NA DANAŠNJI DAN: Skenderbeg, Ferdinand I, Robert Schuman, bickl, Nobelova nagrada, Saint-Exupéry, Ivan Rendić, Lana Turner, Stipe Šuvar, Dan industrijskog dizajna

Created with GIMP

Skenderbeg pobijedio Turke – 1444.

Skenderbeg ili Skanderbeg (također Juraj ili Đorđe Kastriotić, turski Iskender-bei, albanski Skënderbeu), albanski knez (Kruja, 1405 – Lezha, hrv. Lješ, 17. I. 1468). Bio je jedan od posljednjih istaknutih boraca koji su se pokušali suprotstaviti osmanskom prodoru na Balkanski poluotok.

Kada mu je bilo osam godina, njegov otac Ivan bio je prisiljen predati ga kao taoca sultanu Mehmedu I. U njegovu je saraju Skenderbeg prešao na islam i završio vojnu školu. Istaknuo se kao jedan od najboljih osmanskih časnika u nekoliko vojnih pohoda u Maloj Aziji i Europi pa ga je sultan imenovao generalom. Nakon uspješnih ratova protiv Grka, Srba i Ugara, Murat II. dao mu je naslov valije i postavio ga za upravitelja nekoliko pokrajina u sr. Albaniji.

Skenderbeg

Nakon pobjedonosne tzv. duge vojne protiv Osmanlija (1443–44), koju je vodio J. Hunyadi, Skenderbeg je pobjegao iz Edirnea i vratio se u Albaniju, gdje se lukavstvom domogao utvrđene Kruje. Pod svojim je zapovjedništvom uspio ujediniti sve albanske kneževe u Lješku ligu (1444), koja je bila osnovana radi borbe protiv Osmanlija. U početku ga je Murat II. priznao za albanskog tributarnoga kneza, ali je Skenderbeg uskoro podignuo ustanak za oslobođenje Albanije od osmanske vlasti.

Pošto su Osmanlije 24 puta neuspješno pokušali zauzeti Kruju, sam je Murat II. na čelu velike vojske krenuo u pohod i 1450. opsjeo grad, koji je Skenderbeg ipak uspio obraniti. U svojim je ratovima Skenderbeg imao potporu Papinske Države, Mletačke Republike i Napuljskoga Kraljevstva; pape su mu podijelili naslov athleta Christi. Najveća mu je potpora bio aragonski i napuljski kralj Alfons V. Velikodušni, čijim je vazalom postao 1451. Unatoč tomu, Osmanlije su ga uspjeli poraziti kraj Berata 1455., nakon čega je prešao u Italiju. Poslije je u Napulju bio vojvoda aragonske vojske protiv Anžuvinaca. U Mletačko-turskom ratu branio je Kruju od Osmanlija (1466–67), ali je ubrzo nakon toga umro.

Ferdinand I. Austrijski, austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj – 1875.

Ferdinand Dobrohotni

Ferdinand I., punim imenom Ferdinand Karl Leopold Joseph Franz Marcelin, umro je u Pragu, 29. lipnja 1875. godine, a bio je austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj pod titulom Ferdinand V. Ferdinand je odmah po dolasku na prijestolje etiketiran kao malouman i nesposoban za vladanje, no, iako je zasigurno bio epileptičar i niske inteligencije, vodio je vrlo detaljan i ažuran dnevnik, a govorilo se kako je bio i poprilično domišljat.

Ferdinand I. je ujedno bio i posljednji češki kralj okrunjen kao takav. Zbog svoje velike ljubavi prema Češkoj dobio češki nadimak Ferdinand V. Dobri. U Austriji je bio znan samo kao Ferdinand Dobrohotni.

Robert Schuman , političar – 1886.

Robert Schuman

Robert Schuman (Clausen, Luksemburg, 29. lipnja 1886. – Chazelles kraj Metza, Francuska, 4. rujna 1963.), bio je pravnik i francuski državnik, slovi za jednog od glavnih osnivača ujedinjene Europe.

Potaknut proživljenim iskustvom dvaju ratova, posvetio se pomirbi između Francuske i Njemačke te izgradnji mirne, ujedinjene i prosperitetne Europe.

Kao ministar vanjskih poslova Francuske izložio je 9. svibnja 1950. godine prijedlog novog uređenja Europe temeljenog na gospodarskoj solidarnosti.

Datum izlaganja Schumanove deklaracije smatra se danom rođenja Europske unije. Robert Schuman kasnije je postao i prvi predsjednik Europskog parlamenta.

Prva biciklistička utrka u Hrvatskoj – 1886.

Prvi bicikli u Hrvatskoj pojavili su se potkraj 1860-ih. Prva biciklistička organizacija, Prvo hrvatsko društvo biciklista, utemeljena je u Zagrebu 1885., a 29. VI. 1886. na Zrinjevcu je priređena prva biciklistička utrka. Prvo biciklističko trkalište izgradio je 1891.

Hrvatski klub biciklista »Sokol« na današnjem Rooseveltovu trgu u Zagrebu. Prva cestovna utrka održana je 14. VIII. 1892. od Zagreba do Petrinje. Nastupilo je osam vozača na niskim biciklima i četiri vozača na velosipedima (bicikl s velikim prednjim kotačem).

Prvi strukovni športski savez u Hrvatskoj, Savez hrvatskih biciklistah, utemeljen je 14. IV. 1894. u Zagrebu. U lipnju 1895. Varaždinski klub biciklista otvorio je svoje trkalište međunarodnom biciklističkom utrkom. Potkraj XIX. i početkom XX. st. biciklistički klubovi osnovani su u mnogobrojnim hrvatskim gradovima: Hrvatski klub biciklista »Napred« (Karlovac, 1894), Društvo biciklista »Sokol« (Sisak, 1894), Veloce Club »Polese« (Pula, 1896), Koturaško društvo »Sloga« (Varaždin, 1897), Cyclistic Club »Spalato« (Split, 1898), Podravski klub biciklista (Koprivnica, 1898), Zagrebački koturaški klub »Orao« (1904), Hrvatski koturaški klub »Sokol« (Bjelovar, 1910) i dr. Početkom XX. st. najbolji hrvatski biciklisti bili su Franjo Gregl (rodom iz Slovenije) i Milan Meniga.

Dvadesetih godina zagrebački se biciklisti natječu na trkalištu u Črnomercu, a od 1932. na trkalištu Miramare. Tridesetih godina biciklistička trkališta izgrađena su u Varaždinu, Bjelovaru i Osijeku. Đuro Dukanović, Koloman Sović i Milan Truban prvi su hrvatski biciklisti koji su nastupili na OI (u Parizu 1924). Naši biciklisti prvi su put nastupili na cestovnom svjetskom prvenstvu 1926. u Milanu (Đ. Dukanović, K. Sović, A. Banek i L. Koržinek). Na utrci Tour de France nastupili su 1936. Stjepan Ljubić, Stjepan Grgac i Rudolf Fiket. Najbolji na državnim prvenstvima u međuratnom razdoblju bili su Josip Pavlija, Đuro Dukanović, Antun Banek, Stjepan Grgac i August Prosenik (rodom iz Slovenije, pobjednik prve višednevne etapne biciklističke utrke Kroz Hrvatsku i Sloveniju, vožene 1937), a poslije 1945. Milan Poredski, Ivan Levačić, Nevio Valčić i Cvetko Bilić. Međunarodna biciklistička utrka Kroz Hrvatsku priređuje se od 1994. Hrvatski biciklistički savez član je Međunarodne biciklističke unije od 24. VII. 1992.

Utemeljena Nobelova nagrada – 1900.

Nobelove nagrade (šve. Nobelpriset) dodjeljuju se svake godine pojedincima ili skupinama čiji su uspjesi iznimni. To uključuje izvanredna istraživanja, nove tehnike i tehnologije ili izniman doprinos društvu. Pri samom spomenu Nobelove nagrade u glavi većine ljudi se stvara slika univerzalnih genijalaca i briljantnih pojedinaca koji su je dobili.

Alfred Nobel

Nobelova nagrada nosi ime po Alfredu Nobelu, švedskom industrijalcu i izumitelju dinamita. On je 27. studenog 1895. u švedsko–norveškom klubu u Parizu obznanio ideju o osnivanju fonda iz kojeg bi se dodjeljivala nagrade najzaslužnijima. Nobel je bio zaprepašten i šokiran načinom na koji je svijet upotrebljavao njegov izum – dinamit i u toj činjenici leži razlog njegove odluke da se nagrade dodjeljuju onima koji svojim sposobnostima najviše doprinose čovječanstvu.

Prva svečanost dodjele Nobelovih nagrada za književnost, fiziku, kemiju i medicinu je održana na Kraljevskoj glazbenoj Akademiji u Stockholmu, 1901. godine. Od 1902. godine nagrade formalno dodjeljuje kralj Švedske.

Nagrada za mir se dodjeljuje u norveškoj metropoli Oslu jer su početkom 20. stoljeća, kada je dodjeljivanje započelo, te dvije države bile unutar jedne države, Kraljevine Švedske.

Nagrade se dodjeljuju jednom godišnje na svečanosti koji se održava u pravilu 10. prosinca – dana kada je preminuo Alfred Nobel. No, imena dobitnika (laureata) nagrada se u pravilu objavljuju već u listopadu. Dužnost objave imaju različite ustanove povezane sa Švedskom Akademijom.

Od 1969. godine dodjeljuje se i Nobelova nagrada za ekonomiju. Nagrade nisu dodijeljene jedino za vrijeme Drugoga svjetskog rata (od 1940. do 1942.)

Po svojoj prirodi, Nobelova je nagrada financijski utemeljena. Iznos je nešto veći od 1 milijuna eura. Ideja koja je opravdavala dodjelu nagrade bila je u smislu da se s dobivenim financijskim sredstvima nastave istraživanja i razvoj. No, realnost je nešto drugačija… Mnogi su dobitnici nagrade po njenom primitku već bili u mirovini, a nekima taj novac baš i nije poslužio za daljnja istraživanja.

Antoine Marie Saint-Exupéry, književnik – 1900.

Antoine Marie Saint-Exupéry

Antoine Marie Roger de Saint-Exupéry, rođen u Lyonu, 29. lipnja 1900. godine, bio je francuski pisac i zrakoplovac. Poznat je i kao Saint-Ex. Poletio je s Korzike 31. srpnja 1944. godine u izviđačkom avionu P-38 i nestao negdje nad Sredozemljem. De Saint Exupery autor je više romana o zrakoplovstvu i drugih proza prožetih strašću za letom, ljepotom i slobodom. Najboljim mu se djelima smatraju knjiga pripovjedaka ‘Zemlja ljudi’ i za mnoge najljepši dječji roman ‘Mali princ’. Exupery se zrakoplovstvom počeo baviti dvadesetih godina, nakon što je bio odbijen u mornarici. Sudjelovao je u pionirskim pothvatima uspostave prvih redovitih poštanskih zračnih linija u Južnoj Americi i Africi, a zatim je neko vrijeme živio na Long Islandu, gdje je i nastao ‘Mali princ’.

Ivan Rendić, hrvatski kipar – 1932.

Ivan Rendić (Imotski, 27. kolovoza 1849. – 29. lipnja 1932.), hrvatski kipar. Kiparstvom se počinje baviti već u ranoj mladosti zahvaljujući kamenoklesarskoj tradiciji na otoku Braču gdje je proveo djetinjstvo. Likovnu akademiju završio je u Veneciji 1871., a potom se nekoliko godina usavršavao u kiparskim ateljeima firentinskih majstora.

Ivan Rendić

Kasnije je uglavnom živio i djelovao u Trstu gdje je i nastao najveći broj njegovih djela. U domovini je najviše izlagao u Zagrebu i Splitu. Prvi je značajni i umjetnički obrazovani hrvatski kipar. Radio je u realističkom stilu s elementima naturalizma, osobito u obradi detalja. Oko 1900. prihvaća secesijski stil, nastojeći mu folklornim motivima dati osobno i nacionalno obilježje. Rendić je izradio oko 200 kipova.

Najpoznatiji su njegovi javni spomenici podignuti u čast hrvatskih velikana koje nalazimo po čitavoj Hrvatskoj, na primjer: poprsja hrvatskih velikana Medulića, Klovića, Krste Frankopana, Nikole Jurišića i Augusta Šenoe na zagrebačkom Zrinjevcu, zatim spomenik Petru Preradoviću u Zagrebu i Andriji Kačiću Miošiću u Makarskoj, na temelju kojeg je postavljen jednak kip u Zagrebu te Ljudevitu Gaju u Krapini.

Od 1921. živi u Supetru, gdje je uzalud nastojao osnovati školu za umjetničku klesariju. Oduzimanje narudžbe Petrinovićeva mauzoleja u Supetru, djela što ga je smatrao životnim, zadao mu je težak udarac. Živio je do smrti u potpunoj bijedi. Zbog svoje potpore hrvatskom preporodu, bio je nerijetkom i meta napadima talijanaša i talijanskih ekspanzionista, pogotovo dok je radio u Trstu.

Lana Turner, glumica – 1995.

Lana Turner (Wallace, Idaho, 8. veljače 1921. – Los Angeles, 29. lipnja 1995.) bila je američka filmska i televizijska glumica. Velika holivudska zvijezda za filmski studio Metro-Goldwyn-Mayer tijekom 1940-ih i 1950-ih, Turner je izgradila karijeru na ulogama fatalnih žena u filmovima kao što su Poštar uvijek zvoni dvaput (1946.), The Bad and the Beautiful (1952.) i Gradić Peyton (1957.).

Lana Turner

Prvu je filmsku ulogu imala 1937. sa šesnaest godina, a tijekom 54-godišnje karijere pojavila se u 60-ak filmskih i TV naslova. Osim po ulogama, bila je poznata i po burnom životu. Osam se puta udavala (od toga dvaput za Stephena Cranea), imala je brojne ljubavnike, a godine 1958. bila je umiješana u ubojstvo mafijaša Johnnyja Stompanata. Stompanato je bio njezin ljubavnik s kojim je imala burnu vezu, koja je završila na taj način da ga je njezina 14-godišnja kćer Cheryl Crane na smrt ubola nožem, što je kasnije okarakterizirano kao ubojstvo u samoobrani.

Turner je 1970-ih i 1980-ih rijetko glumila, a posljednju je ulogu imala 1991. godine. Umrla je 1995. od raka.

Stipe Šuvar, hrvatski političar – 2004.

Stipe Šuvar

Stipe Šuvar bio je hrvatski političar, sociolog i sveučilišni profesor. U vrijeme SFRJ obavljao je niz društvenih i političkih fukcija. Republički sekretar za prosvjetu i kulturu postaje 1974., a član Predsjedništva CK SKH 1982. Kasnije odlazi na funkcije u Predsjedništvu SFRJ i Predsjedništvu CK SKJ. Proveo je kontroverznu reformu srednjoškolskog sustava, kojom su ukinute gimnazije, a uvedeno usmjereno obrazovanje. Tom je reformom i usmjerenim obrazovanjem bila pogođena isključivo Hrvatska, dok su ostale jugoslavenske republike bile pošteđene tako dalekosežnih reformi. Nakon raspada Jugoslavije nastavlja zagovarati socijalističku političku doktrinu i radničko samoupravljanje, ostajući dosljedan protivnik nacionalizma. Umro je u Zagrebu, 29. lipnja 2004. godine.

Svjetski dan industrijskog dizajna

Dan industrijskog dizajna

Svjetski dan industrijskog dizajna (WIDD) obilježava se svake godine 29. lipnja u znak priznanja industrijskog dizajna i dizajnera. Prvi deklarirani u 2007. godini povodom ICSID’s (International Council of Societies of Industrial Design ) 50. godišnjice, Svjetskog industrijskog dizajna dan je osnovan s ciljem promoviranja, razumijevanja, te da se naglasi doprinos dizajnera i naučnika. Stvaranje ove discipline tj. samog dizajna je olakšavanje suradnje kako bi se poboljšale ekonomske, socijalne, kulturne i ekološke kvalitete života u cijelom svijetu.

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija https://hr.wikipedia.org