NA DANAŠNJI DAN: Franjo Krežma, Pierre de Coubertin, Zoran Tadić, kapitulacija Japana, Rajko Grlić, John Tolkien, Andrija Maurović, napad na Petrinju , Blanka Vlašić

Franjo Krežma, hrvatski Paganini – 1862.

Franjo Krežma rođen je 2. rujna 1862. godine u Osijeku. Svijet će ga upamtiti kao nevjerovatno nadarenog mladića, vrsnog violinistu i skladatelja, koji će svojim umjetničkim doprinosom i legendarnošću stati uz bok samom Paganiniju. Još kao dječak pokazao je velik interes za glazbu i u školskim će danima postati pravi violinski virtuoz.

Franjo Krežma

Glazbu je učio u Zagrebu, kod Đure Eisenhuta, a nakon toga i u prijestolnici Austro-Ugarske, u Beču. U Bečki konzervatorij stupio je još kao devetogodišnjak, kao najmlađi student ovog konzervatorija ikad! Studentske dane završio je na početku puberteta, s 13 godina. Nakon toga je započeo spektakularnu karijeru diljem Europe. Već kao šesnaestogodišnjaka obožavala ga je koncertna publika u Rimu, Pragu, Veneciji, Genovi i Parizu. U Italiji je imao priliku zasvirati na Paganinijevoj violini, a u dobi od 17 godina postao je koncertni majstor u “Bilse orkestru”, koji je imao u Berlinu službeni naslov “Bilse’sche Kapelle” iz kojeg je kasnije 1885. godine nastala današnja “Berlinska filharmonija”.

Rekli su za njega: “Francesco Krežma, čudo iz Hrvatske!”. Umro je na turneji u Njemačkoj u dobi od 19 godina, nakon što je obolio od upale uha.

Pierre de Coubertin, francuski sportski djelatnik, „otac” modernih Olimpijskih igara – 1937.

Barun Pierre de Coubertin rođen kao Pierre de Frédy francuski pedagog i povjesničar, u toj istoj povijesti najbolje ostao upamćen kao sportski djelatnik – utemeljitelj modernih Olimpijskih igara.

Pierre de Coubertin

Rođen je u Parizu, u plemićkoj obitelji, de Coubertin je nakon posjeta britanskim i američkim sveučilištima, od kojih su neka njegovala uspomene na starovjekovne Olimpijske igre ostao trajno ‘inficiran’ idejom Olimpizma. Tim više jer je kao pedagog shvaćao važnost sporta i fizičke kulture u razvoju mladog čovjeka.

De Coubertinovim željama za obnavljanjem starovjekih, antičkih Igara pogodovalo je i to što je rastao međunarodni interes za sve što je antičko i antikno, jer su nekako baš u to vrijeme arheolozi (pogotovo njemački) otkrivali, do tada skrivena, povijesna mjesta. Umro je u Ženevi 2. rujna 1937, a sahranjen je u Lausannei, u Švicarskoj, gdje je i sjedište MOO-a, dok je njegovo srce, prema njegovoj izričitoj želji, sahranjeno u ostacima starogrčke Olimpije.

Zoran Tadić, režiser 1941.

Tadić, Zoran, hrvatski filmski i televizijski redatelj, scenarist i kritičar (Livno, BiH, 2. IX. 1941 – Zagreb, 9. IX. 2007). Odrastao je u Zagrebu, gdje je studirao komparativnu književnost i jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu i gdje je od 1990. predavao filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti (od 2004. redoviti profesor).

Zoran Tadić

Pripadnik naraštaja tzv. hičkokovaca, počeo je 1960-ih objavljivati filmske kritike i eseje, kad je bio i zamjenik glavnog urednika Studentskog lista. Kasnije kolumne i eseji, pisani za Hrvatsko slovo i Vijenac 1990-ih i 2000-ih, djelomice su skupljeni u knjigama Sto godina filma i nogometa (2003) i Ogledi o hrvatskom dokumentarcu (2009). U kinematografiji djeluje od 1967., isprva kao asistent režije (asistent je režije i suscenarist filma Slučajni život Ante Peterlića 1969). Redateljsku karijeru započeo je kolažnim filmom Hitch… Hitch… Hitchcock (1969), kojim je iskazao generacijsko divljenje opusu Alfreda Hitchcocka.

