NA DANAŠNJI DAN: John Dalton, Petar II, Charles Billich, Barking Cree, Raymond Benson, Mladen Kauzlarić, Sankt Peterburg, Akira Kurosawa, Luciano Pavaroti, Vanja Drach

2021-09-06-dndd

John Dalton, engleski fizičar – 1766.

John Dalton, rođen u Eaglesfieldu 6. rujna 1766., bio je engleski kemičar. U školi je bio marljiv i uporan učenik, vješt u računanju. Kad je smrću učitelja škola zatvorena, Dalton je sa 12 godina otvorio svoju školu u napuštenu sjeniku, a zatim u Domu kvekera.

John Danton

Prvo se bavio meteorologijom, a zatim kemijom. Učio je i podučavao, osim matematike i fizike, englesku gramatiku, grčki, latinski i francuski jezik. Godine 1803. predložio je svoje principe atomske teorije(uveo je pojam atomske tezine ili točnije, relativne mase, uzevši kao standard atom vodika (H) jer je najlakši i pripisao mu je atomsku masu, sugerirajući da su svi elementi sastavljeni od sitnih, neuništivih čestica, zvanih atomi, koji su svi jednaki i imaju istu masu.

Atomi nekog elementa mogu pri kemijskoj reakciji ući u molekule kemijskog spoja ili iz njih izaći, ali njihova ukupna masa u sustavu ostaje nepromijenjena. Dalton je pretpostavio da je vodik najlakši element pa je uveo pojam relativne atomske mase (Ar) kao omjer mase atoma elementa i mase atoma vodika. Također je proučavao sljepoću na boje.

Petar II. Karađorđević – 1923.

Petar II. Karađorđević, rođen u Beogradu 6. rujna 1923., posljednji je jugoslavenski kralj. Najstariji sin kralja Aleksandra Karađorđevića.

Kraljem postaje 9. listopada 1934., nakon atentata na njegovog oca, kralja Aleksandra u Francuskoj. Do 27. travnja 1941. u njegovo ime Jugoslavijom je vladao knez Pavle Karađorđević (1893.-1976.), kada poslije ožujskog puča preuzima i praktično vlast.

Petar II. Karađorđević

Poslije sloma Jugoslavije u travanjskom ratu emigrira s vladom u Atenu, potom u Kairo, pa u Palestinu, da bi od rujna 1941. pa sve do kraja rata s vladom boravio u Londonu.

S vlasti je zbačen 29. studenog 1945 kada je Ustavotvorna skupština FNRJ nakon održanog referenduma u Jugoslaviji donijela odluku o ukidanju monarhije, te promijenila ime države u Federativna narodna republika Jugoslavija. Budući da Kralj Petar II Karađorđević nije htio abdicirati i vratiti se kao građanin u Jugoslaviju zabranjen mu je dolazak u zemlju.

Poslije II. svjetskog rata živio u Francuskoj i SAD-u. Politički aktivan do smrti, surađivao sa srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) i srpskom emigracijom. Umro je poslije duge i teške bolesti u Denveru (SAD) 3. studenog 1970., a sahranjen u manastiru SPC Sv. Save u Libertyville, Illinois.

Time je postao jedini europski vladar koji je sahranjen na teritoriju SAD-a. Godine 2013. posmrtni ostaci Petra Drugog Karađorđevića prebačeni su u Srbiju. Iz braka s grčkom princezom Aleksandrom ima sina jedinca prijestolonasljednika Aleksandra, koji od 2000. godine živi u Beogradu.

Charles Billich, slikar – 1934.

Rodio se u Lovranu kao Karlo Bilić. Zbog neslaganja s komunističkim vlastima, par godina proveo je u zatvoru. Pušten je uz pomoć Crvenog križa, nakon čega je emigrirao brodom u Australiju. Tamo živi od 1956. godine. Završio je studij umjetnosti u Melbourneu. Radio je razne poslove, dok nije postao poznati slikar. Motivi njegovih slika su vrlo raznoliki poput portreta, prikaza sportskih događanja, baleta, arhitekture, kazališta, religijskih motiva itd.

Charles Billich

Bio je službeni umjetnik velikog broja sportskih i kulturnih događanja poput utrke formule 1 u Melbourneu 1996. godine, kandidature Pekinga za Olimpijske igre i službeni umjetnik Olimpijskih igri u Pekingu 2008. godine itd. Bio je službeni umjetnik olimpijskih ekipa SAD-a i Australije, na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine, u Sydneyu 2000. godine, u Ateni 2004. godine i Pekingu 2008. godine. Sudjelovao je u obilježavanju 100. godina Nobelove nagrade 2001. godine.

