NA DANAŠNJI DAN: Josip Ettinger, Franjo Ksaver Kuhač, Edwin Hubble, Don DeLillo, Igor Mandić, Jure Zovko, Antun Stipančić, Robert Altman, Nürnberški proces, Ivan Kušan, Dan djeteta

2021-11-20-dndd

Josip Ettinger, šumarski stručnjak – 1822.

Ettinger Josip, šumarski stručnjak (Nova Gradiška, 20. XI. 1822 – Zagreb, 5. II. 1908). Gimnaziju pohađao u Požegi, a završio u Zagrebu. Šumarstvo je završio u Mariabrunnu kraj Beča 1848. Jedan je od prvih hrvatskih autora iz dendrologije. Svojim se radom isticao i na području zoologije pa je smatran prvim hrvatskim zoologom i piscem prvoga zoološkoga rada na hrvatskom jeziku (M. Vukasović i M. Hirc) te suosnivačem Zoološkoga zemaljskog muzeja u Zagrebu. Ettinger je zajedno s tadašnjim šumarskim stručnjacima obnovio rad Hrvatsko-slavonskoga šumarskog društva (osnovano 1846). Za Šumarsko-gospodarsku izložbu u Beču 1886. uredio je Odsjek krajiške državne uprave. Taj ga je rad potaknuo na proučavanje listova, cvjetova i žira hrasta lužnjaka u Varaždinsko-križevačkoj pukovniji. Istraživanjima naše faune započeo je u Srijemskoj Mitrovici. Uz pomoć JAZU 1872. nastavio je prikupljati materijal s Obedske bare za Zemaljski zoološki muzej u Zagrebu. Ettinger je bio vrlo plodan stručni pisac pa je izdao više knjiga iz šumarstva i lovstva, od kojih je važan Šumarsko-lovački leksikon (1898), prvo djelo takve vrste u nas, te Sriemsko-slavonsko-hrvatske divje životinje, zvieri i ptice (1857) i Šumsko grmlje i drveće u Hrvatskoj i Slavoniji (1890).

Franjo Ksaver Kuhač, etnomuzikolog – 1834.

Franjo Ksaver Kuhač

Franjo Ksaver Kuhač (Osijek, 20. studenog 1834. – Zagreb, 18. lipnja 1911.) bio je hrvatski etnomuzikolog i povjesničar glazbe.

Diplomirao je u Pešti, a glazbeno znanje proširivao je u Leipzigu, Weimaru i Beču. Nakon povratka u Osijek djelovao je kao klavirski pedagog i zborovođa, a 12 godina je putovao po Hrvatskoj i drugim zemljama skupljajući narodno blago. Na području folkloristike najvažnija mu je zbirka Južno-slovjenske narodne popievke s 1600 napjeva uz klavirsku pratnju, a zaslužan je za stvaranje i razvoj hrvatske glazbene terminologije. Pozornost je izazvao otkrićem hrvatskih napjeva u djelima Haydna i Beethovena. Okušao se i kao skladatelj kraćih klavirskih i vokalnih djela. Njegovo djelo Ilirski glazbenici je dragocjen dokument o preporodnim skladateljima.

Na njegov je poticaj Matko Brajša skupljao hrvatske narodne napjeve u Istri.

Edwin Hubble, astronom – 1889.

Edwin Hubble

Edwin Hubble

Edwin Hubble, punim imenom Edwin Powell Hubble (Marshfield, Missouri, SAD, 20. studenog 1889. – San Marino, Kalifornija, 28. rujna 1953.), američki astronom, poznat po otkriću čvrstih dokaza o širenju svemira. Edwin Hubble je bio jedan od prvih znanstvenika koji su tvrdili da crveni pomak u spektrima dalekih galaktika potječe od Dopplerovog učinka koji nastaje usljed širenja svemira. Hubble je bio jedan od vodećih astronoma modernog doba i zaslužan je za stvaranje temelja na kojima danas leži fizikalna kozmologija. Prvi je utvrdio da su galaktike skupovi zvijezda udaljeni više od milijun svjetlosnih godina od Sunčeva sustava. Veliko značenje ima njegovo objašnjenje crvenog pomaka spektralnih linija svjetlosti udaljenih nebeskih tijela i otkriće da se svemir izotropno širi, to jest da se galaktike udaljavaju od naše to većim brzinama što su udaljenije (Hubbleov zakon). Razvio temeljnu morfološku klasifikaciju galaktika (Hubbleova vilica) na eliptične, spiralne (obične i polužne) te nepravilne. Po njemu su nazvani krater na Mjesecu (Hubble (krater)), prvi svemirski teleskop (Hubbleov svemirski teleskop) i planetoid (2069 Hubble).

