NA DANAŠNJI DAN: Leonardo da Vinci, Marin Držić, Stjepan Gradić, hrvatski jezik u Saboru, Antun Branko Šimić, Mustafa Nadarević, raketiranje Zagreba
Leonardo da Vinci, izumitelj – 1452.
Leonardo da Vinci bio je talijanski slikar, arhitekt, izumitelj, glazbenik, kipar, mislilac, matematičar i inženjer. Leonardo je rođen 15. travnja 1452. u malenom gradiću Vinci, blizu Firence u Toskani. Ukratko – najveći genij renesanse, čovjek koji utjelovljuje renesansni ideal svestrana čovjeka – višestruko nadarena čovjeka neutažive znatiželje i žudnje za novim spoznajama.
Osim u umjetnosti, dao je doprinose anatomiji, botanici, geologiji, matematici, optici, mehanici, astronomiji, hidraulici, niskogradnji, tehnici proizvodnje oružja, urbanistici. Njegove Posljednja večera (1495-97) i Mona Lisa (1503-06) spadaju među najpopularnije i najutjecajnije slike renesanse, dok njegovi spisi odražavaju duh znanstvenog istraživanja i mehaničke inventivnosti koja je bila stoljećima ispred svoga vremena.
Leonardo da Vinci je bio prvi umjetnik koji je afirmirao tehniku slikanja sfumato, a posebno je vidljiva na njegovim remek djelima. U vrijeme humanizma i renesanse, svestranost je bila visoko postavljena kvaliteta, no nije bez razloga bila rijetka.
Leonardova svestranost bila je njegova duhovna snaga, koja je u njemu generirala neograničenu žudnju za znanjem i koja je vodila njegova razmišljanja i ponašanje.Umjetnik po dispoziciji, otkrio je da su njegove oči bile njegov glavni put do znanja; za Leonarda, vid je bio čovjekovo najviše osjetilo zato što vid sam pretvara činjenice u iskustva, odmah, korektno, i sa sigurnošću. To znači da svaki promatrani fenomen postaje predmet znanja.
Leonardo Da Vinci
Saper vedere (˝znati kako vidjeti˝) postaje glavna tema njegovih proučavanja čovjekovih djela i kreacija prirode. Njegova kreativnost sezala je u svako područje u kojem se koristilo grafičko predstavljanje: bio je slikar, kipar, arhitekt, ali i inženjer.
Njegov veličanstven intelekt, neuobičajena snaga opservacije, te majstorstvo crtanja vodili su ga u promatranje same prirode, koju je proučavao metodično i konzistentno, pri čemu su umjetnost i znanost bile jednako zastupljene. Leonardovo je djelo sažetak toga izvanrednog perioda ljudske povijesti koji je poznat kao talijanska renesansa, perioda velikog kulturnog napretka i velikih projekata.
Leonardova djela odraz su čovjeka toga doba, onoga što je osjećao i činio, strojeva koje je gradio kako bi moglao podizati crkve, palače, zamkove; strojeve za vođenje rata, za rad, za proizvodnju i trgovinu svih onih roba čija je dostupnost bila od vrlo velike važnosti za vladare i njihove dvorove.No kako bilo, još važnije, Leonardovi izumi svjedoče tko je i što on bio – čovjek kojeg je oblikovao najomiljeniji i najstimulativniji grad toga doba.
Umro je u Francuskoj, 2. svibnja 1519.
Marin Držić, komediograf – 1567.
Marin Držić (1508., Dubrovnik – 02.05.1567., Venecija, hrvatski književnik. Bio je svećenik i orguljaš u rodnome gradu. Godine 1538. otišao je na studij u talijansku Sienu, a vratio se u Dubrovnik nakon 7 godina.
Marin Držić
S austrijskim grofom Rogendorfom putovao je u Beč i Carigrad, a između 1548. i 1558. napisao je i s različitim družinama izveo sve svoje dramske tekstove – među kojima su najvažnije komedije Dundo Maroje, Skup (prema Plautovu predlošku) i Novela od Stanca, pastorale Tirena i Grižula te tragedija Hekuba nastala prema Euripidovu djelu. Držićeve komedije i pastorale dovode na pozornicu lako prepoznatljiv, a ipak tako osebujan svijet našijenaca, vila i satira u kome se često, kao u izokrenutom zrcalu, prepoznaju sve značajke njegova vremena.