Uslijedio je niz kratkometražnih dokumentarnih filmova kojima je dao asketski i minimalistički prikaz individualnih sudbina na dalmatinskom kršu (Poštar s kamenjara, 1971; Druge, 1972; Pletenice, 1974; Dernek, 1975). S Brankom Ivandom realizirao je snimke studentskoga štrajka 1971., koje su zaplijenjene (film je dovršen i prikazan 2000. pod naslovom Poezija i revolucija – studentski štrajk 1971). Potom režira na televiziji, npr. TV film Liberanovi (1979), dvije samostalne epizode ratne serije Nepokoreni grad (72-96 i Čovjek u sjeni, 1982) te popularnu dječju seriju Ne daj se, Floki! (1985., premontirana u film 2000). Njegov televizijski film Dobri duh Zagreba, snimljen prema istoimenoj kratkoj priči Pavla Pavličića, bio je 1981. prikazan u kinima pod naslovom Ritam zločina; tim je djelom, koje se smatra najboljim hrvatskim filmom 1980-ih, Tadić započeo ciklus dugometražnih igranih filmova koji još čine Treći ključ (1983), San o ruži (1986), Osuđeni (1987), Čovjek koji je volio sprovode (1989) i Orao (1990). Svi pripadaju žanru trilera (čime se nametnuo kao predvodnik tzv. hrvatskoga žanrovskog filma 1980-ih), odlikuje ih sveprisutna tjeskoba i osjećaj nemoći, metafizička podloga, fantastični elementi i mogućnost alegorijskoga tumačenja (kao slika hrvatskog društva u kasnome socijalizmu), a Orao se ističe i modernističkom strukturom. Film Treća žena (1997) obradba je filma Treći čovjek Carola Reeda (1949), pri čemu su likovima obrnuti spolovi. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2005).

Kapitulacija Japana – 1945.

Bezuvjetna kapitulacija Japana objavljena je 14. kolovoza, a potpisana je 2. rujna 1945. godine na američkome ratnom brodu Missouri u Tokijskom zaljevu. To je ujedno bio i kraj II. svjetskog rata.

Kapitulacijom je Japan izgubio sva osvojena područja, a njegov državni teritorij sveden je isključivo na područje japanskih otoka.

Nakon kapitulacije Japan je bio pod vojnom upravom pobjedničkih savezničkih snaga (Povjerenstva za Daleki istok i Savezničkoga vijeća za Japan), koju je provodio SAD. 1945. –

Time činom je završio Drugi svjetski rat.

Rajko Grlić, režiser 1947.

