NA DANAŠNJI DAN: Katarina Aleksandrijska, Franjo Rački, Ana Rukavina, Miroslav Šicel, Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama

Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama, odlukom Ujedinjenih naroda od 17. prosinca 1999. godine, obilježava se u znak sjećanja na dan kada je 25. studenog 1960. godine sestre Patriu, Minervu i Mariu Teresu Mirabal u Dominikanskoj republici brutalno dao ubiti diktator Rafael Trujillo

Katarina Aleksandrijska, svetica – 282

Osim godine rođenja (koja ipak nije sasvim sigurna) i podatka da je 304. podnijela mučeništvo u Aleksandriji, malo se zna o Katarininu životu, a stvarne podatke teško je razlučiti od legende. Prema predaji, Katarina je bila lijepa mlada Egipćanka koja je, u trenutku kad je upravitelj Maksimin Daja preuzimao vlast u Aleksandriji, bila pozvana na svečanost koja je uključivala i pogansko žrtvovanje životinja. Katarina je odbila u tome sudjelovati zbog svoje kršćanske vjere.

Oskudni izvještaji o Katarininu životu kroz povijest su bacali sumnju na njezino stvarno postojanje, pa je to vidljivo i u bogoslužju Katoličke Crkve, koja je spomen svete Katarine 1969. isključila iz liturgijskog kalendara, da bi ga onamo vratila 2002. godine.

Spomendan joj se slavi 25. studenog u Katoličkoj Crkvi, a u pravoslavlju slavi se 24. studenog, što je 7. prosinca u gregorijanskom kalendaru ako se primjenjuje julijanski kalendar.

Franjo Rački, povjesničar – 1828.

Franjo Rački (Fužine, 25. studenoga 1828. – Zagreb, 13. veljače 1894.), hrvatski povjesničar, publicist, kulturni djelatnik, narodnjački političar, “otac hrvatske moderne kritičke historiografije”. Od 1857. do 1860. u Rimu je proučavao povijest, da bi po povratku u Zagreb razvio široku profesionalnu, znanstvenu i političku djelatnost. Tako je zajedno sa Strossmayerom osnovao Narodnu stranku, postao glavni suradnik stranačkog časopisa ˝Pozor (kasnije “Obzor”), a tri puta je bio biran i za zastupnika u Hrvatski sabor. Godine 1864. zajedno s Vatroslavom Jagićem pokrenuo je časopis “Književnik” (izlazio od 1864. do 1866. s ciljem obradbe jezikoslovlja, povijesti i prirodnih znanosti “s obzirom na hrvatske zemlje”), u kojem je objavio brojne povijesne rasprave i članke, a 1866. bio je izabran za prvog predsjednika JAZU u Zagrebu, koju je dužnost obnašao punu 20 godina. Za života je objavio desetaka značajnih djela iz hrvatske i južnoslavenske historiografije. Tijekom akademskoga djelovanja, pokrenuo je Akademijine časopise Rad i Starine.

Franjo Bučar, športski djelatnik – 1866

Franjo Bučar (Zagreb, 25. studenog 1866. – Zagreb, 26. prosinca 1946.), hrvatski književnik, književni povjesničar i športski djelatnik.

Školovao se u Zagrebu, Beču i Stockholmu, gdje je proučavao gimnastički sustav Švedske. Završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1886. godine.[1] Filozofski fakultet, smjer povijest i zemljopis završio je u Zagrebu, a povijesne znanosti doktorirao je u Grazu 1897. godine.

Kao povjesničar književnosti, bavio se istraživanjem protestantske književnosti u Hrvata, a pisao je i o skandinavskim književnostima. Bio je istaknuti športski pisac te je napisao više priručnika za mnoge vrste športova.

Bio je popularizator i pokretač uvođenja mnogih športskih disciplina u Hrvatskoj, primjerice gimnastike, skijanja, hokeja na ledu i drugih športova. Godine 1895. preveo je te uvodom i uputom popratio djelo švedskog autora C. H. Liedbecka Gimnastika za pučke škole. U svom djelu ”Igre za društva i škole iz 1925. godine u Zagrebu objavljuje prva odbojkaška pravila. Godine 1936. je objavio djelo Eugena Kvaternika Promemorija princu Jeromeu Napoleonu. Preveo i predgovor napisao Franjo Bučar.

Sudjelovao je u osnivanju brojnih klubova i strukovnih saveza, a odigrao je i istaknutu ulogu u sokolskoj organizaciji. Zaslužan je za izgradnju modernih gimnastičkih dvorana u Zagrebu, Karlovcu i Varaždinu te igrališta u Zagrebu (na prostoru današnjeg Srednjoškolskog igrališta u Klaićevoj ulici i bivšeg igrališta u Tuškancu). Ostavio je opsežnu korespodenciju sa značajnim ličnostima europske kulture i športa. Sakupio je biblioteku od nekoliko tisuća svezaka. Nagrađen je brojnim domaćim i stranim priznanjima. Godine 1909. izabran je za prvog predsjednika Hrvatskog športskog saveza. Može se reći da je Franjo Bučar donio sve športove u Hrvatsku koji su za njegova života postojali. Osnivač je i prvi predsjednik Jugoslavenskog olimpijskog odbora (1919-1927), koji u početku djeluje u Zagrebu. Član je Međunarodnog olimpijskog odbora od 1920. do 1946. godine.

