NA DANAŠNJI DAN: Ignacije Loyola, Maksimilijan Drugi, Denis Diderot, Ignac Kristijanović i Franz Liszt

Ignacije Loyola, utemeljitelj Družbe Isusove – 1491.

Ignacije Loyola rođen 1491. godine u dvorcu Loyola, u Baskiji, na sjeveru današnje Španjolske, pod imenom Inigo Lopez, kao posljednje od dvanaestero djece.

Roditelji su mu već od ranog djetinjstva namijenili svećeničko zvanje, ali Inigo, sklon viteškim pričama i avanturama, odlučuje krenuti putem vojničkog poziva. 1521., u bitci s trupama francuskog kralja Franje I, braneći tvrđavu Pampelonu, biva teško ranjen topovskim tanetom u koljeno. Nakon ranjavanja odlazi na dugotrajno liječenje u svoj rodni dvorac.

Nalazeći se na bolesničkoj postelji čeznuo je za zabavnim knjigama, ali na dvoru su bile samo dvije: ‘Život Isusa Krista’ od Ludolfa kartuzijanca i ‘Zlatne legende (o životima svetaca)’ Jakova de Voragine. Knjige su ga svakim danom sve više osvajale i u njemu započinje proces obraćenja i upoznavanja s Božjom providnošću.

Nakon ozdravljenja odlučuje se na dugo hodočašće preko Španjolske i Italije do Svete Zemlje, gdje se namjeravao povući u jedan od pustinjačkih samostana. U Svetoj je Zemlji želio pomagati i obraćati nevjernike, ali mu želja ostaje neispunjena; vraća se u Europu i nastavlja s naukama u Barceloni, a kasnije i u Parizu gdje postaje doktor filozofije – ‘magister artium’. Tijekom boravka u Parizu okuplja nekolicinu istomišljenika i 1535. godine osniva ‘Družbu Isusovu’ pod geslom: ‘Omnia ad maiorem Dei gloriam’ – Sve na veću slavu Božju.

Družba se proširuje po čitavoj Europi, a Franjo Ksaver ju proširuje i na Daleki Istok. Ignacije umire 31. srpnja 1556. godine u Rimu, a taj se dan i danas slavi kao spomendan na neumornu i čvrstu osobu koja je za sobom ostavila razgranat i discipliniran red s brojnim kolegijima i ustanovama.

Maksimilijan II. – ugarsko-hrvatski kralj – 1527.

Maksimilijan II. je bio rimsko-njemački car, ugarsko-hrvatski i češki kralj iz dinastije Habsburg, rođen na današnji dan 1527. godine..

Maksimilijan je došao na vlast poslije smrti oca Ferdinanda I. u doba vjerskih sukoba između katolika i protestanata i najveće turske opasnosti za Hrvatsku i Ugarsku. Iako je naginjao protestantizmu ostao je iz političkih razloga vjeran katolicizmu.

Smatrao je da vladar treba biti iznad svih konfesija. Stoga je nastojao da se katolici i protestanti sporazume, ali bez uspjeha, tako da mu nije preostalo ništa drugo nego da tolerancijom ublažava i smiruje njihove razlike i sukobe. 1571. priznao je protestantskom plemstvu u Austriji pravo na slobodu vjeroispovijesti, no ne i gradovima, gdje se na taj način protureformacija koju je bio započeo njegov otac mogla učvrstiti.

Godine 1564. provalio je iz Erdelja u habsburški dio Ugarske Ivan Sigismund sin Ivana Zapolje, ali se zbog poplava morao povući. Nastavio je rat protiv bečkog dvora sve do svoje smrti 1570.. Nakon njegove smrti za erdeljskoga vojvodu izabran je Stjepan Bathory koji je 1575. postao i poljski kralj. On je, oslanjajući se na Turke, nastavio voditi antihabsuršku politiku.

U vrijeme Maksimilijanove vladavine dogodila su se dva značajna događaja hrvatske ranonovovjekovne povijesti; junačka obrana Sigeta Nikole Šubića Zrinskog 1566. i seljačka buna u sjeverozapadnoj Hrvatskoj pod vodstvom Matije Gubeca 1572.-1573., koja je okrutno ugušena.

Maksimilijan je umro 1576. godine. Naslijedio ga je sin Rudolf. Na samrti su ga obitelj i papinski legat nagovarali da primi sakramente tj. da se ispovijedi i pričesti. Ali Maksimilijan bi ih odbijao riječima “Moj je propovijednik u nebu”, iako se izjasnio da vjeruje u nauk Katoličke Crkve.

Denis Diderot, francuski filozof – 1784.

Denis Diderot bio je francuski filozof i književnik. Ušao je u krugove filozofa, literata i slobodnih mislilaca koji su u 18. stoljeću odigrali golemu ulogu u ideološkom pripremanju ‘trećeg staleža’ za obračun s ancien régimeom.

Denis Diderot
*oil on canvas
*81 x 65 cm
*signed: L. M. Van Loo / 1767

Postao je pokretač monumentalnog pothvata koji je bio sinteza znanja epohe, ali i plan za obaranje jednoga preživjelog sustava. Oko Enciklopedije okupio je najbolje umove svoga vremena. Osobno je redigirao svaki svezak, te napisao više stotina članaka.

Uz intenzivan 20-godišnji rad na Enciklopediji, napisao je niz važnih filozofskih radova u kojima razvija svoj materijalistički pogled na svijet.

Analizirajući u djelu ‘Saloni’ slikarstvo epohe osnivač je umjetničke kritike; prvi je iznio proto-evolucionističke ideje o varijacijama i prirodnom odabiru, te je time preteča Lamarcka i Darwina. Denis Diderot umro je u Parizu, 31. srpnja 1784. godine.

Ignac Kristijanović, hrvatski književnik – 1796.

Ignac Kristijanović bio je hrvatski književnik, rimokatolički svećenik, biskup i prevoditelj. Jedan je od najvažnijih autora kajkavske književnosti u 19. stoljeću

Rođen je 31. srpnja 1796. godine u Zagrebu. Po završetku gimnazije opredjelio se za studij bogoslovije u Zagrebu. Bio je kapelan u Radoboju, u Krapini i u Zagorskim Selima. Od 1831.-1834. godine bio je duhovnik zagrebačkog sjemeništa.

Nakon toga je postao župnik u Kapeli u bjelovarskoj županiji. 1852. godine je bio imenovan kanonikom. 1853.-1855. godine je bio školski nadzornik, 1858. godine čazmanski arhiđakon. Godine 1863. postao je kanonikom lektorom zagrebačkog Kaptola, a 1870. godine odlikovan je čašću naslovnog omiškog biskupa.

Godine 1834. godine je utemeljio kajkavski koledar Danicza zagrebecka (ranije Danica zagrebečka). Prvo djelo mu je bilo Blagoréchja za vsze czéloga léta nedélye objavljeno (1830.). Preveo je mnoštvo basni starogrčkog pjesnika Ezopa na kajkavsko narječje hrvatskog jezika. Kristijanović je otac kajkavske gramatike, koju je napisao na njemačkom jeziku. Umro je u Zagrebu, 16. svibnja 1884. godine.

Franz Liszt, skladatelj – 1886.

Franz Liszt bio je austrijski skladatelj mađarskog porijekla. Proživio je vrlo buran i dug stvaralački vijek, doprijevši u sam vrh krune najistaknutijih majstora glazbene romantike.

Taj skladatelj, pijanist, dirigent i glazbeni pisac, rođenjem Mađar, odgajan u Beču i Parizu, jedan je od najkontroverznijih umjetnika što ih je povijest glazbe poznavala.

Divio se velikim glazbenim klasicima, ali pisao je i djela koja revolucioniraju glasovirsko umijeće i simfonijsku formu. U Lisztovu opusu devetnaest Mađarskih rapsodija zacijelo ide među njegova najpopularnija djela.

Koncertirao je od svoje devete godine, pretežno u Parizu gdje se kretao i formirao u krugu istaknutih ličnosti. Na koncertnim turnejama po Europi fascinirao je svojim virtuozitetom, muzikalnošću i umjetničkim temperamentom.

Godine 1849. prihvaća službu dvorskog glazbenog ravnatelja u Weimaru, a kao skladatelj i pedagog postaje vodeća ličnost kruga učenika i pristaša predstavnika tzv. novonjemačke škole. Neko vrijeme djelovao je i u Rimu, gdje studira teologiju, prima niže duhovne redove i sklada pretežno crkvenu glazbu. Kao pijanist začetnik je nove ere virtuoziteta i stvaratelj moderne klavirske tehnike i sloga. U orkestralnoj glazbi izgradio je novi oblik – simfonijsku pjesmu. Inspirirao se najčešće literarnim sadržajima tražeći tematiku u kojoj ima stvarne ili simboličke srodnosti s njegovim životom. Umro je na današnji dan 1886. godine.