NA DANAŠNJI DAN: Janko Kamauf, Radio Zagreb, Miki Maus, Kominterna, Televizija Zagreb, Henry Fonda, Kazimir Maljevič, Beatlesi, Brigada Gromovi, Mirko Miočić

Janko Kamauf je izabran prvim gradonačelnikom Zagreba

Janko Kamauf (Zagreb, 10. prosinca 1801. – Zagreb, 11. kolovoza 1874.) bio je prvi gradonačelnik grada Zagreba.

Završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1816. godine.[1] Godine 1817. upisao je Pravoslovnu akademiju u Zagrebu, a pet godina kasnije u Pešti je položio odvjetnički ispit.

Janko Kamauf

Od 1823. bio je odvjetnik zagrebačke biskupije. Godine 1831. izabran je za gradskoga zastupnika, a godinu kasnije za gradskoga senatora te za Zagreb ostaje vezan službom sve do 1857. Janko Kamauf bio je i među osnivačima Prve hrvatske štedionice 1846.

Na poticaj bana Josipa Jelačića Bužimskog 7. rujna 1850. Carskim su patentom spojeni jedinstveni Zagreb kraljevska slobodna varoš na brdu Gradecu, Kaptol, Nova ves, Vlaška ulica, podgrađe i pripadajuća im sela. Tako je Zagreb počeo živjeti kao jedinstveni grad, a za prvoga je gradonačelnika izabran upravo Janko Kamauf, posljednji varoški sudac Gradeca. Zagreb je u to vrijeme imao 16.036 stanovnika.

Kamauf je upravljao gradom Zagrebom punih šest godina, od 1851. do 1857.

Započelo emitiranje Radio Zagreba – 1924.

Pripreme za osnivanje radio stanice Zagreb započele su još u ožujku 1924. kada je grupa uglednih i poslovnih ljudi osnovala Radio klub Zagreb. Izabrali su dr. Otona Kučeru za ravnatelja, a klub je brojao 136 članova. Nakon pisanja raznih peticija i dvije godine natezanja s vlastima u Beogradu, konačno su dobili koncesiju za radijsku postaju na srednjem valu na valnoj duljini 350 m.

Radio Zagreb

Na današnji dan, 15. svibnja 1926. godine, proradila je prva hrvatska radiopostaja – Radio-Zagreb. Radiopostaja na Gornjem gradu počela je odašiljanje samo 5 godina poslije prve stalne radiopostaje u svijetu, osnovane u Americi. ‘Ovdje Radio-Zagreb! Kako nas čujete?’ – bile su prve riječi koje je slušateljima uputila prva radiospikerica Božena Begović. Njezin glas s radiopostaje, smještene na Markovu trgu broj 9, u dvorišnoj zgradi iz studija koji je jedva bio 5 metara dugačak, čuo se do sela Krašić, udaljenog 40 km od Zagreba. Prvih dana radio se slušao pomoću detektora u kavanama i na drugim javnim mjestima, jer je radiouređaj bio vrlo skup: stajao je od 4.000 do 10.000 dinara, a pretplata je iznosila 400 dinara godišnje. Radio Zagreb je od svog početka do danas pod različitim nazivima djelovao u čak pet država: Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, u Kraljevini Jugoslaviji, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, od 1945. u Jugoslaviji, a od 1991. u Republici Hrvatskoj.

Po prvi put je prikazan animirani film Plane Crazy u kome se po prvi put pojavio Miki Maus – 1928.

Miki Maus (engl. Mickey Mouse) je lik iz animiranih filmova i stripova koji je postao ikona Kompanije “Walt Disney”.

Godine 1928. lik Mikija Mausa stvorili su Walt Disney i Ub Iwerks. Disney ga je isprva odlučio nazvati Mortimer Maus (engl. Mortimer Mouse), ali mu je supruga Lillian predložila da promijeni ime u “Miki” jer je “Mortimer” zvučalo previše ružno.