Don De Lillo, književnik – 1936.

Don De Lillo

Don De Lillo (20.11.1936.) je američki esejist, romanopisac, dramatičar i pisac kratkih priča. Njegova djela pokrivaju raznolike teme kao što su televizija, nuklearni rat, sport, složenost jezika, izvedbene umjetnosti, Hladni rat, matematika, dolazak digitalnog doba i globalni terorizam. Trenutno živi u New Yorku, u predgrađu Bronxville. Godine 2010. dobio je PEN/Saul Bellow nagradu za dostignuća u američkoj fikciji. DeLillo je rođen 20. studenog 1936 i odrastao je u radničkom sloju talijanske katoličke obitelji iz Molise, u talijansko-američkom kvartu u Bronxu u New Yorku, nedaleko Arthur avenije. Razmišljajući o svom djetinjstvu u Bronxu, DeLillo ga je kasnije opisao kako je “…uvijek bio na ulici. Kao dječak provodio sam većinu svog vremena pretvarajući se da sam najavljivač baseball utakmica s radija. Mogao sam smišljati igre satima u isto vrijeme. Bilo nas je jedanaest u malenoj kući, ali male četvrti nikad nisu bile problem. Nisam poznavao stvari na neki drugi način. Uvijek smo govorili engleski i talijanski pomiješane zajedno. Moja baka, koja je živjela 50 godina u Americi, nikad nije naučila engleski.

Igor Mandić, esejist – 1939.

Mandić, Igor, hrvatski književni i glazbeni kritičar, esejist, feljtonist i polemičar (Šibenik, 20. XI. 1939). Studij komparativne književnosti završio na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1963. Od 1966. bio je zaposlen u Vjesniku, gdje je djelovao kao kritičar u dnevnim novinama i kao kolumnist Vjesnika u srijedu te interni recenzent, urednik i autor tekstova u pojedinim Vjesnikovim izdanjima. God. 1993–95. pisao je kulturološke komentare za Slobodnu Dalmaciju, a 1997. prešao u slobodne umjetnike. Bio je glavni urednik novina Vjesnik (2000).

Igor Mandić

Mandić je već prvim tekstovima pobudio čitateljsku pozornost. Osebujan stil izgradio je u svim oblicima svojega pisanoga pojavljivanja: u feljtonima, kolumnama, kritikama, polemikama i sociološko-kulturološkim esejima. O njegovu zanimanju za fenomene masovnih medija i suvremenih, kako ih sam naziva, makromitova, svjedoče knjige Mysterium televisionis (1972), Gola masa (1973) i Književnost i medijska kultura (1984), te Mitologija svakidašnjeg života (1976). Mandić je jedan od rijetkih književnih kritičara koji se sustavno bavi ocjenom suvremene produkcije. Novinske i časopisne književne kritike, prepoznatljiva polemičkog erosa, redovito su objavljivane u književnokritičkim zbirkama: Uz dlaku (1970), 101 kratka kritika (1977), Romani krize (1996), Književno (st)ratište (1998). Pisao je i zanimljive eseje o gastronomiji (Bračna kuhinja, sa Slavicom Mandić, 1989), o glazbi (Od Bacha do Cagea, 1977; Arsen, 1983), o feminizmu (Što, zapravo, hoće te žene?, 1984) i o erotici (Prijapov problem, 1999). Objavio je i knjige polemika Policajci duha (1979), Zbogom, dragi Krleža (1988), Za našu stvar (1999), knjige dnevničkih zapisa Sebi pod kožu (2006), U zadnji čas: autobiografski reality show (2009) i Oklop od papira (2014) i dr.

Nürnberški proces – 1945.

