NA DANAŠNJI DAN: Prvi parobrod preplovio ocean, Viktorijansko doba, Atentat u Skopštini, hrvatski barjak na Saboru, razdvajanje Čehoslovačke, Neda Agha-Soltan

Prvi parobrod koji je preplovio Atlantski ocean uplovio u Liverpool – 1819.

Dana 20. lipnja 1819. godine u engleski grad Liverpool uplovio je brod SS Savannah, prvi parobrod koji je preplovio Atlantski ocean.

SS Savannah

Savannah je na svoje putovanje krenuo 22. svibnja 1819. iz istoimene luke u američkoj federalnoj državi Georgia. Mnogi su tada smatrali kako parobrodi jednostavno nisu isplativi za prekooceansku plovidbu jer su bili prisiljeni veliki dio teretnog prostora koristiti za ugljen. Brod Savannah je uz parni stroj imao i jedra, a umjesto ugljena je kao gorivo korišteno drvo. Parni stroj je korišten samo u određenim dijelovima putovanja. Korištenje parnog stroja pred irskom obalom je izazvalo zbunjenost kod britanskih vlasti, koje su, ne znajući da je riječ o parobrodu, pretpostavili da je na brodu izbio požar.

Carinski brod poslan kako bi pomogao posadi je ustanovio kako tajanstveni brod ništa ne može prestići. Pri dolasku u luku Liverpool, 20. lipnja 1819., Savannah je izazvao veliki šok u britanskoj javnosti. Kraljevska mornarica ga je privremeno zaplijenila kako bi bila sigurna da to plovilo neće biti iskorišteno za spašavanje Napoleona Bonapartea, tada zatočenog na Sv. Heleni.

Početak Viktorijanskog doba – 1837.

Viktorija, britanska kraljica i indijska carica vladala od 20. lipnja 1837. godine. Kralj Vilim IV. umro je posljedica srčanog udara u 71. godini života. Osamnaestogodišnja Viktorija je tako postala kraljica u ranim jutarnjim satima 20. lipnja 1837. godine, a njezina krunidba je održana 28. lipnja 1838. Mlada kraljica navršila je osamnaest godina nepunih mjesec dana prije Vilimove smrti, pa nije bilo potrebe za regenstvom. Smrt Vilima IV. označila je kraj unije Ujedinjenog Kraljevstva i Hanovera, pošto Viktorija, kao žena, nije mogla naslijediti hanoverski tron. Hanover je tako naslijedio njen rođak, Ernest August I., koji je bio i kraljičin mogući nasljednik sve do rođenja njenog prvog djeteta.

kraljica Viktorija

Godine 1887. godine Britansko Carstvo je proslavio kraljičin zlatni jubilej. Viktorija je proslavila pedesetu godišnjicu dolaska na tron 20. lipnja. Priredila je banket na koji je pozvala preko pedeset europskih monarha. Irski anarhisti planirali su, ali nisu uspjeli, raznijeti Westminstersku opatiju, gdje je kraljica sudjelovala u ceremoniji koju je Mark Twain opisao kao “razvučenu do granica vidokruga u oba pravca”. Ove proslave i raskošni balovi opet su Viktoriju vratili na mjesto najpopularnijeg europskog monarha.

Dana 22. rujna 1896. godine Viktorija je zamijenila svog djeda na mjestu najduže vladajućeg britanskog monarha. Kraljica je naredila da se sve službene proslave odlože do 1897. godine, odnosno do njenog dijamantnog jubileja.

Supruga princa Alberta iz dinastije Sachsen-Coburg i Gotha od 1840., majka kralja Eduarda VII. Godine 1876. proglašena caricom Indije. Nakon suprugove smrti (1861) uglavnom se povukla iz javnoga života. Bračnim vezama njezinih devetero djece, Velika Britanija povezala se sa svim važnijim vladajućim europskim dinastijama, pa su ju nazivali i »bakom Europe«. Njezina dugogodišnja vladavina postala je simbolom zlatnoga doba britanskog imperija (viktorijansko doba), koje je obilježio nagli razvoj kapitalističke proizvodnje i tržišta, privredni prosperitet i razvoj građanskog društva (građanski model obitelji, radnih odnosa i morala).

Umrla je 22. siječnja 1901. godine, sa 81 godinom života i 63 godine vladavine.

Osnovan Heinkel – 1922.

Ernst Heinkel

Ernst Heinkel njemački konstruktor zrakoplova osnovao tvornicu Ernst Heinkel Flugzeugwerke u Warnemündeu (1922), gdje su se pod njegovim vodstvom izrađivali različiti tipovi športskih i putničkih te napose vojnih zrakoplova.

Heinkelovi su zrakoplovi He 176 i He 178 (oba poletjela 1939) bili prvi raketni, odnosno prvi mlazni zrakoplovi u povijesti zrakoplovstva.

