NA DANAŠNJI DAN: Getaldić, Paljetak, Šeper, Gandhi, Vida, Duchamp, Dan nenasilja

Marin Getaldić, optičar – 1568.

Prvi hrvatski matematičar europskog formata. Kao datum rođenja Marina Getaldića (lat. Ghetaldus) uzima se 2. listopada 1568. godine.

Osnovno obrazovanje dobio je od franjevaca. Učitelj mu bijaše svećenik Ivan Šimunov, koji je podučavao djecu gramatici i pismenosti. Getaldić je je savršeno ovladao latinskim jezikom kojim se služio kao drugim materinskim jezikom.

Gimnaziju je Getaldić završio vjerojatno 1588. godine kada je kao punoljetni vlastelin postao član Velikog vijeća.

God. 1595. otišao je s M. Gučetićem u London kako bi pomogao u sređivanju ostavštine. S istim ciljem otputovao je u Antwerpen 1597., gdje je ostao do 1599. Ondje je učio matematiku kod francuskoga matematičara Michela Coigneta i dobio prve poticaje za znanstveni rad. Nakon toga putovao je u Francusku, radi sređivanja poslova oko iste ostavštine, i u Parizu upoznao F. Viètea. Taj susret bio je presudan za njegov rad u matematici. U Italiji je upoznao G. Galileija, s kojim se poslije i dopisivao. U Dubrovnik se vratio 1601., a onda putovao u Italiju kako bi tiskao prve svoje znanstvene radove. Ondje je upoznao njemačkog matematičara i astronoma Christophorusa Claviusa i austrijskoga astronoma Christopha Grienbergera s kojima se poslije dopisivao. God. 1603. vratio se u Dubrovnik, gdje se bavio optikom i u Betinoj špilji izvodio pokuse s paraboličnim zrcalima. God. 1606. bio je jedan od dvojice poklisara koji su odnijeli godišnji danak Dubrovačke Republike sultanu u Carigrad.

Bavio se praktičnom primjenom matematike u rješavanju geodetskih problema. Tako je, primjerice, određivao geografsku širinu Carigrada i Dubrovnika, a posebno je zanimljiv njegov pristup određivanju volumena Zemlje. Za njegovo je rješenje predložio vlastitu, čisto geodetsku metodu, objavljenu posmrtno u djelu O analitičkom i sintetičkom u matematici (De resolutione et compositione mathematica, 1630), koja ne obuhvaća astronomska mjerenja. Iako ta metoda danas nema praktične vrijednosti, važna je zbog svoje originalnosti, a u usporedbi sa sličnim metodama onoga doba dala bi najtočniji rezultat.

Vlaho Paljetak, šansonjer 1893.

Hrvatski šansonijer i skladatelj Vlaho Paljetak rođen je 7. kolovoza 1893. godine u Dubrovniku. Završio je učiteljsku školu u Arbanasima te radio kao učitelj u Hvaru i Visu, a usporedno je učio pjevanje i violinu, te kao samouk gitaru.

Preko Splita, gdje je neko vrijeme bio član malog orkestra koji su vodili Jakov Gotovac i Ivo Tijardović, stigao je u Zagreb. Želio je postati operni tenor. Slučaj je htio da je u Zagrebačkoj operi bilo slobodno mjesto šaptača, a Vlahu je bio potreban stalni posao.

Nastupao je pjevajući uz gitaru svoje popijevke i šansone, skladane često na vlastite tekstove. Snimio je šezdesetak popijevki, od kojih su najpopularnije: Ajme meni, Na Jadranu plavom, Od one divne noći, Pod starim čempresom, Adio Mare, Popevke sem slagal, Fala, a Marijana (koautor S. Šišić) stekla je svjetsku popularnost. Umro je u Zagrebu 2. listopada 1944.

Franjo Šeper, zagrebački nadbiskup – 1905.

Šeper, Franjo, zagrebački nadbiskup, kardinal i teolog (Osijek, 2. X. 1905 – Rim, 30. XII. 1981). Na Papinskome sveučilištu Gregoriani u Rimu doktorirao filozofiju 1927. i teologiju 1931; za svećenika zaređen 1930. U Zagrebu djelovao kao vjeroučitelj, nadbiskupski tajnik, ravnatelj Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa (1941–51) i župnik župe Krista Kralja. Od 1954. zagrebački je nadbiskup koadjutor s pravima rezidencijalnoga biskupa, od 1960. rezidencijalni nadbiskup i metropolit, a od 1965. kardinal. Bio je predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije 1961–68.