Imao je izložbe slika u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku 2004. i 2006. godine, u Pekingu u sklopu Olimpijskih igara 2008. godine i u mnogim drugim gradovima širom svijeta poput Tokija, Rima, Hong Konga, Londona, Moskve, Melbournea, Sydneya itd. U Hrvatskoj je imao izložbe u Zagrebu 1994. godine i u Lovranu 1998. godine. Njegove slike nalaze se u muzejima i galerijama širom svijeta npr. u Vatikanu, u Olimpijskom muzeju u Lausanneu, u Muzeju Crvenog križa u Ženevi, u zgradi Ujedinjenih naroda u Ženevi, u zgradi japanskog parlamenta, u hramu Shaolin u Kini itd. Nalaze se i u Gradskom poglavarstvu Rijeke, u hrvatskom veleposlanstvu u Canberri i u australskom veleposlanstvu u Zagrebu.

Naslikao je i ciklus slika posvećen hrvatskim znanstvenicima poput Ruđera Boškovića, Slavoljuba Penkale, Nikole Tesle, Fausta Vrančiča i dr. Slikao je i bl. Alojzija Stepinca, pape Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Portretirao je uživo hrvatskog glazbenika Marka Perkovića Thompsona tijekom njegovog koncerta u Kostreni.

Bitka kod Barking Creeka – 1939.

Bitka kod Barking Creeka je naziv za tragični izgred koji se zbio za vrijeme drugog svjetskog rata.

Dana 6. rujna 1939., dva RAF-ova Spitfire-a su srušili druga dva RAF-ova Hurricane-a, kao posljedica pogrješke tijekom uzbune za zračnu opasnost. Uzbuna o zračnoj opasnosti se pokazala lažnom.

Bio je to prvi smrtni slučajevi u redovima britanskog zrakoplovstva u Drugom svjetskom ratu.

Raymond Benson, autor romana o Jamesu Bondu – 1955.

Raymond Benson (6 rujna 1955, Midland, Texas, USA) je američki autor najpoznatiji kao službeni autor romana za odrasle o Jamesu Bondu od 1997 do 2003. godine. Benson je rođen u Midlandu, Teksas, maturirao je na srednjoj školi Permian u Odessi 1973.

Raymond Benson

U osnovnoj školi Benson se zanimao za klavir, koji je kasnije u životu razvio interes za skladanje glazbe (uglavnom za kazališnu produkciju). Benson je također u srednjoj školi sudjelovao u dramskim radionicama, te je postao potpredsjednik školskog dramskog odjela, interes koji je kasnije prerastao u usmjeravanje kazališne produkcije u New Yorku nakon što je dobio diplomu za dramsku produkciju na Sveučilištu u Teksasu u Austinu.

Ostali hobiji obuhvaćaju filmsku povijest i kritiku, pisanje, i programiranje računalnih igara. 1996. John Gardner prestaje pisati knjige o Bondu. Glidrose publikacije odmah odabiru Bensona kako bi zamijenili Gardnera. Kao pisac romana o Jamesu Bondu, Raymond Benson u početku je bio kontroverzan radi toga što je Amerikanac, i radi ignoriranja mnogih kontinuiteta koje je postavio Gardner. Benson je ranije napisao ˝The James Bond Bedside Companion˝ (Noćni drug Jamesa Bonda), knjigu koju je posvetio Ianu Flemmingu, službenim romanima i filmovima. Knjiga je prvobitno objavljena 1984. a kasnije ažurirana 1988. Nominirana je za nagradu Edgar od društva Američkih pisaca misterija, u kategoriji Najbolji biografski/kritički rad. Benson je pridonio stvaranju modula u popularnoj igri James Bond 007 s ulogama 1980-tih. Ukupno, Benson je napisao šest romana o Jamesu Bondu, tri romanizacije, i tri kratke priče. Bio je prvi Bond autor nakon Iana Fleminga koji je pisao kratke priče (objavljene u Playboyu i TV vodičima , te sakupljenim u antologije objavljene 2008 i 2010).

Mladen Kauzlarić, hrvatski arhitekt – 1971.

Mladen Kauzlarić, rođen u Gospiću 1896. umro na današnji dan 1971. poznati je hrvatski arhitekt.

Kauzlarić 1906. u Zagrebu pohađa I. realnu gimnaziju. Nakon što prekida školovanje u gimnaziji 1911. upisuje se u Građevnu stručnu školu pri tadašnjoj Obrtnoj školi.