U poetološki iznimno zanimljivim predgovorima svojim djelima Držić se pokazuje misliocem o vremenu koje živi i o prilikama koje ga okružuju, a na pozornici su njegovi likovi predstavnici svih slojeva dubrovačkoga društva čiji humor stvara nezamjenjivi prostor propitivanja gotovo svih aspekata tadašnjega i budućega života. Od 1938., godine prve izvedbe Dunda Maroja u 20. stoljeću, u adaptaciji i režiji Marka Foteza, na pozornici HNK u Zagrebu, Držić postaje jednim od najizvođenijih hrvatskih dramatičara, ne samo na domaćim pozornicama i festivalima, već i u svijetu, a književnopovijesne, i ne samo takve interpretacije njegova djela, tvore danas zamašnu knjižnicu.
Stjepan Gradić, polihistor – 1682.
Gradić, Stjepan (Stephanus Gradi; Gradius), hrvatski znanstvenik, polihistor i diplomat (Dubrovnik, 6. III. 1613 – Rim, 2. V. 1683). Od 1629. studirao filozofiju i teologiju u Rimu, potom pravo u Bologni, gdje je 1638. stekao doktorat. Za svećenika zaređen 1643. Od 1653. stalno živiu Rimu.
Stjepan Gradić
Bio je član Akademije koju je osnovala švedska kraljica Kristina, od 1661. kustos, a od 1682. predstojnik Vatikanske knjižnice. U četiri navrata predsjednik hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu. Kao diplomat zastupao Dubrovačku Republiku u Rimskoj kuriji. Velik dio njegova opsežnog opusa ostao je u rukopisu. Bavio se teorijskim matematičkim istraživanjima i praktičnim pitanjima fizike. U djelu Četiri fizikalno-matematičke rasprave (Dissertationes physico-mathematicae quatuor, 1680) pisao je o upravljanju broda kormilom i uzrocima zakretanja broda, prirodnom uzroku ubrzanoga gibanja pri padu teških tijela, određivanju volumena te stvarnom i prividnom položaju Sjevernjače. Kao filolog stao u obranu autentičnosti Trimalhionove gozbe Gaja Petronija Arbitera, koju je u Trogiru 1653. pronašao Marin Statilić, surađivao s Ivanom Lučićem na djelu De regno Dalmatiae et Croatiae, priredio izdanje Kristijade Junija Palmotića s podrobnim uvodom (1670). Kao književnik ogledao se u prigodnicama, epigramima, religioznom pjesništvu, govorima; veliko kulturnopovijesno značenje ima njegova korespondencija. Opsežnu monografiju o njemu objavio Stjepan Krasić (1987).
Sabor progovorio hrvatskim jezikom – 1843.
Ivan Kukuljević Sakcinski prvi je progovorio na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843. godine propagirajući borbu za nacionalno oslobođenje s neobičnom smionošću, zahtijevajući da se hrvatski uvede kao službeni jezik u škole i urede, tako da uvođenje u javni život bude postupno. Dotadašnji govori u hrvatskom Saboru su bili samo na latinskom jeziku.
Ivan Kukuljević Sakcinski
Ivan Kukuljević Sakcinski je na posljednjem staleškome zasjedanju Hrvatskoga sabora upozorio narodne zastupnike na potrebu uvođenja službenog jezika u javne službe. Sabor je razmotrio taj prijedlog i na kraju proglasio hrvatski jezik službenim u javnoj uporabi.
Ivan Kukuljević Sakcinski prvi je progovorio na hrvatskom jeziku. Dotadašnji govori u hrvatskom Saboru su bili samo na latinskom jeziku. Kukuljević je irekao povijesne misli o tadašnjoj jezičnoj praksi i nacionalnom identitetu:
“Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Talijani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. Susedi naši, osobito Magjari, neće već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, neće ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu….“.
Na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski Sabor 1847. donosi zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika.
Antun Branko Šimić, pjsnik 1925.
Šimić, Antun Branko, hrvatski pjesnik, kritičar i prevoditelj (Drinovci, BiH, 18. XI. 1898 – Zagreb, 2. V. 1925).