Na današnji dan 1945. započelo je suđenje 24 nacistička kriminalca u Palači Pravde u Nürnbergu; to suđenje danas je poznato kao Nürnberški proces.

Nürnberški proces protiv najvećih ratnih zločinaca, naziv je za prvo od sveukupno 13 suđenja njemačkim nacionasocijalistima koje su organizirali Saveznici po završetku Drugog svjetskog rata.

Suđenju je predsjedavalo osam sudaca (četiri glavna i jedan zamjenik za svakog suca (SAD, SSSR, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska).

Ukupno je optuženo 24 osobe po 4 točke optužnice: ratni zločini, zločini protiv čovječnosti, poticanje agresije, i poticanje ili sudjelovanje u zločinima protiv mira.

Jure Zovko, filozof – 1957.

Jure Zovko

Zovko, Jure, hrvatski filozof (Uzarići kraj Širokoga Brijega, BiH, 20. XI. 1957). Studirao filozofiju, germanistiku i teologiju u Sarajevu od 1978. te od 1981. u Freiburgu, gdje je 1989. doktorirao temom o Schlegelovoj hermeneutici. Od 1990. radi u zagrebačkom Institutu za filozofiju; predaje na Hrvatskim studijima te, od 1999., na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje predaje metafiziku, ontologiju i estetiku. U radovima problematizira odnos savjesti i morala, hermeneutiku, staru grčku filozofiju, te općenito ontološke i metafizičke probleme. Bio je pomoćnik ministra znanosti 1993–2000. Glavna djela: Razumijevanje i nerazumijevanje u Schlegela (Verstehen und Nichtverstehen bei Friedrich Schlegel, 1990), Platon i filozofska hermeneutika (1992), Ogledi o Platonu: filozofija u dijalogu (2006), Filozofija i kultura (2009).

Antun Stipančić, hrvatski stolnotenisač – 1991.

Antun Tova Stipancic

Antun “Tova” Stipančić, (Duga Resa, 18. svibnja 1949. – Zagreb, 20. studenoga 1991.), hrvatski stolnotenisač. “zlatna ljevica hrvatskog športa”, višegodišnji državni prvak, tri puta europski prvak u parovima, prvak svijeta 1979. godine u igri muških parova te doprvak svijeta 1975. godine u pojedinačnoj konkurenciji.

Godine 1975. proglašen za najboljeg športaša Hrvatske. Posebno poznat po dugogodišnjim uspješnim nastupima u paru s Dragutinom Šurbekom.

Robert Altman, režiser 2006.

Robert Altman, (Kansas City, 20. veljače 1925. – Los Angeles, 20. studenog 2006.), američki redatelj, scenarist i producent.

Kao redatelj igranog filma debitira 1955. filmom Delinkventi (The Delinquents), kojim ne pobuđuje veću pozornost kritike kao ni sljedećim filmom – kompilacijskom Pričom o James Deanu (The James Dean Story, 1957., suredatelj s G.W. Georgeom). No Alfred Hitchcock ga angažira u svojoj tv-seriji Alfred Hitchcock vam predstavlja. Od 1957. do 1967. režira pojedine epizode u serijama Bonanza, Lude dvadesete i Autobusna stanica. Filmu se vraća 1968. i režira dva naslova osrednje vrijednosti : Odbrojavanje (Countdown, 1968.) i Toga hladnoga dana u praku (That cold day in the park, 1969.).

Robert Altman

Robert Altman

Filmom M.A.S.H. (1970.) postiže veliki uspjeh kod kritike i publike i osvaja Zlatnu palmu u Cannesu – velik dio kritike ga proglašava najeminemtnijim predstavnikom modernog američkog filma. Iste godine režira ekscentričnu komediju Brewster Mc Cloud. U sljedećih 5 godina režira: Priviđenja (Images, 1972.), Kalifornijski poker (California Split, 1974.), tri žanrovski jasno profilirana filma – vestern Kockar i bludnica (McCabe and Mrs. Miller, 1971.), detektivski film Privatni detektiv (The Long Goodbye, 1973., prema romanu R. Chandlera) te gangsterski film Svi smo mi lopovi (Thives like us, 1974.). Unosi značajke svog svjetonazora i stila: sklonost prema razaranju američkih mitova, usporavanje akcije naglašavanjem atmosfere i psihološke razrade likova, forsiranje slučajnosti čime se razbija kauzalnost naracije. Vrhunac Altmanove red. karijere predstavlja film Nashville (1975.). Slijedi stanovita stagnacija, no sredinom devedesetih se javlja s nekoliko značajnih filmova: The Player (Igrač, 1992.); Kratki rezovi (Short Cuts, 1993.), Pret.a-Porter, 1994., a 2001.- Gosford Park

Ivan Kušan, književnik – 2012.