Rajko Grlić

Grlić, Rajko, hrvatski filmski redatelj i scenarist (Zagreb, 2. IX. 1947). Diplomirao je 1971. filmsku i TV režiju na FAMU-u u Pragu. Predavao je filmsku režiju i montažu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1972–74. i 1989–91 (1990. redoviti profesor), a od 1992. profesor je na Sveučilištu Ohio u Athensu (SAD), stekavši ugled interaktivnim CD-ROM izdanjem o osnovama filmske režije (How to Make Your Movie: An Interactive Film School). Vodio je međunarodnu Imaginarnu akademiju u Grožnjanu 1995–2001., a 1999–2009. umjetnički je direktor filmskoga festivala u Motovunu, kojega je i suutemeljitelj. Debitirao je nagrađivanim kratkometražnim filmom Sve jedno drugo pojede (1971), a prvi mu je dugometražni igrani film Kud puklo da puklo (1974), uklopljen u struju društvenokritičkoga, kasnomodernističkog filma u hrvatskoj kinematografiji 1970-ih (nagrađen na festivalu u Puli), kojoj pripada i Bravo maestro (1978., Velika srebrna arena u Puli). Sljedećim trima filmovima koji čine jezgru njegova opusa, u kinima vrlo gledanim melodramama obogaćenima ironijskim odmakom Samo jednom se ljubi (1981), U raljama života (1984., Zlatna arena za režiju), prema romanu Dubravke Ugrešić, i Za sreću je potrebno troje (1986), istaknuo se kao predvodnik postmodernističkih tendencija u hrvatskom filmu 1980-ih. Istovrsnu je poetiku – karakterističnu za Prašku filmsku školu kojoj je pripadao – uspjelo ponovio u dvama kasnim ostvarenjima Neka ostane među nama (2010., Velika zlatna arena za film i Zlatna arena za režiju) i Ustav Republike Hrvatske (2016., Zlatna arena za scenarij), nadogradivši je tematiziranjem suvremenoga, tranzicijskoga društva te neuralgičnih nacionalnih tema. Kao scenarist često je surađivao sa srpskim redateljem Srđanom Karanovićem (npr. film Društvena igra, 1972., popularna TV serija Grlom u jagode, 1975). Djelovao je i kao producent, režirao dokumentarne filmove te objavio memoarsku knjigu Neispričane priče (2018). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2017). Ostali filmovi: Đavolji raj (That Summer of White Roses, 1989), Čaruga (1991), Josephine (2000., na engleskom, u inozemnoj produkciji), Novo, novo vrijeme (dokumentarni, 2001., suredatelj s Igorom Mirkovićem), Karaula (2006).

Pokrent Arphanet – 1969.

Na današnji dan 1969. na Kalifornijskom sveučilištu Los Angeles (UCLA) dva su računala izmijenila hrpu besmislenih podataka, tek toliko da se potvrdi da je veza između njih moguća. Za mjernim uređajima koji su to potvrdili stajao je Leonard Kleinrock. To je bio početak ARPAneta, računalne mreže koja će hitro prerasti u današnji internet, globalni kanal za razmjenu informacija.

John Ronald Reuel Tolkien, pisac – 1973.

John Ronald Reuel Tolkien (Bloemfontein, 3. siječnja 1892. – Bournemouth 2. rujna 1973.), engleski pisac i filolog rođen u Južnoj Africi. Kao stručnjak za starije oblike engleskoga (anglosaski do normanskog osvajanja 1066.) od 1945. – 1959. bio je profesor engleskog jezika na Oksfordskom sveučilištu.

John Ronald Reuel Tolkien

U razdoblju prije drugog svjetskog rata bio je blizak prijatelj poznatih pisaca fantastike i kršćanske apologetike ( Owen Barfield, C. S. Lewis, Charles Williams ) koji su zajedno, izmjenjujući međusobno mišljenja, ideje i djela u radu, bili poznati kao grupa The Inklings.

Na njihovim redovnim sastancima Tolkienov zamišljeni svijet i njegova hinjena povijest ( “feigned history” kako je naziva sam Tolkien ) dobili su svoj prvotni oblik. Objavio je brojne filološke i kritičke studije (Beowulf: čudovišta i kritičari), ali svjetsku slavu i popularnost stječe knjigama s mitološkom podlogom: 1. Prva knjiga o Međuzemlju, “Hobit” (1937.), s autorovom revizijom 1951. 2. Gospodar prstenova I.-III. (1954.-55.). Sve četiri knjige doživjele su još jednu autorovu reviziju 1968. godine. Poslije Tolkienove smrti, objavljen je i Silmarillion (1977.), zbirka mitova i epova vilinskog naroda, koja zapravo prethodi njegovim najslavnijim djelima i koju je počeo pisati još prije Prvog svjetskog rata s namjerom da stvori originalnu englesku mitologiju. U travnju 2007. objavljen je roman Hurinova djeca. Knjigu je dovršio i uredio za publikaciju, sin J.R.R. Tolkiena, Christopher Tolkien.

Andrija Maurović, hrvatski slikar i crtač stripova – 1981.

Dana 2. rujna 1981. u Zagrebu je umro Andrija Maurović, otac hrvatskog stripa.

Andrija Maurović

Maurović je rođen 1901. u Boki Kotorskoj. Već u mladosti je zapažena njegova nadarenost za crtanje. Upisao je Likovnu akademiju u Zagrebu, gdje je zarađivao za život izradom ilustracija za plakate, časopise i knjige. Prvi mu je strip, Vjerenica mača, objavljen 1935.

Na oblikovanje i dramaturgiju nekih njegovih stripova utjecali su i tada popularni vesterni. Maurović je stvorio galeriju likova koji će su se ponavljali u nekoliko stripova: tajanstvenog pravednika Crnog Jahača, pjesnika lutalicu Tajanstvenu Smrt i simpatičnog tvrdoglavog starca Starog Mačka.

Njegovi su radovi ušli u sve svjetske publikacije i preglede. U Ljubljani je sedamdesetih utemeljena i nagrada Kluba devete umjetnosti koja nosi njegovo ime (Andrija). Njegovo se ime našlo i u Svjetskoj enciklopediji stripa.

Napadi na Petrinju – 1991.

Na današnji dan 1991. godine, nakon pokolja i progona hrvatskog stanovništva u okolnim selima, velikosrpski osvajači pošli u osvajanje Petrinje.

Premda su velikosrbi zauzeli grad, skoro mjesec dana dug otpor hrvatskih snaga dao je Hrvatskoj tako potrebno vrijeme. Hrvatska je angažirala najbolje snage (2. gardijska brigada i dr.) koje je imala dostupne i tako je dobila na vremenu, zaokupirala je srpske snage na području Petrinje, konsolidirala se obrana na Kupi, pa su na drugim mjestima uspješno obranjeni hrvatski gradovi (Karlovac, Zadar, Šibenik, Gospić, Vinkovci, Bjelovar, Dubrovnik, Osijek, Pakrac, Lipik…), a počela su i prva oslobađanja. Hrvatska diplomacija je također mnogo profitirala od ovoga, jer je tijekom borba za Petrinju trajala konferencija o bivšoj Jugoslaviji i neumorno lobiranje u UN-u i drugdje. Tijekom te konferencije Jugoslaviji su oduzeti atributi državnosti i od 7. rujna svaka je teza o “građanskom ratu” srušena, a Srbija je jasno proglašena agresorom.

Blanka Vlašić postala svjetska atletska prvakinja – 2007.

Blanka Vlašić

Godina 2007. je ključna u njezinoj karijeri. Na svjetskom atletskom prvenstvu u japanskoj Osaki, 2. rujna 2007. godine, skokom od 205 cm (iz trećeg pokušaja), postala je svjetska atletska prvakinja.

Pobijedila je na 18 od 19 natjecanja u sezoni na otvorenom, uključujući i mitinge Zlatne lige u Parizu, Rimu, Zürichu, Bruxellesu i Berlinu. Jedino je u Oslu bila druga. Pobijedila je na svjetskoj atletskoj završnici u Stuttgartu. Na 20 natjecanja, preskočila je 200 cm. Čak 11 puta preskočila je 202 cm na otvorenom, sve ostale atletičarke ukupno 8 puta u sezoni. S 207 cm, došla je na diobu drugog mjesta svih vremena. Imala je 6 najboljih skokova sezone i 8 od najboljih 10. Proglašena je europskom atletičarkom godine.

Krajem prosinca 2010. godine, u izboru Međunarodnog udruženja športskih novinara (AIPS) Blanka Vlašić izabrana su za najbolje športašicu svijeta u 2010. godini.

…..

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija, https://hr.wikipedia.org