NA DANAŠNJI DAN: Ferdinand Monoyer, Vladimir Čerina, Richard Byrd, Senjske žrtve, prva kontracepcijska pilula, Tošo Dabac, Aldo Moro, Dan pobjede

Ferdinand Monoyer, oftalmolog- 1836.

Ferdinand Monoyer

Ferdinand Monoyer (09.05.1836., Lyon, Francuska – 11.07.1912., Lyon, Francuska), bio je francuski oftalmolog, poznat po uvođenju dioptrije 1872. godine. Izumio je Monoyerov dijagram koji se koristi za testiranje oštrine vida. U dijagram je umetnuo svoje ime; čitajući vertikalno odozdo prema gore, na svakoj strani grafikona može se pročitati njegovo ime i prezime. Bio je izvanredni profesor Medicinske fizike na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Strasbourgu 1871. godine. Kasnije je bio direktor Odjela za oftalmologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Nancyju od 1872. do 1877. godine. Bio je i profesor medicinske fizike na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Lyonu od 1877. do 1909. godine. Monoyer je umro u dobi od 76 godine.

Vladimir Čerina, hrvatski književnik – 1891.

Hrvatski književnik Vladimir Čerina rođen je u Splitu, 9. svibnja 1891. godine.

Vladimir Čerina

Čerina se vrlo mlad počeo baviti književnim i političkim radom. Pisao je u časopisima Val i Vihor, gdje se bunio protiv Austro-ugarske i mađarona, a 1912. godine bio je umiješan u organizaciju atentata na Slavka Cuvaja. Po završetku Prvog svjetskog rata razočaran je ostvarenjem jugoslavenstva. Zbog simptoma paranoje, 1922. je smješten u šibensku bolnicu za duševne bolesti, gdje je i umro deset godina kasnije. Vladimir Čerina pripada buntovnom i nadarenom naraštaju mladih hrvatskih književnika koji se kritički odnose prema političkoj i građansko-društvenoj situaciji s početka stoljeća. Objavljivao je feljtone, književno-kritičke studije i brojne pjesme o hrvatskim piscima, a najviše je nadahnut avangardnim pisanjem i oporbenim stavom Janka Polića Kamova.

Richard Byrd preletio Sjeverni pol 1926.

Richard Byrd

Američki admiral Richard Byrd i pilot Floyd Bennett u zrakoplovu Josephine Ford 9. svibnja 1926. preletjeli su Sjeverni pol.

Krenuvši s norveškog otoka Spitsbergen, nakon 1,360 milja i 15 i pol sati, našli su se nad vječno zaleđenim morem, kako je zapisao Byrd.

Ova ekspedicija donijela je admiralu Byrdu svjetsko priznanje, Medalju časti, najveću čast za heroizam koju dodjeljuje SAD, ali i sredstva za daljnje pokušaje leta iznad Južnog pola.

 

Senjske žrtve – 1937.

Senjske žrtve naziv je za tragičan događaj od 9. svibnja 1937. u Senju, kada su jugoslavenski žandari bez ikakvog povoda pucali na skupinu mladih Gospićana koji su s hrvatskom zastavom došli u Senj

Tom prigodom žandari su ubili sedam mladića i djevojaka. U Senju se toga dana održao koncert hrvatskog pjevačkog društva “Trebević” iz Sarajeva. Održao se i zbor posvećen Matiji Gupcu i braći Radić u organizaciji HSS-a, pred čak 6,000 nazočnih. HSS-ovci su se uobičajeno kritički osvrnuli na protuhrvatsku politiku režima, a sudionici zbora potom su se mirno razišli gradom. Povorka je pjevala hrvatske pjesme, a iz kamiona su Ličani veselo klicali Senjanima. Pri prolasku četvrtog kamiona Gospićana, u kojemu je 33 mladića i djevojaka uz tamburice pjevalo “Hajd’mo, hajd’mo, narode, pod barjak slobode”, zapovjednik žandara, kapetan Koprivica, dao je znak rukom, na što je kaplar Besedić ispalio paljbu iz svoga revolvera. Kod gostionice “Nehaj” iz pušaka i strojnica pucalo je još 19 žandara. Na mjestu je poginulo 5 civila. Službena izvješća nastojala su žrtve prikazati kao “ustaše, frankovce i komuniste”, no prema izjavama očevidaca, žandari su ovaj događaj unaprijed pripremali. Stradali rodoljubi pokopani su nakon dva dana u Gospiću, dostojanstveno, na velikom sprovodu.

Odobrena prva kontracepcijska pilula na svijetu -1960.

Dana 9. svibnja 1960. godine američka administracija za hranu i lijekove objavila je da će odobriti kontracepcijsku pilulu, čime je pilula Enovid postala prva oralna kontracepcijska pilula na svijetu.

Godinu kasnije počela se prodavati i u Velikoj Britaniji pod imenom Enavid.

Tošo Dabac, fotograf – 1970.