Po njemu je nazvana Državna nagrada za šport “Franjo Bučar” i to je najviša nagrada koju Hrvatska država dodjeljuje za izuzetna dostignuća u području razvitka športa kao i postignuća u svezi s trajnim razvitkom športa. Dodjeljuje se od 1991. godine.

Najveće postignuće dr. Franje Bučara u športovima kojim se bavio (a nastupao je u športskoj gimnastici, klizanju, skijanju i mačevanju) je bilo drugo mjesto u “strmoj vožnji” na skijaškom natjecanju u Pragu 1896. godine

Bučarovi učenici su također ostavili traga u širenju športske kulture. Njegov učenik Ljudevit Filipec, učitelj gimnastike, utemeljio je Hrvatski sokol u Varaždinu 1902. godine te Sokolicu, prvu žensku gimnastičku skupinu u Hrvatskoj 1906. godine, a bio je pionirom nogometne igre u Varaždinu.

Ana Rukavina – 2006.

Nakon njene smrti, osnovana je ‘Zaklada Ana Rukavina’, koja prikuplja sredstva za razvoj Hrvatskog registra donora koštane srži. Slogan zaklade je ‘Želim život’.

Dana 26. studenog 2006. umrla je Ana Rukavina, hrvatska novinarka. Rodila se u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i Centar za kulturu u Križanićevoj ulici. Studirala je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, gdje je diplomirala 12. listopada 2001. Radila je u gradskoj rubrici Vjesnika od ožujka 2002. Kasnije se preselila u Šibenik, gdje se udala i nastavila raditi kao dopisnica Vjesnika. Sredinom 2005. dijagnosticirana joj je leukemija. Liječila se na Odjelu za transplantaciju koštane srži na KBC-u na Rebru i počela se oporavljati, da bi se u listopadu 2006. bolest vratila. Napisala je dirljivo pismo o svojim tegobama, moleći za pomoć u liječenju, jer je postojala mogućnost da ode na terapiju u SAD. Njeno pismo jako se brzo proširilo po internetu i drugim medijima te je velik broj ljudi ponudio pomoć. Željela je usmjeriti pozornost javnosti na nedostatak donora koštane srži i na potrebu osnivanja banke matičnih stanica iz pupkovine. Umrla je 26. studenog 2006. Nakon njene smrti, osnovana je ‘Zaklada Ana Rukavina’, koja prikuplja sredstva za razvoj Hrvatskog registra donora koštane srži. Slogan zaklade je ‘Želim život’.

Miroslav Šicel, književni povjesničar – 2011.

Miroslav Šicel (Varaždin, 16. kolovoza 1926. – Zagreb, 25.11.2011.) bio je hrvatski književni povjesničar, esejist, redaktor, autor školskih udžbenika. Osnovnu školu je pohađao u Varaždinu. Za svoje srednje školovanje se opredijelio za gimnaziju. Nakon srednje škole odlazi studirati u Zagreb, na Filozofski fakultet, na kojemu diplomira jugoslavenske jezike i književnosti te ruski jezik i književnost. Kao književni povjesničar je značajan kao osoba koja je pratila t.zv. “male pisce”, iako u njegovom radu prevladavaju pregledi radova hrvatskih pisaca kao što su Matoš, Krleža, Nazor, Kranjčević i sl.. Dobitnik je nagrade Božidar Adžija 1974., nagrade Davorin Trestenjak 1986., odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1999., počasnog doktorata riječkog sveučilišta 2001., nagrade za životno djelo grada Varaždina 2005., a 2006. nagradu Vladimir Nazor za životno djelo i ine.

Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama

Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama, odlukom Ujedinjenih naroda od 17. prosinca 1999. godine, obilježava se u znak sjećanja na dan kada je 25. studenog 1960. godine sestre Patriu, Minervu i Mariu Teresu Mirabal u Dominikanskoj republici brutalno dao ubiti diktator Rafael Trujillo.

Aktivistice protiv nasilja u obitelji ovaj dan obilježavaju od 1981. godine. U Kanadi je svaka deseta žena žrtva nasilja svog partnera, u SAD-u svaka šesta, a u Hrvatskoj se svakih 15 minuta fizički zlostavlja jedna žena. Podatci su djelomično točni i zapravo umanjeni jer većina nasilja ostaje neregistrirana, a nasilnici su osobe svih profesija i socijalnih struktura. Iz tih razloga žene se samoorganiziraju i otvaraju skloništa za žene žrtve nasilja u obitelji.

….

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža; http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr;