kao takav službeno je ukinut 2018. u korist novoga Davis Cupa u novom formatu. Prva pobjednica Davis Cupa u originalnom formatu su Sjedinjene Američke države (1900.), a posljednja Hrvatska (2018.).

Hrvatska teniska reprezentacija je 2005. godine prvi put osvojila Davisov kup. Tako je postala 12. zemlja pobjednica od osnutka kupa. Osim toga, Hrvatska je prva pobjednica koja nije ujedno bila nositelj u Svjetskoj skupini.

….

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža; http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr