NA DANAŠNJI DAN: Ivan Zajc, Albert Haler, Marija Ružička Strozzi, Dinko Šimunović, Vice Vukov, Nautilus ispod Sjevernog pola, Janko Matko, Henry Spencer Moore, Aleksandr Solženjicin, Fra Bonaventura Duda

Ivan Zajc, hrvatski skladatelj i dirigent – 1832.

Ivan Zajc

Hrvatski skladatelj i dirigent Ivan Dragutin Stjepan Zajc, znan kao Ivan pl. (plemeniti) Zajc, rođen je 3. kolovoza 1832. godine u Rijeci. Nakon studija na konzervatoriju u Milanu živio je i radio u Rijeci, Beču te Zagrebu. Iza sebe je ostavio opus od oko 1200 raznovrsnih djela za orkestar (Simfonička glazbena slika), za komorne sastave, za klavir, zatim 19 opera (Mislav, Ban Legent), 26 opereta, scensku muziku (za Dubravku Ivana Gundulića), oratorij Oče naš, oko 50 kantata (Dolazak Hrvata), 19 misa, 14 Ave Maria, 200 zborova (Glasna jasna, Putnik) i 170 solo pjesama (Miruj, miruj, srce moje; Moja lađa; Vir; Lastavicom; Domovini i ljubavi; Djevojka i ruža).

Albert Haler, teoretičar književnosti – 1883.

Hrvatski estetičar, esejist, kritičar i književni povjesničar Albert Haler rođen je 3. kolovoza 1883. godine u Vrgorcu.

Albert Haler

Studij klasične filologije završio je u Beču, a tijekom studija bavio se i filozofijom. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1927. tezom “Gundulićev Osman s estetskog gledišta”. Od 1909. do 1943. radio je kao gimnazijski profesor i ravnatelj u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu. 1943. imenovan je profesorom etike i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Književne kritike, članke i eseje objavljivao je u brojnim časopisima između 1899. i 1945. Glavno njegovo djelo iz teorije književnosti je Doživljaj ljepote (1943.). U svibnju 1945. Haler se povlači s izbjeglicama iz Zagreba. Stradao je u Sloveniji pod nerazjašnjenim okolnostima.

Marija Ružička Strozzi, hrvatska kazališna glumica – 1850.

Marija Ružička Strozzi

Hrvatska glumica i znamenita tragetkinja Marija Ružička Strozzi rođena je 3. kolovoza 1850. godine u moravskom gradiću Litovelu.

Na pozornici je nastupala neprekinutih 68 godina, sve do 1936. godine. Lik Marije Ružičke Strozzi ovjekovječen je na svečanom zastoru Hrvatski preporod Vlahe Bukovca, a bila je jedina scenska umjetnica kojoj je još za života postavljena bista u HNK u Zagrebu.

 

Dinko Šimunović, književnik – 1933.

Šimunović, Dinko, hrvatski književnik (Knin, 1. IX. 1873 – Zagreb, 3. VIII. 1933). Učiteljsku školu završio u Arbanasima 1892. Bio je učitelj u Hrvacama (1892–1900) i Dicmu (1901–09), a zatim do umirovljenja 1927. nastavnik u umjetničko-obrtnoj školi u Splitu.

Godine 1929. preselio se u Zagreb. Nakon nekoliko pedagoških rasprava i jednoga beletrističkoga pokušaja (Mjesec dana na vojničkim vježbama, 1903), privukao je pozornost kritike nedovršenom pripovijetkom Mrkodol (1905). U svojim pripovijestima zadržao se na tradicionalnim suprotnostima između sela i grada, stranog i domaćega, starog i novoga doba te idealizirao patrijarhalne životne oblike. Takvu je tematiku pronašao u morlačkom svijetu i prostoru Dalmatinske zagore (Cetinska krajina, Vrlika, Knin i Sinj), često se oslanjajući na narodnu predaju i folklornu građu, a priču je često gradio s pomoću vješta spoja zbiljne građe s magijskim i mitskim.

Dinko Šimunović

Novelističke radove sabrao je u zbirkama Mrkodol (1909), Đerdan (1914), Sa Krke i sa Cetine (1930). Posmrtno mu je objavljena zbirka Posmrtne novele (1936). Bez obzira na različite fabule, sve Šimunovićeve novele imaju slične glavne junake, pasivne, nedovoljno snažne u odnosu prema životu, što obično rezultira tragičnom poentom: pobjedom surove prirode ili života nad tim povučenim, slabim, neotpornim jedinkama. Zato gotovo simbolički djeluje činjenica da su glavni junaci u Šimunovićevim pripovijestima većinom ženski likovi (Duga, Rudica, Muljika, Đerdan i dr.). Sve pripovijetke sadrže nenametljiv sustav socijalnih motivacija, u epskim slikama masovnih prizora podjednako kao i u prikazu »unutarnjeg tuđinstva«, poraza neotporna i preosjetljiva pojedinca. Šimunović traži rješenja upravo na problemu odnosa prirode i »lacmana«. Iz osjećanja vlastite otuđenosti i osamljenosti Šimunović dolazi do spoznaje, djelomično i pod utjecajem F. M. Dostojevskoga, o razlomljenosti i podvojenosti vlastite osobe, fizičke i psihičke. U drugoj fazi jače naglašava socijalnu motivaciju i neprijepornost patrijarhalnoga načina života.

Kao najlirskija pripovijetka ističe se Muljika (1906), modernistička pripovijetka lika i ugođaja, zatim Duga (1907), u kojoj je obradio predaju o simbolici duge iz narodnog vjerovanja, i Alkar (1908), ljubavna pripovijest prožeta motivom junačke tradicije cetinskoga kraja. Napisao je i dva romana: Tuđinac (1911) i Porodica Vinčić (1923), protkana lajtmotivičkim sponama te impresionističkim opisima. Odlomke nedovršenoga romana Beskućnici tiskao je u Književnom jugu (1918), a neke je preradio u samostalne novele (Topuzina i »peripatetici«, Spiritizam u selu Čemernici). Autor je autobiografskih proza Mladi dani (1919) i Mladost (1921), koje nastavljaju tradiciju odgojno-obrazovne književnosti, a u njima također naglašava poetiziranu prirodu i ističe sklad krajolika s unutarnjim proživljavanjima lika. Šimunović je bio jedan od prvaka psihološke pripovijesti sa seoskom tematikom koja je oblikovana na razini lika i koja prednost daje afektivnom doživljaju zbilje. Među hrvatskim modernistima isticao se sposobnošću stvaranja lirskih ugođaja i atmosfere te izrazito subjektivnim odnosom prema temi. Originalnog izraza, na osebujan je način povezao realistički i impresionistički stil s načinom pripovijedanja bliskim narodnom stvaralaštvu.

Vice Vukov, estradni umjetnik, publicist i političar – 1936.

Jedan od najpoznatijih hrvatskih estradnih umjetnika, publicist i političar Vice Vukov rođen je 3. kolovoza 1936. godine u Šibeniku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je filozofiju i talijanski jezik i književnost. Pjevačku je karijeru započeo početkom 1959. pozivom na jednu audiciju za pjevače, nakon koje mu pristupa direktor opatijskog festivala Josip Stojanović koji mu nudi nastup na tom festivalu.

Vice Vukov

U Opatiji nastupa iste godine s pjesmom Mirno teku rijeke te osvaja prvo mjesto i praktički preko noći postaje najpoznatiji glazbenik u tadašnoj Jugoslaviji. Njegova pjevačka karijera bila je na vrhuncu 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, kad je osvajao sve najvažnije hrvatske festivale i bivšu Jugoslaviju predstavljao na natjecanjima za pjesmu Eurovizije. U vrijeme Hrvatskog proljeća Vice Vukov završio je na crnoj listi pedesetorice najistaknutijih ličnosti iz hrvatskog masovnog pokreta, zbog čega je bio prisiljen napustiti Hrvatsku, u koju se vratio 1976. godine. Početkom devedesetih, nakon raspada Jugoslavije i osamostaljenja Hrvatske, bio je blizak sa tadašnjim predsjednikom Tuđmanom. No, ubrzo se razilaze zbog drukčijih političkih stavova, nakon čega pristupa Hrvatskoj narodnoj stranci.

Iz HNS-a odlazi 1997. nakon pristupanja Hrvatskih nezavisnih demokrata toj stranci. 1999. objavljuje knjigu “Pogled iza ogledala” u kojoj su prikupljeni svi njegovi novinski tekstovi. Iste godine postaje član Gradskog savjeta Socijaldemokratske Partije Hrvatske. 5. siječnja 2001. imenovan je za veleposlanika Republike Hrvatske u Švicarskoj. 17. studenog 2005. u zgradi Hrvatskog sabora spotiče se na stepenicama i pada, pri čemu zadobiva teške ozljede glave. Bio je hospitaliziran i podvrgnut operaciji nakon koje pada u komu. U studenom 2007. liječnici objavljuju kako povremeno dolazi svijesti i kako mu je zdravstveno stanje stabilno. 24. rujna 2008. godine nakon 34 mjeseca borbe za život, preminuo je u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti u Rockfellerovoj ulici u Zagrebu, u 72 godini života.

Podmornica “Nautilus” ispod Sjevernog pola – 1958.

Podmornica Nautilus

Dana 3. kolovoza 1958. godine američka podmornica “Nautilus”, bila je prva koja je prošla ispod ledenog pokrivača Sjevernog pola, pod komandom Williama Andersona. Nautilus je prva atomska podmornica koja je pod vodom provela 95 sati. Ova podmornica je postavila mnoge standarde budućim nuklearnim podmornicama, uključujući i sistem zaštite od radijacije. Konstruktori Andrew Campbell i James Ash sagradili su ovu podmornicu, koja se kretala uz pomoć električnih motora koji su se napajali preko posebnih baterija. Nautilus je dobio ime po popularnoj podmornici iz knjige Jules Verna – “Dvadeset Tisuća Milja Pod Morem”.

Janko Matko, književnik – 1979.

Janko Matko

Matko, Janko, hrvatski književnik (Brlenić kraj Krašića, 20. V. 1898 – Zagreb, 3. VIII. 1979). Od 1923. živio je u Zagrebu, gdje je obnašao različite dužnosti u kulturnom životu grada. Već prvim romanom Žrtva (1938) čvrsto je postavio glavne odrednice svojih proza. Tematizirajući nacionalnu povijest i ubacujući u nju slojeve natopljene ljubavnim zapletima i duhovnom religioznošću, uspio je osvojiti naraštaje hrvatskih čitatelja. Djela su mu prodana u nakladi od 350 000 primjeraka. U razdoblju 1938–78. objavio je dvadesetak romana. Među čitateljima su najpoznatiji Moć zemlje (1944), Dragulji i strasti (1970) i Bez krivnje krivi (1978). Neke od njih sam je i dramatizirao (Moć zemlje, Tajna i Pokajnik). Posmrtno mu je objavljena Kardinalova ljubav (1993), biografski roman o mladim godinama kardinala A. Stepinca. Mnoštvo zapleta, pobjeda na strani pravde i istine, crno-bijeli likovi u funkciji naracije, glorificiranje domoljublja i duboka religioznost, samo su neki od elemenata zbog kojih je njegova proza nailazila na širok krug običnih čitatelja. Književna kritika u njegovim romanima nije pronalazila umjetničke vrijednosti.

Henry Spencer Moore, kipar – 1986.

Henry Spencer Moore (Castleford, Engleska, 30. srpnja 1898. – Much Hadham, 3. kolovoza 1986.) – engleski kipar i umjetnik. Najpoznatiji je po monumentalnim apstraktnim brončanim skulpturama, koje su javno izložene u mnogim dijelovima svijeta.

Henry Moore

Oblici njegovih skulptura obično su apstraktne predodžbe ljudskog tijela, često majka s djetetom ili figure u ležećem položaju. U 1950.-i, imao je fazu u kojoj je radio skulpture obiteljskih grupa, a tijekom većeg dijela karijere radio je skulpture inspirirane ženskim tijelom. Mnoge njegove skulpture imaju rupe, praznine unutar oblika.

Bio je sin rudarskog inženjera. U djetinjstvu je živio siromašno. S 11 godina odlučio se baviti kiparstvom. Ranjen je u Prvom svjetskom ratu u bici u Francuskoj 1917. Studirao je kiparstvo u Leedsu i Londonu. Posjećivao je muzeje po Engleskoj, Italiji i Francuskoj, učio je, promatrao je skulpture. Na njega je utjecaj imala ležeća skulptura Tolteka i Maja izložena u Louvreu. Proslavio se brončanim i mramornim skulpturama i pokrenuo novi oblik modernizma u Ujedinjenom Kraljevstvu. Družio se s Pablom Picassom, Albertom Giacomettijem i drugim poznatim umjetnicima. Zanimao se za nadrealizam. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, oštećena mu je kuća, preselio se s ženom Irinom u London. Crtao je ljude u londonskoj podzemnoj željeznici, gdje su tražili utočište od bombandiranja.

Obogatio se svojim umjetničkim radovima. Živio je štedljivo, imao je malu kuću, većinu zarađenog novca usmjerio je na svoju fondaciju (eng. Henry Moore Foundation), koja promiče umjetnost i obrazovanje. Imao je još za života brojne izložbe svojim radova. Dobivao je brojne narudžbe za izradu skulptura, uključujući i skulpture ispred UNESCO-ve zgrade u Parizu 1957. i u blizini palače Westminster u Londonu 1962.

Utjecao je na velik broj engleskih i svjetskih kipara.

Aleksandr Solženjicin, ruski književnik – 2008.

Aleksandr Solženjicin,

Solženjicin, Aleksandr Isajevič, ruski književnik (Kislovodsk, 11. XII. 1918 – Moskva, 3. VIII. 2008). Studirao matematiku i filozofiju. U II. svjetskom ratu dragovoljac, topnički časnik u istočnoj Njemačkoj, uhićen zbog kritike Staljina (1945) te osuđen na 8 godina zatvora, s progonstvom u Sibir. Rehabilitiran 1956, djeluje kao učitelj u Rjazanju. Jedan od najpoznatijih sovjetskih pisaca disidenata, već prvim kratkim romanom Jedan dan Ivana Denisoviča (1962) otvorio temu Staljinovih logora. U romanima Odjel za rak i U prvom krugu razvija razornu kritiku staljinizma čime zaokuplja svjetsku pozornost te dobiva i Nobelovu nagradu za književnost 1970. Djelo Arhipelag Gulag (1973–78), u kojem je sakupio golem materijal i svjedočanstva o stradanjima u logorima, tiskano je u inozemstvu, a u zemlji ga je izložilo osudama te protjerivanju iz SSSR-a (1974). Živio u Švicarskoj i SAD-u, gdje je i objavljivao književne i političke radove i polemike; u 1990-ima ponovno u Rusiji. Njegovo je djelo, premda pisano u dobroj tradiciji ruskoga realizma, često ostajalo u sjeni osobnoga političkog značenja. Shvaćanje pojedinih ruskih tema i njegov odnos prema Zapadu (Rusko pitanje koncem XX. stoljeća; Dva stoljeća zajedno i dr.) pribavilo mu je i kritike zbog ruskoga nacionalizma i ortodoksije. Ostala važnija djela: Kolovoz 1914. (povijesni roman; poslije s nastavcima u trilogiji Crveni kotač); Hrast i tele (uspomene); Pruske noći (pjesme); Lenjin u Zürichu; Pismo sovjetskim vođama; Tiho teče Don (politički spisi) i dr. (Prolexis)

Fra Bonaventura Duda – 2017.

Roko Bonaventura Duda rođen je u Rijeci 14. siječnja 1924. godine. Podrijetlom je s otoka Krka, iz mjesta Krasa, gdje je pohađao osnovnu školu (1929.-1933.). Nakon dva razreda građanske škole na Sušaku, pohađa u Varaždinu Franjevačku klasičnu gimnaziju (1935.-1944.).

Fra Bonaventura Duda

U Franjevački red stupa 14. kolovoza 1941. godine i tada uzima ime fra Bonaventura. Studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1944.-1950.). U tom razdoblju profilirao se i kao glazbenik uz tadašnjeg orguljaša franjevačke crkve u Zagreb, fra Kamila Kolba. Za svećenika je zaređen 15. siječnja 1950. godine, a u prosincu 1952. postiže gradus licencijata iz teologije. Od jeseni 1954. do lipnja 1957. nalazi se na poslijediplomskome studiju u Rimu, najprije na Antonianumu (1954.-1955.), gdje je doktorirao iz teologije, a potom na Papinskome biblijskome institutu (1955.-1957.), gdje je postigao biblijski licencijat.

Istaknuti je biblijski prevoditelj i promicatelj duha Drugoga vatikanskog koncila. S franjevcem Zorislavom Lajošem pokreće list Glas s koncila iz kojega će nastati današnji Glas Koncila (1963.). Pokretač je i (s J. Kaštelanom) glavni urednik prijevoda Biblije u izdanju Stvarnosti (1968.). Preveo je (s J. Fućkom) Novi zavjet i priredio novi hrvatski Lekcionar (od 1969.). Sudjelovao je u osnivanju nakladničke kuće Kršćanska sadašnjost i Teološkog društva Kršćanske sadašnjosti (od 1968.). Dobitnik je znanstvene nagrade Annales Pilar Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar za 2004. godinu. Od 2010. dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu za društvene znanosti.[

….

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija https://hr.wikipedia.org