Antun Branko Šimić
Rane pjesme od 1913. do 1917. u velikoj mjeri slijede Matošev pjesnički program. Posrijedi je pejzažna lirika stroge forme i impresionistički uhvaćenih pojedinosti iz zavičajnog okružja. Katkad neposredna impresija sinestetski nadilazi uobičajene okvire osjetilnih podražaja (Bolesnica) pa neki stihovi anticipiraju autorovu iduću poetsku koncepciju. Nakon upoznavanja s njemačkim ekspresionističkim pjesništvom preko časopisa Der Sturm, 1917. došlo je do temeljnoga zaokreta u Šimićevu shvaćanju poezije i umjetnosti pa je pokrenuo svoj prvi časopis Vijavica.
God. 1920. objavio je svoju jedinu zbirku Preobraženja. Sastoji se od 48, uglavnom kratkih, pjesama. Neke su objavljene prethodnih godina, ali ih je Šimić preradio pa se Preobraženja smatraju zasebnom (»kanonskom«) fazom. Pjesme u knjizi odlikuju se posebnim grafičkim aranžmanom (tzv. središnja os).
Velik dio opusa ostao je neobjavljen do 1950-ih i 1960-ih, među ostalim i nekoliko dramskih fragmenata te započeti roman Dvostruko lice, kada su mu objavljena Sabrana djela (1960). Šimić je uz T. Ujevića i Krležu najistaknutiji hrvatski pjesnik modernizma, zaslužan za popularizaciju slobodnoga stiha i novih kompozicijskih načela (Tehnika pjesme, 1923) kao i za definitivnu integraciju hrvatskog pjesništva u europske književne tokove. Sve bogatija recepcija njegova pjesničkoga djela, u zamahu od 1960-ih, potvrđuje takav status, a kritički sudovi Preobraženja svrstavaju u vrh novije hrvatske lirike.
Mustafa Nadarević, glumac – 1943.
Mustafa Nadarević (Banja Luka, 2. svibnja 1943. – Zagreb, 22. studenoga 2020.) bio je hrvatski i bosanskohercegovački filmski, kazališni i televizijski glumac te kazališni redatelj.
Mustafa Nadarević
Kazališnu karijeru započeo je u Zagrebačkom kazalištu mladih. Od 1969. do 2018. godine član je drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.[2] Gostuje u HNK “Ivan pl. Zajc” u Rijeci, HNK u Splitu te na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ostvaruje značajne uloge u domaćem (Bodgan u Hvarkinji, Pomet u Dundu Maroju, Miletić u Ostavci, Leone u Gospodi Glembajevima i drugim) i stranom repertoaru (Lorenzacco u Lorenzaccio, Cyrano u Cyranou de Bergeracu, Figaro u Figaro se ženi i Figaro se rastaje, M.P. Murphy u Letu iznad kukavičjeg gnijezda). Ostvario je cijeli niz uloga u televizijskim filmovima i serijama, a na filmu se posebice proslavio ulogom ujaka u Ocu na službenom putu E. Kusturice te ulogama u filmovima Miris dunja M. Idrizovića, Već viđeno G. Markovića, Glembajevi A. Vrdoljaka, Praznik u Sarajevu B. Filipovića, Gluvi barut B. Čengića, Savršenom krugu A. Kenovića i inima.
Raketiranje Zagreba – 1995.
Raketiranje Zagreba, dva raketna napada kasetnim bombama, počinili su 2. i 3. svibnja 1995. pobunjeni Srbi na civilne ciljeve u Zagrebu iz tzv. Srpske Krajine
Od vojno-redarstvene operacije Bljesak i velike pobjede po kojoj je pamtimo prošlo je 25 godina. Nakon nebrojenih pregovora, sporazuma, primirja i njihovih kršenja, 1. svibnja 1995. hrvatske vojne i redarstvene snage brzom su akcijom u svega tridesetak sati oslobodile oko 500 kvadratnih kilometara dotad okupiranog teritorija, uspostavile nadzor nad autocestom A3 i oslobodile zapadnu Slavoniju.