Miki Maus

Glas mu je od 1928. godine posuđivao sam Walt Disney, što je nastavio činiti sve do 1947. godine. Nakon Disneya, glas je do 1977. godine posuđivao zvučni dizajner Jimmy MacDonald. Nakon njega ulogu je preuzeo Wayne Allwine, koji će je i obnašati do smrti 2009. Mikiju glas (u engleskim inačicama filmova) trenutno posuđuje Bret Iwan.

The Walt Disney Company dan njegova rođenja smatra 18. studenog 1928. godine. Naime, toga je dana prvi puta javnosti predstavljen animirani film Parobrod Willie u kojemu je Miki imao glavnu ulogu.

Ovaj antropomorfizirani miš i danas diljem svijeta poznat kao najuspješniji lik iz animiranih filmova i stripova. Trenutno je glavni lik Playhouse Disney serije “The Mickey Mouse Clubhouse” koja se emitira na Disney Channelu. Ujedno je i vođa kluba Mikija Mausa. Njegova djevojka i ljubav njegova života je Minnie Maus.

Neki od dugometražnih filmova snimani u DIsneyjevom studiju, poput Pinokija, Dumba, Pepeljuge, 101 Dalmatinca Trnoružice i drugih, pokrenuli su novi val u filmskoj industriji. Da bi povećao prihode, Disney je osnovao vlastitu distributersku kompaniju, a 1954. je počeo proizvoditi i TV seriju. 1955. je izgradio zabavni park “Disneyland” u Kaliforniji, jednu od najvećih turističkih atrakcija Sjedinjenih Država. Osvojio je sveukupno 22 Oscara i 3 Zlatna globusa.

Staljin raspustio Treću internacionalu (Kominternu) – 1934.

Složenica Kominterna potječe iz ruskog jezika i kratica je za Komunistička internacionala.

Treća Internacionala

Riječ je o tzv. Trećoj internacionali, osnovanoj u Moskvi 1919. godine, koja je okupljala one stranke, nastale iz radničkog pokreta, koje su prihvatile lenjinističku teoriju i boljševističku taktiku, nasuprot tzv. revizionistima iz Druge internacionale koji su se odrekli nasilne revolucije kao metode i prihvatili borbu za radnička prava putem sindikata, slobodnog tiska i slobodnih izbora unutar institucija parlamentarne demokracije.

Imajući u vidu opsežne ilegalne aktivnosti Kominterne i njenih nacionalnih “sekcija”, te aktivnosti na pokretanju (oružanih) revolucija, posrijedi je nesumnjivo organizacija osnovana u svrhu specijalnog rata protiv “buržoaskih režima” širom svijeta.

Nasuprot revizionista, koji su većinom zadržali naziv socijaldemokrati koji su mnoge radničke stranke usvojile prije Prvog svjetskog rata, pripadnici revolucionarne struje su, po uzoru na rusku partiju, usvojili za sebe ime komunisti, pa odatle i Komunistička internacionala.

Televizija Zagreb – 1956.

Trinaest godina poslije dolaska radija (1926.) Zagreb je doživio i televizijsko krštenje, kada je na Zagrebačkom zboru 1939. godine nizozemski inženjer Erik De Fris izveo prvi televizijski prijenos.

Televizija Zagreb

No, pravi početak Hrvatske televizije bio je 15. svibnja 1956. Tada je putem odašiljača na Sljemenu prenesena prva slika na samo 30-ak posuđenih televizora, razmještenih po izlozima na zagrebačkim trgovima. Uskoro, 3. rujna, ostvaren je prvi prijenos – svečano otvaranje Zagrebačkog velesajma, a ubrzo nakon toga počelo je svakodnevno emitiranje eksperimentalnog programa. Potkraj te godine program se pratio na 300 televizora, a pred jednim uređajem našlo se i stotinjak ljudi.

Emitiranje Televizije Zagreb počelo je izravnim prijenosom otvorenja Zagrebačkog velesajma 7. rujna iste godine. U narednih pet godina televizija je pratila svjetske trendove, prenosila sportske susrete i druga javna zbivanja, preko satelita preuzimala strane programe i modernizirala se funkcionirajući do 29. lipnja 1990. kada je Sabor Republike Hrvatske izglasao zakon kojim je Radiotelevizija Zagreb preimenovana u Hrvatsku radioteleviziju.

Henry Fonda, glumac – 1905.

Fond, Henry, američki filmski, kazališni i televizijski glumac (Grand Island, Nebraska, 16. V. 1905 – Los Angeles, 12. VIII. 1982). Studirao novinarstvo, radio kao bankovni činovnik, glumiti počeo 1925. u kazališnoj družini u Omahi (Nebraska), nastupao na Broadwayu 1929–34., na filmu od 1935.

Henry Fonda

Visok i otmjena držanja, odišući čestitošću i nepokolebljivošću, ubrzo je svojim ulogama postao oličenjem ideala New Deala (u tipu tzv. momka iz susjedstva), ujedno i prototip autoritativnih osobnosti koje su utjecale na američku povijest. U tom razdoblju ističe se ulogama gentlemana s američkoga »starog« Juga u Jezebel (1938) W. Wylera, žrtve nesretnih ekonomskih okolnosti u Samo jednom se živi (You Only Live Once, 1937) F. Langa i u Plodovima gnjeva (Grapes of Wrath, 1940) J. Forda te u naslovnoj ulozi u Mladom Lincolnu (Young President Lincoln, 1939) J. Forda.

Jedan od omiljenih Fordovih glumaca nakon II. svjetskog rata, nastupio u dva njegova slavna vesterna (Moja draga Klementina – My Dear Clementine, 1946., kao Wyatt Earp, i Na apaškoj granici – Fort Apache, 1948). Razočaran filmskim ulogama, 1949–55. posvetio se kazalištu. Filmu se vraća prilagodbom svojega broadwayskog uspjeha, komada Gospodin Roberts (Mr. Roberts, 1955) M. Le Roya i J. Forda. U nastavku karijere uspješno interpretirao likove srodne prethodnima, ili s iznijansiranijim karakternim osobinama i/ili s pojačanom dozom autoritativnosti. Ističu se: Dvanaest gnjevnih ljudi (Twelve Angry Men, 1957) S. Lumeta, Krivo optužen (The Wrong Man, 1947) A. Hitchcocka, Kritična točka (Fail Safe, 1964., kao predsjednik SAD-a) S. Lumeta. Oscarom je nagrađen za film Ljetnikovac (On Golden Pond, 1981) M. Rydella. Nastupio u više od 80 filmova. – Njegova djeca Jane i Peter te unuka Bridget Fonda također su poznati filmski glumci.

Kazimir Maljevič, slikar – 1935.

Kazimir Maljevič

Maljevič (Malevič) Kazimir, ruski slikar i teoretičar umjetnosti (Kijev, 23. II. 1878 – Lenjingrad, danas Sankt Peterburg, 15. V. 1935). Jedan je od prvih predstavnika apstraktnoga likovnog izraza. Slikarstvo studirao u Kijevu i Moskvi. Predavao je na umjetničkoj školi u Vitebsku te na akademiji u Moskvi i Lenjingradu (1918–26). Isprva je bio pod utjecajem francuskog postimpresionizma, potom fovizma, kubizma i futurizma. God. 1913. osnovao je likovni smjer suprematizam kao slikarstvo čistih plošnih geometrijskih oblika (Crni kvadrat na bijeloj podlozi, 1913; Suprematistička kompozicija bijelo na bijelom, 1918). U potonjim se radovima, pod pritiskom staljinističke kulturne politike, vratio figuraciji. Svoje ideje zastupao je u teoretskim spisima (Suprematistički manifest, 1915; Nepredmetni svijet, 1927). Znatno je utjecao na europsko slikarstvo (ruski konstruktivizam, njemački Bauhaus, nizozemski De Stijl).

Posljednji album Beatlesa – 1969.

Grupa The Beatles je najpopularnija i najutjecajnija grupa u povijesti popularne glazbe. Njihove pjesme dominirale su 1960-ih godina kada su ljudi vjerovali da glazba može promijeniti svijet, a skladateljska vještina Lennona i McCartneya omogućila je da njihova glazba i dalje živi.

Beatlesi

Njihove pjesme još uvijek imaju utjecaja na mnoge današnje glazbenike. Prvi nastupi uživo počeli su u klubovima Liverpoola i okolici. Njihove žive izvedbe bile su uzbudljivo iskustvo u odnosu na ozbiljne i krute izvođače koji su prevladavali u popularnoj glazbi tog vremena. Slava The Beatlesa temeljila se na skladateljskoj vještini Johna Lennona i Paula McCartneya. U početku su obojica pisali tradicionalne rock and roll pjesme o prijateljstvu i ljubavi, no kako se taj tandem razvijao, njihove pjesme su postale raznovrsnije.

Godine 1969. grupa se počela raspadati zbog sukoba koji su rasli među četvoricom njezini članova i stoga što su njihovi glazbeni interesi kretali različitim smjerovima. Njihovi posljednji snimljeni albumi bili su Abbey Road (1969.) i Let It Be, koji je pušten u prodaju 1970. iako je snimljen prije Abbey Roada. The Beatles su se krajem te godine i razišli. Sva četvorica su nastavili svoje karijere kao solo glazbenici.

Ustrojena 2. mehanizirana gardijska brigada “Gromovi”

Druga gardijska brigada ustrojena je 15. svibnja 1991. u vojarni “Trstenik”, pokraj Dugog Sela, gdje je formirano zapovjedništvo brigade i prva pješačka bojna „Crne mambe“, a njezina ratna zastava prvi se put zavijorila 28. svibnja na postrojavanju u Kranjčevićevoj. Prvotnu popunu brigade činili su pripadnici MUP-a, postrojbi za posebne namjene iz Lučkog, Rakitja , Kumrovca, Vinice, Siska i Karlovca. Brigada je prvotno bila u sastavu MUP-a, odnosno Zbora narodne garde koji je bio temelj za stvaranje buduće Hrvatske vojske. Tako je i prvi naziv brigade bio 2. “A” brigada ZNG RH. Druga bojna ove brigade „Banijska oluja“ formirana je 3. lipnja u Sisku, a 21. lipnja 3. bojna „Banska legija“ u Dugoj Resi.

Ratni put Gromova započeo je već početkom lipnja 1991. godine na mostu Mladosti u Zagrebu zaustavljanjem tenkova tadašnje JNA, istovremeno su dijelovi postrojbe u borbama kod Ljubova u Lici i Hrvatskom Pounju. Razmještaj njezinih postrojbi odredio je daljnji ratni put brigade. Sudjelovali su između ostalog i u obrani Karlovca, Duge Rese i Topuskog, u borbama na Banovini, branili su Petrinju, Sisak, Komarevo, Sunju… Tijekom 1991. godine u “bitci za Farkašić” oslobađaju značajan dio okupiranog teritorija na desnoj obali rijeke Kupe. Uz to, Gromovi su sudjelovali i u operacijama deblokade Južnog bojišta (operacija Tigar) te u Bosanskoj Posavini. Dali su i izniman doprinos u operaciji Maslenica, Bljesku, Oluji i Uni.

Znak brigade Gromnovi

U sastav 2. gardijske brigade 1. svibnja 1996. ulazi 81. gardijska bojna iz Virovitice, a tijekom 2003. u sklopu reorganizacije gardijskih brigada HKoV-a 2. gardijska brigada spojena je sa 7. gardijskom brigadom.

Ratni zapovjednici brigade bili su general-bojnik Božo Budimir, brigadir Vinko Ukota, brigadni general Drago Matanović i brigadni general Zvonko Peternel. Poslijeratni zapovjednici su stožerni brigadir Renato Romić, general bojnik Josip Stojković, stožerni brigadir Vjeran Rožić, brigadir Ivan Mihalina i brigadir Branko Predragović. Tijekom Domovinskog rata sjedišta brigade bila su u Trsteniku Nartskom, Dugom Selu, Sisku i Petrinji, a poslije rata sjedište brigade je u Petrinji.

Brigada ima svoju Vojnu kapelaniju koja nosi naslov po zaštitniku 2. gardijske brigade svetom Iliji Gromovniku. Vojni kapelan je don Antonio Mikulić. Dan vojne kapelanije obilježava se na blagdan sv. Ilije, 20. srpnja svake godine.

U petrinjskoj vojarni “Pukovnik Predrag Matanović” (nazvanoj po legendarnom zapovjedniku 2. pješačke bojne poginulom u operaciji Oluja), Gromovi su 2000. godine izgradili spomen kapelicu Sv. Ilije Gromovnika. Na unutarnjim zidovima kapelice postavljene su slike i imena 203 poginulih i 5 nestalih pripadnika brigade u Domovinskom ratu. U brigadi je tijekom rata ranjeno i povrijeđeno 1200 pripadnika. Kroz brigadu je u Domovinskom ratu prošlo preko 9000 pripadnika.

Brigada je za osvjedočenu i pokazanu hrabrost, junaštvo te doprinos u obrani domovine, od Predsjednika RH i Vrhovnog zapovjednika odlikovana Redom kneza Domagoja s lentom, u prigodi 10. obljetnice ustrojavanja i Redom Nikole Šubića Zrinjskog na petnaestu godišnjicu Oružanih snaga RH. Dok je za 20. obljetnicu odlikovana Poveljom Republike Hrvatske za zaštitu mira i ustavnog poretka RH.

Mirko Miočić, kvizaš – 2017.

Mirko Miočić (Rtina kod Zadra, 23. srpnja 1956. – Zadar, 15. svibnja 2017.), bio je jedan od najpoznatijih hrvatskih kvizomana. Osnovnu i srednju školu završio je u Rijeci, te je 1978. završio studij prava, no nikad nije diplomirao. Godine 1991. vraća se u Rtinu. U intervjuu za tjednik Nacional 2013. godine o sebi je rekao: “Od specifičnih znanja kojima čovjek pobjeđuje u kvizu drugdje u životu nema velike koristi. Ali neki ljudi su za to nadareni, imaju bolju moć koncentracije, bolju memoriju. Ja sam jedan od takvih.”.

Mirko Miočić

Mirko je prvi puta nastupio 1972. godine u kvizu Tri, dva, jedan… ali vrijedan i osvojio drugo mjesto. 1982. godine prijavljuje se na Kviskoteku, gdje pobjeđuje 1983. te osvaja 20.000 dinara. 1986. godine nastupa u nekoliko izlučnih emisija Kviskoteke, te u superfinalu 1986. osvaja treće mjesto. Ispred njega su bili Radoslav Dodig i Robert Pauletić.. Kasnije je uspješno sudjelovao u ostalim kvizovima i igrama asocijacije: Tri, dva, jedan, ali vrijedan, Diplomac, Izazov, Upitnik i Jackpot..

Često se morao kvalificirati u hrvatskoj inačici kviza Tko želi biti milijunaš? putem najbržeg prsta. Kad je uspio, osvojio je 32.000 kuna (zadnji odgovor na hrvatskoj verziji Milijunaša iznosio je 1.000.000 kuna) Tijekom prvih godina Milijunaša, više od 50 drugih natjecatelja ga je zvalo kao joker zovi. Ta suradnja mu je donijela nešto više od 100.000 kuna, dok je natjecateljima osigurao oko 470.000 eura. Radi toga (Mirko je bio jedan od najpozivanijih jokera zovi), uredništvo hrvatske inačice Milijunaša izmijenilo je pravila tako da se ista osoba mogla zvati najviše tri puta u sezoni.Od 2013. godine do ožujka 2016. godine, bio je lovac kviza Potjera. Napustio je kviz radi zdravstvenih problema, a planirao se vratiti na jesen 2017. godine.

Godine 2005. pojavio se u epizodi hrvatskog TV sitcoma Bitange i princeze, glumio je samoga sebe, a uloga mu je bila jedan od natjecatelja kviza Najslabija karika.

Mirko Miočić preminuo je u zadarskoj bolnici nakon što mu se zdravstveno stanje pogoršalo, 15. svibnja 2017. godine.

…

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža; http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr;