NA DANAŠNJI DAN: Kossuth, pravo glasa žena, Zatopek, Pupačić, emotikoni, Ötzi, Pavletić

Scott Falhman prvi predložio, na današnji dan 1872, uporabu znakova :-) i :-( za izražavanje osjećaja u pismenoj komunikaciji

Lajos Kossuth, mađarski političar – 1802.

Lajos Kossuth, rođen u Monoku 19. rujna 1802., bio je mađarski političar koji se istaknuo u revoluciji u Mađarskoj za vrijeme ‘Proljeća naroda’ 1848. godine.

Nije baš mario za hrvatski narod i hrvatsku državnost; otvoreno je govorio ‘da ne vidi Hrvatsku na zemljovidu’. Kossuth je bio s liberalima i ultramađarski orijentirani protivnik Hrvatske i Hrvata, ali i drugih naroda u Kraljevini Ugarskoj (Slovaka, Rumunja…).

U nacionalnom pitanju bio je isključiv tvrdeći da su u cijeloj Ugarskoj samo Madžari nacija, a svi su ostali narodi samo narodnosti, koje u toj madžarskoj državi ne mogu imati nikakvih vlastitih, nacionalnih prava; to je bio jedan od razloga zbog kojega se Hrvatska pod vodstvom bana J. Jelačića pridružila Austriji u borbi protiv madžarske revolucije.

Kossuthov protivnik je bio hrvatski ban Josip Jelačić koji u mađarskoj javnosti ostao je sve do marksističke historiografije ‘negativac’ i najomraženiji Hrvat te simbol neprijatelja Mađara.

Kossuth je tek u emigraciji (1851) prihvatio je političku ideju konfederacije podunavskih naroda (Madžara, Južnih Slavena i Rumunja) na bazi pune nacionalne slobode i ravnopravnosti.

Novi Zeland postao prva država na svijetu koja je dala pravo glasa svim ženama – 1893.

Iako je već ranije bilo pokušaja uvođenja ograničenog prava glasovanja za žene u nekim državama, poput Švedske, Ujedinjenog Kraljevstva ili Kanade, tek je Novi Zeland 19. rujna 1893. godine dao pravo glasa svim ženama.

U Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama, pravo glasa svim ženama ostvaruje se 1945. i kasnije.

Pravo na glasovanje žene u Švicarskoj ostvarile su tek 1971.

Emil Zatopek, češki atletičar – 1922.

Emil Zátopek, rođen u Moravskoj 19. rujna 1922., zvan ‘češka lokomotiva’, slavni je atletičar – dugoprugaš, četverostruki olimpijski pobjednik na Igrama 1948. i 1952., bez sumnje najveći češki sportaš, i uopće jedan od najvećih sportaša u povijesti. U karijeri je postavio 20 svjetskih rekorda na distancama od 5.000 do 30.000 m.

Nakon atletske karijere posvetio se vojničkom zanimanju, tako da je nakon nekoliko godina dogurao do čina pukovnika. Međutim, pred kraj 60-ih godina XX stoljeća počinje period životne agonije Emila Zatopeka. Naime, on otvoreno pruža potporu češkom političaru Dubčeku, mladom reformatoru, idejnom vođi “praškog proljeća”, pokreta koji se protivio tadašnjoj sovjetskoj politici istočnog poretka. Kao i dvanaest godina ranije u Budimpešti, ponovo su ruski tenkovi u kolovozu 1968. zaposjeli ulice Praga i ugušili pobunu. Zatopek je isključen iz komunističke partije, otpušten iz vojske i oduzeta mu je titula zaslužnog majstora sporta.

Emil je u sljedećem periodu radio kao sakupljač otpada i čistač ulica ne bi li zadovoljio svoje egzistencionalne potrebe. Na poziv MOO-a da bude poseban gost Olimpijskih igara u Münchenu 1972, oglušio se njegov nadređeni “…jer nije mogao naći zamjenu”. Krajem 70-ih, Emil je djelomično rehabilitiran i dobiva posao u praškom sportskom institutu, kao arhivist.

Raspadom komunizma Zatopek je u potpunosti rehabilitiran, dobivši jednu od ključnih uloga u sportskom savezu Češke. Osobno mu se u ime naroda ispričao ministar obrane, a nebrojeno puta je dobivao priznanja od predsjednika Havela.

Josip Pupačić, hrvatski književnik – 1928.

Josip Pupačić rođen je u Slimi kraj Omiša 19. rujna 1928. Pupačić je bio urednik Krugova i Književnika. Zajedno je, sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi, tražio dublji, istinitiji životni realitet.

Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Ne privlači ga pritom toliko egzotika mediteranskog krajolika, koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju.

U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma More. Pesimističan osjećaj života prouzročen tragičnim događajima u obiteljskom i osobnom životu, primjerice u pjesmi Tri moja brata (o smrti trojice braće), uzdiže Pupačićevo lirsko obzorje do svemirskih razmjera, do smisla vlastita i općeg opstanka.

Uvedena obveza nošenja žute zvijezda za Židove u Njemačkoj – 1941.

Dana 19. rujna 1941. Židovi unutar njemačkog ‘Reicha’ postali su obvezni nositi žutu zvijezdu na odjeći. Obavezno nošenje oznake na odjeći propisano je prvo za Židove u Poljskoj u studenom 1939., a zatim i u Njemačkoj i drugim državama.

Židovi su smještani u posebne izolirane dijelove gradova – geta, od kojih je najveći bio u Varšavi. U jesen 1941. počela je realizacija plana da se svi Židovi iz Njemačke i zaposjednutih područja srednje i zapadne Europe deportiraju na istok. Židovi su prikupljani i transportirani vlakom u stočnim vagonima. Tisuće su pritom umrle.

Prvi emotikoni – 1982.

Scott Falhman prvi predložio, na današnji dan 1872, uporabu znakova 🙂 i 🙁 za izražavanje osjećaja u pismenoj komunikaciji

Znakovi za izražavanje emocija i raspoloženja bili su poznati i prije. No, prepoznatljive znakove složene od rečeničnih znakova koji izražavaju osjećaje, tek je 19. rujna 1982. Scott Fahlman, američki znanstvenik informatike na sveučilištu Carnegie Mellon u Pittsburghu, predložio za redovnu upotrebu, nakon čega su se ovi znakovi počeli učestalo koristiti.

Otkriven je Ötzi – najstarija prirodno sačuvana mumija u Europi – 1991.

Ledeni čovjek ili Oetzi, koji je živio prije oko 5300 godina, je pronađen 19. rujna 1991., kada je dvoje alpinista otkrilo je u blizini Similaunskog ledenjaka u Otzaler alpama, u južnom Tirolu, na granici Austrije i Italije mrtvo tijelo na visini od 3200 m.

U početku se mislilo da se radi o nesretnom alpinistu, ali je utvrđeno da je posrijedi arheološki nalaz. Austrijanci tijelo četiri dana nakon pronalaska premještaju na Sveučilište u Innsbrucku. Tamo dobiva popularni nadimak Ledeni čovjek ili Oetzi. Njegova je bakrena sjekira, prva sjekira kojoj je sačuvana i drvena drška, a isto vrijedi i za nož s kamenom oštricom, uz koji su otkrivene i korice ispletene od bilja, u koji se spremao kad nije korišten. Kasnije je utvrđeno da je ležao 90 metara unutar Italije, pa je 1998. prenesen u muzej u Bolzano.

Oetzi je prvi prapovijesni čovjek nađen u ledu s očuvanom svakodnevnom odjećom i obućom. Dobiveno je 15 radiokarbonski utvrđenih datuma s uzoraka tijela (datiranje ugljikom-14), artefakata i obuće i koji uglavnom variraju između 3365. – 2940. pr. Kr. Znanstvenici su tvrdili da ga je ubila iscrpljenost na velikoj hladnoći, pošto ga je najvjerojatnije zadesila gusta magla ili snježna mećava, ali kasnije je ta teorija odbačena. Odmah nakon smrti tijelo je isušio topli jesenski vjetar prije nego što ga je prekrio led. Tijelo je tako ostalo zatvoreno u ledu preko 5300 godina sve dok oluja iz Sahare nije sa sobom donijela prašinu koja je prekrila površinu leda i apsorbirala Sunčevo svijetlo, te se led naglo počeo topiti.

Vlatko Pavletić, hrvatski akademik, teoretičar književnosti, esejist, kritičar i političar – 2007.

Vlatko Pavletić bio je hrvatski akademik i privremeni predsjednik RH, teoretičar književnosti, esejist, kritičar i političar. Od 1965. do 1967. bio je član Gradskog komiteta SK Zagreb, ali je izbačen iz Komiteta i partije kao hrvatski nacionalist zbog Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika kojoj je jedan od sastavljača.

Godine 1972. uhićen je sa skupinom dužnosnika Matice hrvatske i zatim osuđen na godinu i pol strogog zatvora kao hrvatski nacionalist, zbog ‘pokušaja rušenja i promjene državnog uređenja’. Kao spomen na taj zloguki dan osnovao je s kolegama, suborcima, utamničenicima udrugu ’11. siječnja 1972.’ čiji je prvi predsjednik izabran na četiri godine.

Od 1990. obnaša niz političkih i kulturno-političkih dužnosti; uz ostalo je bio umjetnički direktor ‘Jadran filma’ i zamjenik predsjednika Vijeća za telekomunikacije. Od 1995. je član Predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice do 2000. godine. Sudjelovao je u proslavi izgradnje Svetišta Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu, 1. rujna 1996. kada je rekao: ‘Danas se dovršuje zavjet Hrvatskog sabora’ iz 1739. godine. Za svoj je dugogodišnji rad kao javni, kulturni i politički djelatnik bio nagrađivan.

Nosilac je niza najviših državnih odlikovanja, a 2003. mu je dodijeljena nagrada ‘Zlatni grb’ što ju je utemeljio Hrvatski sabor za zasluge u razvijanju parlamentarne demokracije i tolerancije. Matica hrvatska, 2008. godine, posthumno mu je dodijelila novoustanovljeno Odličje grofa Draškovića. Umro je u Zagrebu 19. rujna 2007.