NA DANAŠNJI DAN: Skenderbeg, Ferdinand I. Austrijski, prva biciklistička utrka u Zagrebu, Mali princ i Stipe Šuvar

Skenderbeg pobijedio Turke – 1444.

Skenderbeg ili Skanderbeg (također Juraj ili Đorđe Kastriotić, turski Iskender-bei, albanski Skënderbeu), albanski knez (Kruja, 1405 – Lezha, hrv. Lješ, 17. I. 1468). Bio je jedan od posljednjih istaknutih boraca koji su se pokušali suprotstaviti osmanskom prodoru na Balkanski poluotok. Kada mu je bilo osam godina, njegov otac Ivan (→ kastriotići) bio je prisiljen predati ga kao taoca sultanu Mehmedu I. U njegovu je saraju Skenderbeg prešao na islam i završio vojnu školu. Istaknuo se kao jedan od najboljih osmanskih časnika u nekoliko vojnih pohoda u Maloj Aziji i Europi pa ga je sultan imenovao generalom. Nakon uspješnih ratova protiv Grka, Srba i Ugara, Murat II. dao mu je naslov valije i postavio ga za upravitelja nekoliko pokrajina u sr. Albaniji. Nakon pobjedonosne tzv. duge vojne protiv Osmanlija (1443–44), koju je vodio J. Hunyadi, Skenderbeg je pobjegao iz Edirnea i vratio se u Albaniju, gdje se lukavstvom domogao utvrđene Kruje. Pod svojim je zapovjedništvom uspio ujediniti sve albanske kneževe u Lješku ligu (1444), koja je bila osnovana radi borbe protiv Osmanlija. U početku ga je Murat II. priznao za albanskog tributarnoga kneza, ali je Skenderbeg uskoro podignuo ustanak za oslobođenje Albanije od osmanske vlasti. Pošto su Osmanlije 24 puta neuspješno pokušali zauzeti Kruju, sam je Murat II. na čelu velike vojske krenuo u pohod i 1450. opsjeo grad, koji je Skenderbeg ipak uspio obraniti. U svojim je ratovima Skenderbeg imao potporu Papinske Države, Mletačke Republike i Napuljskoga Kraljevstva; pape su mu podijelili naslov athleta Christi. Najveća mu je potpora bio aragonski i napuljski kralj Alfons V. Velikodušni, čijim je vazalom postao 1451. Unatoč tomu, Osmanlije su ga uspjeli poraziti kraj Berata 1455., nakon čega je prešao u Italiju. Poslije je u Napulju bio vojvoda aragonske vojske protiv Anžuvinaca. U Mletačko-turskom ratu branio je Kruju od Osmanlija (1466–67), ali je ubrzo nakon toga umro.

Ferdinand I. Austrijski, austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj

Ferdinand I., punim imenom Ferdinand Karl Leopold Joseph Franz Marcelin, umro je u Pragu, 29. lipnja 1875. godine, a bio je austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj pod titulom Ferdinand V. Ferdinand je odmah po dolasku na prijestolje etiketiran kao malouman i nesposoban za vladanje, no, iako je zasigurno bio epileptičar i niske inteligencije, vodio je vrlo detaljan i ažuran dnevnik, a govorilo se kako je bio i poprilično domišljat. Ferdinand I. je ujedno bio i posljednji češki kralj okrunjen kao takav. Zbog svoje velike ljubavi prema Češkoj dobio češki nadimak Ferdinand V. Dobri. U Austriji je bio znan samo kao Ferdinand Dobrohotni.

Prva biciklistička utrka u Hrvatskoj

Prvi bicikli u Hrvatskoj pojavili su se potkraj 1860-ih. Prva biciklistička organizacija, Prvo hrvatsko društvo biciklista, utemeljena je u Zagrebu 1885., a 29. VI. 1886. na Zrinjevcu je priređena prva biciklistička utrka. Prvo biciklističko trkalište izgradio je 1891. Hrvatski klub biciklista »Sokol« na današnjem Rooseveltovu trgu u Zagrebu. Prva cestovna utrka održana je 14. VIII. 1892. od Zagreba do Petrinje. Nastupilo je osam vozača na niskim biciklima i četiri vozača na velosipedima (bicikl s velikim prednjim kotačem).

Prvi strukovni športski savez u Hrvatskoj, Savez hrvatskih biciklistah, utemeljen je 14. IV. 1894. u Zagrebu. U lipnju 1895. Varaždinski klub biciklista otvorio je svoje trkalište međunarodnom biciklističkom utrkom. Potkraj XIX. i početkom XX. st. biciklistički klubovi osnovani su u mnogobrojnim hrvatskim gradovima: Hrvatski klub biciklista »Napred« (Karlovac, 1894), Društvo biciklista »Sokol« (Sisak, 1894), Veloce Club »Polese« (Pula, 1896), Koturaško društvo »Sloga« (Varaždin, 1897), Cyclistic Club »Spalato« (Split, 1898), Podravski klub biciklista (Koprivnica, 1898), Zagrebački koturaški klub »Orao« (1904), Hrvatski koturaški klub »Sokol« (Bjelovar, 1910) i dr. Početkom XX. st. najbolji hrvatski biciklisti bili su Franjo Gregl (rodom iz Slovenije) i Milan Meniga. Dvadesetih godina zagrebački se biciklisti natječu na trkalištu u Črnomercu, a od 1932. na trkalištu Miramare. Tridesetih godina biciklistička trkališta izgrađena su u Varaždinu, Bjelovaru i Osijeku. Đuro Dukanović, Koloman Sović i Milan Truban prvi su hrvatski biciklisti koji su nastupili na OI (u Parizu 1924). Naši biciklisti prvi su put nastupili na cestovnom svjetskom prvenstvu 1926. u Milanu (Đ. Dukanović, K. Sović, A. Banek i L. Koržinek).

Na utrci Tour de France nastupili su 1936. Stjepan Ljubić, Stjepan Grgac i Rudolf Fiket. Najbolji na državnim prvenstvima u međuratnom razdoblju bili su Josip Pavlija, Đuro Dukanović, Antun Banek, Stjepan Grgac i August Prosenik (rodom iz Slovenije, pobjednik prve višednevne etapne biciklističke utrke Kroz Hrvatsku i Sloveniju, vožene 1937), a poslije 1945. Milan Poredski, Ivan Levačić, Nevio Valčić i Cvetko Bilić. Međunarodna biciklistička utrka Kroz Hrvatsku priređuje se od 1994. Hrvatski biciklistički savez član je Međunarodne biciklističke unije od 24. VII. 1992.

Antoine Marie Roger de Saint-Exupéry, autor Malog princa

Antoine Marie Roger de Saint-Exupéry, rođen u Lyonu, 29. lipnja 1900. godine, bio je francuski pisac i zrakoplovac. Poznat je i kao Saint-Ex. Poletio je s Korzike 31. srpnja 1944. godine u izviđačkom avionu P-38 i nestao negdje nad Sredozemljem. De Saint Exupery autor je više romana o zrakoplovstvu i drugih proza prožetih strašću za letom, ljepotom i slobodom. Najboljim mu se djelima smatraju knjiga pripovjedaka ‘Zemlja ljudi’ i za mnoge najljepši dječji roman ‘Mali princ’. Exupery se zrakoplovstvom počeo baviti dvadesetih godina, nakon što je bio odbijen u mornarici. Sudjelovao je u pionirskim pothvatima uspostave prvih redovitih poštanskih zračnih linija u Južnoj Americi i Africi, a zatim je neko vrijeme živio na Long Islandu, gdje je i nastao ‘Mali princ’.

Stipe Šuvar, hrvatski političar

Stipe Šuvar bio je hrvatski političar, sociolog i sveučilišni profesor. U vrijeme SFRJ obavljao je niz društvenih i političkih fukcija. Republički sekretar za prosvjetu i kulturu postaje 1974., a član Predsjedništva CK SKH 1982. Kasnije odlazi na funkcije u Predsjedništvu SFRJ i Predsjedništvu CK SKJ. Proveo je kontroverznu reformu srednjoškolskog sustava, kojom su ukinute gimnazije, a uvedeno usmjereno obrazovanje. Tom je reformom i usmjerenim obrazovanjem bila pogođena isključivo Hrvatska, dok su ostale jugoslavenske republike bile pošteđene tako dalekosežnih reformi. Nakon raspada Jugoslavije nastavlja zagovarati socijalističku političku doktrinu i radničko samoupravljanje, ostajući dosljedan protivnik nacionalizma. Umro je u Zagrebu, 29. lipnja 2004. godine.