Heinkel He 178 je prvi avion s mlaznim motorom. Proizvod je njemačke tvornice aviona Heinkel. Uz pomoć Hans von Ohaina, izumitelja prvog mlaznog motora izgrađen je prvi mlazni avion s kojim je pilot Erich Warsitz uzletio 27. kolovoza 1939. godine.

Atentat u Skopštini – 1928.

Usred Narodne skupštine u Beogradu, 20. lipnja 1928. godine ubijeni su poslanici Hrvatske seljačke stranke Pavle Radić i Stjepan Basariček, a predsjednik stranke Stjepan Radić teško je ranjeni umro je od posljedica ranjavanja 8. kolovoza 1928. godine

Stjepan Radić

Taj velikosrpski zločin organizirala je dvorska kamarila, a počinitelj je bio radikalni poslanik Puniša Račić. U to vrijeme Hrvatska seljačka stranka, koja je imala potporu većine hrvatskog naroda, djelovala je u sastavu Seljačko-demokratske koalicije i bila je glavni zagovornik federalističkog uređenja Jugoslavije. Naravno da takva politika nije odgovarala velikosrpskim unitaristima i njihovoj političkoj i gospodarskoj prevlasti. Poslije ubojstva u Skupštini, a pogotovo nakon smrti Stjepana Radića, četrdesetak dana poslije, u Hrvatskoj su počeli štrajkovi, prosvjedi i oružani sukobi. Pogotovo je veliko uzbuđenje zavladalo u Zagrebu. Hrvatski je narod najoštrije odgovorio na ubojstvo svoga vođe. Velikosrpska vlada pokušavala je prikazati sramni događaj u beogradskoj Skupštini kao osobni zločin neuračunljiva čovjeka. Ostaje nepobitna činjenica da je smrtonosne hice ispalio čovjek dvorske kamarile. Puniša Račić je za trostruko ubojstvo kažnjen samo s 20 godina robije što najrječitije govori o njegovoj ulozi. Prema nekim izvorima, godine 1944. nad zločincem su pravdu izvršili partizani. Poslije krvoprolića u Skupštini neriješeno nacionalno pitanje, teškoće na selu i nezadovoljstvo radnika doveli su velikosrpski režim u još težu krizu. U takvim okolnostima kralj Aleksandar 6. siječnja 1929. odlučio se na državni udar kojim su uništeni posljednji tragovi građanske demokracije i uvedena diktatura kralja kao predstavnika krupne srpske buržoazije. To je, međutim, još više pogoršalo stanje u zemlji u kojoj je zavladalo velikosrpsko nasilje i bezakonje. Postroženi su zakoni, pogotovo protiv nesrpskih naroda, zabranjena su sva nacionalna društva, stranke i znamenje. Stotinu ljudi je ubijeno, a nekoliko tisuća utamničeno.

Đuro Basariček, hrvatski političar – 1928.

Đuro Basariček (Zagreb, 13. ožujka 1884. – Beograd, 20. lipnja 1928.), bio je hrvatski političar, pravnik, publicist i društveni aktivist. Bio je članom Hrvatske (pučke) seljačke stranke od njenog osnivanja 1904. godine. Jedan od najustrajnijih socijalnih radnika svojeg doba. Ubijen je u atentatu u beogradskoj Narodnoj skupštini 1928. godine.

Đuro Basariček

Zbog svoga političkog rada Basariček je bio zatvaran i proganjan od vlasti a ubijen je u atentatu u Narodnoj skupštini u Beogradu, 20. lipnja 1928. godine. Tada je radikalski zastupnik Puniša Račić pucao na hrvatske političke prvake i narodne zastupnike HSS-a te ranio Ivana Pernara i Ivana Granđu, smrtno ranio Stjepana Radića a ubio Đuru Basarička i Pavla Radića. U trenutku atentata Basariček spremao se izaći na govornicu i govoriti protiv pretjeranoga utjecaja stranog kapitala. Kada je Račić počeo pucati na zastupnike HSS-a Basariček je potrčao prema njemu kako bi ga spriječio u tome ali ga je on jednim hitcem oborio te je Basariček, nakon dvanaest minuta, ležeći na skupštinskome podu, izdahnuo.

Ubijeni Đuro Basariček i Pavle Radić iz Beograda u Zagreb dovezeni su 22. lipnja 1928. godine i njihovi su lijesovi bili izloženi u Hrvatskom seljačkom domu na Zrinjevcu a sljedećega dana, 23. lipnja 1928. godine, bio je posmrtni ispraćaj i pokop.[6] Pokopan je u Arkadama na zagrebačkome groblju Mirogoju u zajedničkoj grobnici uz Pavla Radića, u koju su kasnije pokopani Stjepan Radić i Josip Predavec (ubijen 14. srpnja 1933. godine u zasjedi kod Dugoga Sela)[7] te 1953. godine Ivan Granđa.

Pavle Radić, hrvatski političar – 1928.

Pavle Radić

Radić, Pavle, hrvatski političar (Trebarjevo Desno, 10. I. 1880 – Beograd, 20. VI. 1928). Nakon završenoga školovanja u Zagrebu i Pragu, isprva bio učitelj u trgovačkoj školi u Pragu, a zatim bankovni službenik u Ogulinu, Slunju i Brinju. Za I. svjetskog rata bio je upravitelj gospodarske zadruge u Slunju. Prihvativši političke ideje svojih stričeva Antuna i Stjepana postao je članom vodstva Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS). Nakon osnutka Kraljevine SHS bio je biran za zastupnika u Narodnoj skupštini, gdje je 27. III. 1925. pročitao izjavu kojom je HRSS priznao Vidovdanski ustav i dinastiju Karađorđević. Bio je glavni predstavnik HSS-a u pregovorima s radikalima 1925., a 1925–26. ministar agrarne reforme u koalicijskoj radikalsko-radićevskoj vladi (vlada Narodnoga sporazuma). Ubijen je u atentatu na S. Radića i zastupnike HSS-a u Narodnoj skupštini u Beogradu.

Podignut hrvatski barjak pred Hrvatskim saborom – 1990.

Hrvatski sabor i barjak

Dan 20. lipnja 1990. kada je promijenjeno socijalističko znamenje i kada je dignuta hrvatska zastava pred Hrvatskim saborom ima jak simbolički značaj za hrvatsku državnost i predstavlja jedno od polazišnih temeljaca hrvatske demokracije.

Tog je dana Hrvatski sabor donio je amandmane na Ustav SRH. Iz službenog naziva Hrvatske tada je izbačen pridjev socijalistička, iz zastave je izbačena zvijezda petokraka i vraćen povijesni hrvatski grb. Tada su skidana socijalistička obilježja i postavljana ona mlade hrvatske demokracije.

Postignut dogovor o razdvajanju Čehoslovačke na dvije države – 1992.

Dana 20. lipnja 1992. godine lideri Češke i Slovačke, Vaclav Klaus i Vladimir Mečijar, postigli su dogovor o razdvajanju Čehoslovačke na dvije države. Do podjele je došlo na Novu godinu 1993. Prvi predsjednik neovisne Češke postao je Vaclav Havel, a Slovačke Michal Kováč.

Vaclav Havel rodio se u veoma poduzetnoj i intelektualnoj obitelji koja je bila povezana sa događajima u Češkoj 1920-ih i 1940-ih godina. Baš zbog toga, komunistički režim mu je zabranio da studira nakon završenog potrebnog školovanja.

Vaclav Havel

To je razlog zašto je pošao na naukovanje u kemijski laboratorij. Također je dopisno završavao još neke škole. Već kao tinejdžer, objavljivao je drame koje su izvođene i donijele mu međunarodni prestiž. Bio je aktivan sudionik pokreta Praško proljeće 1968. godine. Zbog toga je stavljen pod prismotru vlasti koje su ga često zlostavljale.

Jedan od ljudi s kojim se javno svađao je poznati pisac Milan Kundera. Kada je došla 1989. i demokratske promjene su zahvatile Europu, Havel se ponovno uključio u revolucionarno djelovanje. Kao predsjednik organizacije Civilni forum, bio je jedan od onih s kojima su komunisti morali pregovarati. Od 1989. – 1992. bio je deseti predsjednik Čehoslovačke, a od 1993. do 2003. bio je predsjednik Češke u dva mandata. Iako demokratskiji nego Vladimir Mečiar iz susjedne Slovačke, ipak je bio meta kritika i kontroverzi, posebice jer je ukinuo smrtnu kaznu, iz zatvora pustio mnogo onih osuđenih za manje zločine i to što se protivio lustraciji.

Ubojstvo Nede Agha-Soltan – 2009.

Neda Agha-Soltan je Iranka koja je ubijena za vrijeme protesta poslije predsjedničkih izbora u Iranu 2009. godine.

Bila je jedna mnogih promatrača koji su bili nazočni na prosvjedu, isto kao i snimatelj koji je uspio snimiti njeno ubojstvo. Postavio je snimku na Youtube, video se pojavio na internetskim platformama vidljivi cijelom svijetu. Njeno ime je time postalo simbol opozicije. Neda na perzijskom jeziku znači “glas” ili “poziv.” Također se metaforično tumači kao “glas Irana” i “simbol za pro-demokratske proteste koji eliminiraju Islamski režim.”

Čak i ako me pogodi metak, sloboda mog naroda je važnija. Upravo to je bila jedna od posljednjih riječi koje je rekla Neda Agha-Soltan svojem zaručniku Caspianu Makanu, kao da je znala da će tog sudbonosnog dana, 20. lipnja 2009., metak Basij milicije pogoditi upravo nju među tisućama ljudi na poslijeizbornim prosvjedima u Teheranu.

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija https://hr.wikipedia.org