Mladen Kauzlarić

Nakon završene Građevne škole zbog rata ne može nastaviti školovanje te se zapošljava od 1917. do 1921. u građevnom poduzeću „Payer i Riszner“, gdje kao građevni tehničar vodi nadzor nad gradnjama. Godine 1921. na preporuku Jurja Denzlera zapošljava se u atelijeru arhitekta Huge Ehrlicha. U Ehrlichovom atelijeru radi do 1931. U to vrijeme ostvariti će i uspješnu suradnju s arhitektima Jurajom Denzlerom i Stjepanom Gombošem.

Kauzlarić se 1926. upisuje na Arhitektonski odjel Drage Iblera pri Likovnoj akademiji. Godine 1927. polaže stručni ispit i dobiva titulu ovlaštenog graditelja a po svršetku Iblerovog tečaja stekao je i zvanje akademskog arhitekta. Godine 1940. zapošljava se na tadašnjem Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu.

Nakon 2. svjetskog rata Mladen Kauzlarić imenovan je na Tehničkom fakultetu za predstojnika Kabineta za prostorno i tehničko crtanje (1946.- 1948.) a potom za predstojnika Kabineta za projektiranje zgrada i interieura (1948. – 1952.). U isto vrijeme član je stručnog savjeta Arhitektonskog projektnog zavoda, a od 1950. dopisni je član JAZU- Odjela za likovnu umjetnost i muziku. Godine 1955. doktorirao je a od 1958. u nekoliko je navrata predstojnik Zavoda za projektiranje društvenih građevina. Redovnim članom Odjela za likovne umjetnosti JAZU imenovan je 1962. Godine 1965. dodjeljena mu je nagrada za životno djelo „Vladimir Nazor“, a godinu poslije odlazi u mirovinu.

Lenjingrad opet Sankt Peterburg – 1991.

Na današnji dan 1991. vraćeno je ime jednom od najljepših europskih gradova, Sankt Peterburgu, koji se od 1924. zvao Lenjingrad.

Nastao je početkom 18. stoljeća, nakon što je Rusija u tom dijelu izbila na more. Osnivanjem Sankt Peterburga, car je tamo prebacio sjedište Rusije iz Moskve. Grad je službeno nazvan po sv. Petru, ali mnogi smatraju da je njegov osnivač, ruski car Petar Veliki, grad nazvao po sebi.

Ime Petrograd je nosio između 1914. i 1924. kada se tijekom Prvog svjetskog rata Rusija okreće narodnim vrijednostima. Za sovjetskog režima zvao se Lenjingrad, po Vladimiru Iljiču Lenjinu. Grad je poznat i po skraćenom imenu Piter, kako ga zovu njegovi stanovnici.

Akira Kurosawa, režiser – 1997.

Kurosawa Akira, japanski filmski redatelj, scenarist i producent (Tokyo, 23. III. 1910 – Tokyo, 6. IX. 1998). Iz obitelji samurajskoga podrijetla, studirao slikarstvo, od 1936. bio asistent režije u tvrtki P. C. L. (poslije Toho). Kao redatelj debitirao Sagom o džudu (Sugata sanshiro, 1943), a prvi veliki uspjeh postigao suvremenom dramom Pijani anđeo (Yoidore tenshi, 1948), kojom je počeo dugotrajnu suradnju s glumcem T. Mifuneom.

Akira Kurosawa

U inozemstvu se proslavio složenim filozofičnim djelom Rašomon (Rashomon, 1950., Zlatni lav u Veneciji, počasni Oscar), kojim je prekinuo izoliranost japanske kinematografije. To djelo pokazuje sve bitne sadržajne i formalne odlike njegovih daljnjih filmova – prikazivanje krajnje dramatičnih događaja i osoba ispunjenih snažnim nagonima te spektakularan režijski stil (pokretna kamera, protežne spone među kadrovima, likovnu izražajnost fotografije, naglašena montaža). Nastavak njegove karijere obilježavaju tri skupine tematski i žanrovski srodnih djela. Ističe se adaptacijama klasičnih djela europske književnosti prilagođenih japanskom okružju: osuvremenjenom verzijom Idiota (Hakuchi, 1951) F. M. Dostojevskoga, Na dnu (Donzoko, 1957) M. Gorkog i ekranizacijom u stilu kazališta nō Shakespeareova Macbetha (Krvavo prijestolje – Kumonosu-jo, 1957). Pod utjecajem talijanskoga neorealizma režirao je filmove suvremene socijalne tematike, s naklonošću prema tzv. malim ljudima (Živjeti – Ikiru, 1952; Dodeskaden – Dodesukaden, 1970). No ugled najviše potvrđuje originalnim oslanjanjem na tradicionalne japanske žanrove – jidai-geki i akcijske filmove chambara, djelima kao što su Sedam samuraja (Shichinin no samurai, 1954., Oscar za najbolji inozemni film, u anketi japanskih kritičara 1989. proglašen najuspjelijim japanskim filmom uopće), Skrivena tvrđava (Kakushi toride no sanakunin, 1958) i Tjelesna straža (Yojimbo, 1961); potonji je snažno utjecao na noviji vestern (S. Leone i S. Peckinpah). Pošto je zbog komercijalnih neuspjeha i ignoriranja kritike 1971. pokušao samoubojstvo, novi je uzlet postigao sovjetsko-japanskom koprodukcijom, putopisnim filmom Dersu Uzala (1975., Oscar), te filmovima o prošlosti Japana Kagemusha – sjenka ratnika (Kagemusha, 1980., Zlatna palma u Cannesu) i Pobuna (Ran, 1985). Uz K. Mizoguchija i Y. Ozua jedan je od velikana japanske kinematografije, režirao je ukupno 28 filmova, kojima je većinom bio i (ko)scenarist.

