NA DANAŠNJI DAN: Ploča iz Rosette, Vojna Krajina, Čehov, Bagarić i zlatno srebro za Vatrene na SP u Rusiji 2018.

Otkrivena ‘Ploča iz Rosette’ – 1799.

Arheološki nalaz poznat pod imenom ‘Ploča iz Rosette’, na temelju koje je Jean Francois Champollion dešifrirao hijeroglife, otkrivena je 15. srpnja 1799. godine pokraj gradića Rosette, današnji Rashid, smještenog u delti Nila, oko 60 kilometara od Aleksandrije.

Prilikom radova na rekonstrukciji stare tvrđave, koje su izvodili pripadnici Napoleonovog ekspedicionog korpusa, kapetan Pierre Bouchard vidio je crnu bazaltnu ploču. Francuski časnik zapazio je da ploča sadrži 3 sekcije od kojih je svaka bila ispisana drugim pismom. Brzo je shvatio važnost otkrića i poslao ploču u Kairo, gdje su bili učenjaci koje je Napoleon poveo sa svojom ekspedicijom. Oni su izradili prijepise tekstova s ploče, a upravo je to omogućilo kasnije prodiranje u tajne hijeroglifa koji su stoljećima bili nepoznanica učenim umovima.

Dvije godine kasnije, francuska vojska je poražena u Egiptu, a svi pronađeni antikviteti u posjedu Francuza, uključujući i kamen iz Rosette, morali su biti predani Britancima zbog čega se ‘Ploča’ danas nalazi u londonskom British Museumu. Sadržaj teksta na Ploči iz Rosette je malog značaja, ali kamen je izuzetno važan jer je na vrhu ispisano 14 redaka hijeroglifa, u sredini su 32 linije demotskog pisma, a na dnu 54 linije grčkog pisma.

Premda su znanstvenici gotovo odmah po otkriću kamena preveli ispis na grčkom, ostalo nisu mogli razumjeti. Međutim, 1808. briljantni mladi francuski naučnik i lingvist Jean-François Champollion je u dobi od svega 18 godina počeo studirati natpise s kopije kamena iz Rosette i pismo antičkih Egipćana u naporu da dešifrira misteriozno pismo.

Dugo vremena nije bilo rezultata, a onda je Champollion pretpostavio da sva tri teksta, na tri različita pisma, govore o istoj stvari. Četrnaest godina kasnije Champollion je potvrdio da su neki hijeroglifi bili fonogrami, a neki piktogrami. 1824. je objavio svoju znamenitu knjigu egipatskih hijeroglifa, u kojoj je ustvrdio osnovne temelje kompleksnog sistema hijeroglifskog pisanja. Champollionovo otkriće, da egipatsko hijeroglifsko pismo primjenjuje kombinacije ideograma i fonetskih znakova, omogućilo je proboj u prijevod tog pisma. Ta sposobnost otvorila je mogućnosti za nove spoznaje o kompletnoj povijesti drevnog Egipta, te rađanje nove znanstvene discipline – egiptologije, a za sve je zaslužan ‘crni kamen’ iz Rosette.

Ujedinjenje Vojne Krajine s kraljevinom Hrvatskom – 1881.

Vojna krajina ili Vojna granica naziv je za pogranično područje Habsburške Monarhije koje je na početku bilo organizirano kao obrambeni pojas protiv Osmanlija, da bi poslije preraslo u golemu habsburšku ratnu provinciju. Hrvatsko-slavonska Vojna krajina tvorila je najzapadniji i najstariji dio veće, posve militarizirane regije, koja se protezala od Jadranskog mora do Karpata. U europskoj povijesti poznata je ne samo kao zaseban politički, nego i kao vojnički, gospodarski i društveni fenomen.

Zametkom Vojne krajine mogu se smatrati vojnoustrojbene mjere kralja Matije Korvina protiv Osmanlija. Stvaranjem Jajačke, Srebreničke i Šabačke banovine, Korvin je štitio južnu Mađarsku i Slavoniju, no središnja je Hrvatska i dalje ostala nezaštićena. Kako bi to otklonio, 1469., po uzoru na osmanlijske kapetanije u Bosni, osniva Senjsku kapetaniju. Tek je 1553. godine uslijedilo prvo značajnije uređenje Vojne krajine. Tvorac prve reforme bio je vrhovni krajiški zapovjednik Ivan Lenković. Krajiško je područje podijeljeno na dva dijela: Hrvatsku krajinu i Gornjoslavonsku krajinu, poznatu kao Slavonska vojna krajina ili Varaždinski generalat. Sredinom XVIII. stoljeća uslijedio je proces temeljite reorganizacije Vojne krajine po uzoru na carsku vojsku i njezine regularne pukovnije.