Kušan, Ivan, hrvatski književnik i prevoditelj (Sarajevo, 30. VIII. 1933 – Zagreb, 20. XI. 2012). Završio studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Radio je kao urednik književnosti i likovnih umjetnosti u Telegramu, urednik književnosti na Radio Zagrebu, biblioteka Smib i Modra lasta, časopisa Most i biblioteke HIT junior. God. 1997. dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo. Od 2002. bio je redoviti član HAZU. Bio je i predavač na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U književnosti se javio romanom za mlade Uzbuna na zelenom vrhu (1956), u kojem se kao glavni lik pojavio dječak Koko, koji je obilježio ciklus potonjih romana, a

Ivan Kušan

Kušana učinio jednim od rijetkih domaćih autora detekcijskih uspješnica za mladež (Koko i duhovi, 1958; Zagonetni dječak, 1963; Koko u Parizu, 1972; zbirke novela Strašni kauboj, 1982; Ljubav ili smrt, 1987; Koko u Kninu, 1996). Izniman uspjeh postigao je i romanima Domaća zadaća (1960) i Lažeš, Melita (1965). Kao prozaik za odrasle pripadnik je naraštaja krugovaša. Nakon zbirke novela Trenutak unaprijed (1957), romana Razapet između (1958) i Zidom zazidani (1960), u kojima je iskazao sklonost psihologizaciji pa i bizarnim temama, objavljivao je prozu sa satiričko-političkim (roman Toranj, 1970; novele Veliki dan, 1970) i erotskim podtekstom (erotski putopis Prerušeni prosjak, 1986., i konceptualno »nadopisivanje« erotskih mjesta preskočenih u djelima svjetskih pisaca, 100 najvećih rupa, 1992). U mnogim njegovim prozama do izražaja dolazi i sklonost persiflaži, parodiranju i travestiranju. Kušan je i autor prvoga hrvatskoga humorističnoga povijesnog romana, Medvedgradski golubovi (1995), a knjigu Zubalo na ošitu (2001) posvetio je vlastitoj borbi s bolešću i (ne)funkcioniranjem hrvatskoga zdravstva. Objavljivao je i drame, u kojima iskazuje dramaturgijsku vještinu, kritičnost prema društvu, ali i sklonost »pučkomu« kazalištu, komičnosti i zabavnosti (Spomenik Demostenu, 1969; Toranj, adaptacija romana, 1971; Svrha od slobode, 1971; Čaruga, 1976., i dr.). I neki od njegovih najpopularnijih romana za djecu prilagođeni su i izvedeni u kazalištu (Koko u Parizu, 1979; Lažeš, Melita, 1995). Drame su mu objavljene i u knjizi Svrha od slobode (1995). Pisao je i scenarije, radijske i televizijske drame i serije, eseje i kritike, te prevodio s ruskog, engleskog i francuskog jezika.

Dan djeteta

Ujedinjeni narodi svake godine obilježavaju Dan djeteta 20. studenog, radi boljeg razumijevanja, prihvaćanja i dobrobiti sve djece. “Deklaraciju o pravima djeteta” usvojila je Generalna skupština UN-a 20. studenog 1959. godine.Trideset godina kasnije (1989.) usvojena je i „Konvencija o pravima djeteta“ – 20. studenog 1989. godine.Svake godine, organizacije koje se bave ljudskim pravima i slobodama, potiču na poduzimanje konkretnih koraka u zaštiti i unapređenju dječjih prava, radi boljeg razumijevanja, prihvaćanja i dobrobiti sve djece.Djeca su najosjetljivija skupina koja treba zaštitu, a čovječanstvo duguje djeci najbolje što ima.

….

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr;

Hrvatska
Vremeplov