Luciano Pavaroti, pjevač – 2007.

Luciano Pavaroti

Pavarotti Luciano, talijanski pjevač, tenor (Modena, 12. X. 1935 – Modena, 6. IX. 2007). Učio pjevanje kod Arriga Pole i Ettorea Campogallianija; nakon osvojenoga prvog mjesta na Međunarodnom pjevačkom natjecanju »Achille Peri« debitirao je 1961. u Reggio nell’Emilia u Puccinijevoj operi La Bohème. Međunarodnu karijeru započeo je 1963. u Covent Gardenu u Londonu i otada je pjevao na svim najvećim svjetskim pozornicama. Pavarottija se više od četiri desetljeća smatralo sinonimom za vrhunsku umjetnost pjevanja i uzorom najčistijega belkanta. Publika i kritika jednodušno su ocijenile Pavarottijev čist i prodoran, istodobno metalan i topao glas romantična odsjaja, besprijekorna fraziranja i apsolutno sigurnih visina kao glas stoljeća. Snimio je na nosače zvuka gotovo sve što je pjevao na pozornici, prije svega niz opera G. Verdija, V. Bellinija, G. Donizettija, G. Puccinija i dr. Shvativši ulogu medija, Pavarotti je 1990-ih popularnim nastupima »trojice tenora« (s P. Domingom i J. Carrerasom) i milijunima prodanih nosača zvuka odlučujuće pridonio planetarnoj popularnosti pjevača klasične glazbe potkraj XX. stoljeća.

Vanja Drach, hrvatski glumac – 2009.

Vanja Drach bio je bio hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac. Vanja Drach je rođen u Bošnjacima pokraj Županje u obitelji cijenjenog vinkovačkog liječnika koji umire kad je Vanji bilo 11 godina.

Vanja Drach

Slijedeći obiteljsku tradiciju odlazi na studij medicine u Zagreb, ali nakon godinu dana napušta fakultet i upisuje Kazališnu Akademiju. Iako je poznatiji kao kazališni glumac gdje je s velikim uspjehom igrao brojne značajne uloge u antičkim dramama, djelima ruskih klasika i u modernom repertoaru.

Vanja Drach je odigrao više od dvadesetak značajnih, uglavnom karakternih, uloga u filmovima različitih žanrova (debitirao u H-8 (1958.) Nikole Tanhofera). Često je s uspjehom nastupao i u kratkim igranim filmovima (npr. Branka Majera i Vatroslava Mimice) te u TV dramama i serijama. Za svoj rad dobio je brojne nagrade.

Još davne 1962. dobio je Nagradu grada Zagreba za ulogu Franza von Gerlacha iz Sartreovih Zatočenika Altone, potom dvije Sterijine nagrade, nagradu Dubravko Dujšin (Vjesnik) dobiva 1986. za ulogu Orlanda u Krležinom Putu u raj, a Nagradu Orlando 1990. za ulogu Polonija u Shakespeareovom Hamletu. Dobitnik je i nekoliko Nagrada hrvatskoga glumišta. Nagradu Zlatni smijeh (Dani Satire) dobiva za ulogu Serebrjakova u Ujaku Vanji 1997. godine. 2006. godine primio je i Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Glumac je umro 6. rujna 2009. nakon kratke i teške bolesti u 77. godini života.

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija, https://hr.wikipedia.org

Hrvatska
Vremeplov