Osnovao je 21 novu župu, 1961. inicirao pokretanje Katehetskoga instituta pri zagrebačkom Bogoslovnome fakultetu i održavanje studijskoga Teološko-pastoralnoga tjedna za svećenike te 1966. ponovno pokrenuo Caritas Zagrebačke nadbiskupije. Aktivno je sudjelovao u pripremama Drugoga vatikanskog koncila kao član Pripravne koncilske komisije za disciplinu sakramenata od 1960. i član Centralne pripravne komisije od 1961. Na Koncilu je bio član Komisije za doktrinu vjere i ćudoređe od 1962., a poslije član Komisije za reviziju Zakonika kanonskoga prava 1964–78. i Papinskoga povjerenstva za tumačenje odluka Drugoga vatikanskog koncila 1968–78. Na Koncilu se istaknuo interventima o mnogobrojnim teološkim pitanjima. Podupro je pokretanje povremenoga periodika Glas s Koncila 1962., koji 1963. njegovom odredbom postaje tjednik s naslovom Glas Koncila.

Utemeljio je Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije Kršćanska sadašnjost 1968. kao crkvenu ustanovu pod jurisdikcijom Zagrebačke nadbiskupije, ali se 1977. ogradio od njezine preobrazbe u Teološko društvo Kršćanska sadašnjost. Papa Pavao VI. imenovao ga je pročelnikom Kongregacije za nauk vjere 1968., koju je službu obavljao do umirovljenja 1981. Kao prvi Hrvat i prvi netalijan na tom važnom položaju, reorganizirao je rad Kongregacije u duhu postkoncilskih reforma. Bio je prvi predsjednik Međunarodne teološke komisije (1969–81) i Papinske biblijske komisije (1973–78) te sudionik konklava 1978. Okružnice, propovijedi, interventi na Drugome vatikanskom koncilu i dokumenti što ih je objavila Kongregacija za nauk vjere pod njegovim vodstvom sabrani su u djelu Šeper (I–II, 1982–83).

Mahatma Gandhi – 1948.

Indijski vođa nacije koji se izborio za nezavisnost Indije putem nenasilne revolucije Mohandas Karamchand Gandhi, znan i kao Mahatma Gandhi, rođen je u hinduskoj obitelji u mjestu Porbandar u današnjoj državi Gujarat dana 2. listopada 1869. godine.

Studirao je pravo na sveučilištu u Londonu. Bio je vođa indijskog nacionalizma u britanskoj koloniji Indiji. Vodio je Indiju u neovisnost nenasiljem i borbom za ljudska prava i slobodu. Njegova učenja postala su i ostala inspiracija nenasilnim pokretima u drugim dijelovima svijeta. 30. siječnja 1948. godine napao ga je i usmrtio hindu fanatik.

Njegova je smrt diljem svijeta doživljena kao katastrofa. Njegov rođendan, 2. listopada, slavi se u Indiji kao nacionalni praznik Gandhi Jayanti, a u svijetu kao Međunarodni dan nenasilja.

Viktor Vida, hrvatski književnik – 1960.

Viktor Vida (Kotor, 2. listopada 1913. – Buenos Aires, 25. rujna 1960.), hrvatski književnik. Rodom Hrvat.

Diplomirao je u Zagrebu povijest južnoslavenske književnosti i talijanski jezik s književnošću. Od 1943. radi u Rimu kao član uredništva Agenzia Giornalistica Italo-Croata, a početkom 1948. seli u Argentinu. Prve pjesme objavio je u nikšićkoj Slobodnoj misli, a potom nastavlja objavljivati u zagrebačkom Savremeniku te u Hrvatskoj reviji što su je u Buenos Airesu pokrenuli Vinko Nikolić i Antun Bonifačić. Pjesme su mu u tradiciji A.G. Matoša i Tina Ujevića, s intimističkim ugođajem.

Smatra se jednim od najznačajnijih hrvatskih pjesnika u emigraciji.

Marcel Duchamp, slikar 1968.

Henri-Robert-Marcel Duchamp (Blainville, 28. srpnja 1887. – Neuilly, 2. listopada 1968.), francusko-američki slikar, kipar, šahist i spisatelj, čiji se rad najčešće povezuje s dadaizmom i konceptualnom umjetnošću. Duchamp se zajedno s Picassom i Matissom smatra najrevolucionarnijim umjetnikom koji je promijenio poimanje likovne umjetnosti u drugom desetljeću 20. stoljeća.

Neko vrijeme polazio parišku Académie Julian. U početku je bio pod utjecajem impresionizma, a zatim kubizma i futurizma. Od 1913. razvijao je estetski nihilizam izrađujući djela od već gotovih proizvoda. Najpoznatije djelo te vrste mu je Fontana, tj. pisoar koji je potpisao kao umjetničko djelo.

Dan nenasilja

Na rođendan najpoznatijeg „nenasilnika” na svijetu, Mahatma Gandhija, obilježava se od 2007. odlukom Ujedinjenih naroda Međunarodni dan nenasilja. Gandhi je bio prvi čovjek u povijesti koji je proširio princip nenasilja od pojedinca do društvene i političke razine. Njegovo ime sinonim je za životno držanje koje je odlučujuće promijenilo smjer povijesti i koje još i danas ima utjecaja na milijune ljudi.

……….

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr

Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr

Wikipedija, https://hr.wikipedia.org