Vojno-redarstvena operacija Bljesak trajala je od 1. do 4. svibnja i Hrvatska vojska bila je za nju dobro pripremljena. Prema planu, napad je izveden na nekoliko smjerova: dio hrvatskih snaga kretao se sa zapada od Novske prema Okučanima te dodatno na jug prema Jasenovcu, dok se drugi dio probijao s istoka od Nove Gradiške prema Okučanima, s pomoćnim krakom prema Staroj Gradiški. Snage koje su se kretale prema Okučanima, a koje su išle usporedno s autocestom, trebale su presjeći enklavu i pritom razbiti glavne snage neprijatelja, dok su pomoćne snage trebale izbijanjem na Savu kod Jasenovca i Stare Gradiške spriječiti njegovu eventualnu intervenciju te izići na državnu granicu.
Na glavnim pravcima napada djelovala je 81. gardijska bojna, 5. gardijska brigada te dijelovi 1. i 3. gardijske brigade, a u potpori pričuvne i domobranske postrojbe potpomognute protuoklopnim topničko-raketnim postrojbama, Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom i postrojbama specijalne policije.
U operaciji su prvi put korišteni i masovniji udari hrvatskog zrakoplovstva, a tenkovi dopremljeni željeznicom ulazili su izravno u borbu, čime je postignuto dodatno taktičko iznenađenje neprijatelja.
Velika pobjeda izvojevana u Bljesku označila je i neko novo vrijeme, i neki novi raspored snaga i razvoj događaja na bojišnicama. Postalo je jasno kako je Hrvatska vojska stasala u čvrstu, dobro naoružanu i opremljenu silu sposobnu razbiti pobunu, pobijediti srpsku vojsku i osloboditi okupirane dijelove Hrvatske. Bljesak je tako postao svojevrsna uvertira i put prema sljedećoj veličanstvenoj pobjedi – Oluji.
U akciji su sudjelovali dijelovi četiriju profesionalnih brigada te niz specijalnih, pričuvnih, domobranskih i policijskih postrojbi, odnosno oko 7200 hrvatskih vojnika i policajaca. Oslobađajući zapadnu Slavoniju poginula su 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena
U znak odmazde zbog gubitaka koje su pretrpjele u Bljesku, srpske su snage 2. i 3. svibnja 1995. izvršile niz terorističkih napada na civile u hrvatskim gradovima. Zagreb je napadnut raketama s kasetnim punjenjem, dok su građani Karlovca i Siska bili izloženi topničkim projektilima
U VRO Bljesak sudjelovao je i pilot Rudolf Perešin, koji je smrtno stradao kad su srpske snage 2. svibnja srušile njegov zrakoplov.
Osama bin Laden, terorist – 2011.
Bin Laden, Osama, islamski fundamentalist i međunarodni terorist (Rijad, 10. III. 1957 – Abbottabad, Pakistan, 2. V. 2011). Osama bin Awad bin Mohammed bin Laden bio je jedno od 52 djece Muhameda bin Ladena, jednog od najbogatijih građevinskih poduzetnika u Saudijskoj Arabiji i neke od njegovih nebrojenih žena.
Osama bin Laden
Iz bogate saudijske obitelji, za studija ekonomije vezuje se uz radikalna tumačenja Kurana radi pokretanja svetoga rata (džihad) protiv “judeo-kršćanske supremacije”. Napustivši studij 1979, iz Rijada odlazi u Afganistan, gdje se najprije bori protiv sovjetske intervencije te tamo (poslije i u Sudanu) organizira jaku financijsku potporu i vojnu obuku za muslimanske borce koje regrutira širom islamskih zemalja. Godine 1988. povezuje razne radikalne skupine u terorističku Al-Qaidu (arapski: baza). Prvi međunarodni teroristički čin izveo je 1992. bombaškim napadom na hotel u Adenu. Uz masakr u Luxoru (1997), u kojem su poginule 62 osobe, i druge napade, najzloglasniji je samoubilački napad zrakoplovima na nebodere blizance Svjetske trgovinske organizacije u New Yorku 11. IX. 2001. u kojem je poginulo oko 3000 ljudi. Bin Laden najprije je poricao umiješanost, ali ju je zatim u nekim video zapisima (2004) i prihvaćao. SAD je proglasio rat protiv terorizma, što je rezultiralo i invazijom na Afganistan kao uporište Al-Qaide i uspješnim obaranjem talibanskoga režima, te atentatom na Bin Ladena u Pakistanu 2011.