Godine 1737. dolazi i do formalnog ukidanja Vlaškog statuta. Ukinute su sve dotadanje kapetanije i vojvodstva, a umjesto njih slijedila je raspodjela Vojne krajine na generalkomande, pukovnije i satnije. Tako su Križevačka i Đurdevačka pukovnija odsad činile Varaždinsku krajinu; Lička, Otočka, Ogulinska i Slunjska pukovnija Karlovačku krajinu; Gradiška, Brodska i Petrovaradinska pukovnija Slavonsku krajinu, a Prva i Druga banska pukovnija Bansku krajinu. Dok je u Vojnoj krajini nakon 1767. godine svaki dvanaesti stanovnik služio kao vojnik, to je za ostali dio Habsburške Monarhije vrijedilo tek za svakoga šezdesetdrugog stanovnika. Krajišnici su ubuduće nastupali kao profesionalni vojnici, spremni za pokret na sva europska ratišta. U Krajini je tijekom stoljeća nastalo mješovito stanovništvo autohtonih Hrvata i prebjeglih hrvatskih kmetova kao većinskog naroda, te brojnih vlaških prebjega i manjeg broja srpskih izbjeglica. Usprkos brojnim zahtjevima Hrvatskoga sabora, Vojna je krajina razvojačena tek 8. kolovoza 1873. godine, a odluka o ponovnom ujedinjenju s maticom zemljom donesena je 15. srpnja 1881. godine kada austrijski car Franjo Josip I. potpisuje Reskript o ujedinjenju Vojne Krajine s kraljevinom Hrvatskom.

Anton Pavlovič Čehov, ruski književnik – 1904.

Glasoviti ruski književnik realizma i modernizma Anton Pavlovič Čehov umro je 15. srpnja 1904. godine u njemačkom Badenweileru. Antona Pavloviča Čehova nazivaju začetnikom psiholiškog realizma.

U njegovim dramama ne postoji tipičan dramski sukob već sve što se događa u drami proizlazi iz psiholoških stanja, osjećaja i unutarnjih sukoba likova. Čehov u svojim dramama također inzistira na protoku vremena koji je jedan od mehanizama zbivanja u kojem se događaju promjene.

U Čehovljevim dramama su vrlo detaljno ispisane didaskalije te opisana mjesta radnje što pridonosi općem razumijevanju likova i njihovih psiholoških stanja. Drame Antona Pavloviča Čehova još su uvijek vrlo popularne na repertoarima različith kazališta, ali i kao predlošci za filmske adaptacije. Do danas je snimljeno preko 285 filmova nastalih prema njegovim djelima, poput Ujaka Vanje u New Yorku iz 1994. godine u režiji Louisa Mallea te Galeba (1968., Sidney Lumet) i Tri sestre (1970., Laurence Olivier). Iako je tvrdio da mu je medicina žena, a književnost ljubavnica, i unatoč tome što je svoj profesionalni život češće posvećivao upravo liječenju, u medicini je ostao poznat više kao – bolesnik, a svjetsku slavu donijelo mu je kazalište.

Ubijen Zlatko Bagarić, šef hrvatske mafije – 1998.

Dana 15. srpnja 1998. godine, ispred kafića “NK Dubrava”, u zagrebačkoj Dubravi, ubijen je hrvatski mafijaš Zlatko Bagarić.

Bagarić je zajedno s Nikicom Jelavićem, Miljenkom Žajom Krojfom i sinovima Josipa Gucića došao u lokal braće Rodić.

Cijelu noć je Bagarić zlostavljao i tukao Rodiće, a pred jutro ga je Lazar Rodić ubio Bagarićevim pištoljem. U već mrtvog Bagarića pucao je i Vinko Rodić.

Hrvatska nogometna reprezentacija osvaja srebrnu medalju Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji – 2018.

U finalu SP-a čekala je Francuska. Francuzi su poveli autogolom Marija Mandžukića nakon sumnjivog prekršaja nad Griezmannom u 19. minuti da bi 10 minuta poslije izjednačio Ivan Perišić.

No za Francusku su redom zabijali Griezmann iz sumnjivog jedanaesterca u 38 minuti. Pogba u 59. i Mbappé u 65. minuti .

Poraz je uspio ublažiti Mario Mandžukić u 69. iskupivši se pritom za autogol. Hrvatska je osvojila svoje prvo srebro u povijesti, a najboljim igračem SP-a proglašen je Luka Modrić.