Dabac, Tošo, hrvatski fotograf (Nova Rača kraj Bjelovara, 18. V. 1907 – Zagreb, 9. V. 1970). Fotografijom se bavio od 1930. Glavni je predstavnik socijalnog smjera u hrvatskoj fotografiji i jedan od osnivača tzv. zagrebačke škole umjetničke fotografije. S izraženim smislom zapažanja snima život ulice, prosjake, ljude iz naroda, sajmišta, procesije i putujuće cirkusante (ciklusi Bijeda i Ljudi s ulice, 1932–35), čime anticipira life-fotografiju našega doba. Slijede ciklusi portreta, folklora, životinja, krajolika i kulturnih spomenika, na kojima je radio do kraja života. Opremio je fotografijama knjige i monografije Metropola Hrvata (1943), Zagreb (1961), Meštrović (1961), Bogumilska skulptura (1962) i Augustinčić (1968). Jedan od najplodnijih hrvatskih fotografa, svestrano je djelovao na razvoj umjetničke fotografije. Privatna zbirka i memorijalni galerijski prostor »Arhiv Toše Dabca« otvoren je u Zagrebu (1980).

Aldo Moro, talijanski političar – 1978.

U rano jutro 16. ožujka 1978., prvak talijanske Demokršćanske stranke i bivši premijer Aldo Moro, iz svoje je kuće krenuo u Parlament kako bi ustrojio novu vladu, prvi put temeljenu na povijesnoj nagodbi demokršćana i sve jačih komunista. Nije daleko stigao: u vojnički preciznoj akciji, pet Morovih tjelesnih čuvara ubijeno je za manje od minute, a sam Moro je otet i odveden u nepoznatom pravcu.

Već sutradan, ostavljena je poruka Crvenih brigada, ekstremne ljevičarske skupine, u kojoj je objašnjeno kako ta teroristička organizacija preuzima odgovornost za nečuvenu otmicu. Kao dokaz da je oteti političar živ, poslana je fotografija na kojoj je bio Moro, a iza njega se jasno mogao vidjeti zastor s komunističkim obilježjima, zastavom Crvenih brigada. Italija je bila na nogama. Godine 1990. u jednom milanskom stanu, koji je bio baza Crvenih brigada u vrijeme otmice, slučajno je nađeno sklonište s više od 400 fotokopija pisama za koja je utvrđeno da su pisana Morovom rukom u vrijeme zatočeništva. Taj je nalaz promijenio pogled na cijeli događaj.

Crvene su brigade nakon otmice u više navrata slale svoje zahtjeve vladi, ucjenjujući je Morovim životom. Međutim, vladajući demokršćani uporno su odbijali pregovore. Danas se sumnja da je bila posrijedi urota, u koju su bili upleteni ne samo najviši talijanski politički dužnosnici, već čak i neke strane organizacije, poput CIA-e, kojima nikako nije odgovarala Morova politika dijaloga s komunistima. Tako su Crvene brigade, koje su u nagodbi vidjele opasnost otupljivanja oštrice radničkog pokreta, zapravo nesvijesno poslužile kao instrument svojih protivnika. Bilo kako bilo, službena je Italija zanemarivala sve ozbiljnije prijetnje terorista da će Moro, ako se ne pristupi pregovorima, biti likvidiran. Na Morove poruke iz zatočeništva, u kojima preklinje svoje kolege i prijatelje demokršćane za spas, vlada je odgovorila angažirajući psihopatologa Franca Feracuttija, koji je izjavio da Moro pati od stockholmskog sindroma prihvaćanja nazora otmičara. Treba znati da ni jedan demokršćanin nikad nije javno izrazio sumnju u ovu spornu tvrdnju. Namjera je bila očita: diskreditirati Mora u očima javnosti.

U jutro 9. svibnja sramotna vladina politika urodila je tragičnim plodom: Aldo Moro je nađen mrtav u automobilu, u rimskoj ulici Caetani, koja je na pola puta između stožera demokršćana i komunista. Ubojica Prospero Galinari, terorist, izvršitelj koji je s jedanaest metaka ustrijelio Mora, kasnije je uhićen i osuđen. Nekoliko dana prije smrti Aldo Moro uputio je bivšim prijateljima koji su ga napustili sljedeću poruku: Ako ništa ne poduzmete, ova će stranica u povijesti Italije biti ispisana krvavim slovima. Moja krv, poprskat će vas, stranku i narod.

Dan pobjede

Dan pobjede je praznik u spomen predaje Trećeg Reicha 1945. godine. Prvo je uveden u 15 republika Sovjetskog Saveza nakon što je potpisana bezuvjetna predaja nacističke Njemačke 9. svibnja prema moskovskom vremenu. Iako je praznik uveden 1945., postao je neradni dan tek 1965. godine (samo u nekim sovjetskim republikama). Dan pobjede od 2013. godine proslavlja se i u Donjecku.

Dan pobjede

U Istočnoj Njemačkoj, 8. svibnja slavljen je od 1950. do 1966. godine kao Dan oslobođenja. Ponovno je proslavljen 1985. godine na 40. obljetnicu događaja. Od 2002. godine, njemačka savezna pokrajina Mecklenburg-Zapadno Pomorje slavi Dan oslobođenja od nacionalsocijalizma i kraj Drugog svjetskog rata.

Dan pobjede danas se službeno slavi u Armeniji, Azerbajdžanu, Bjelorusiji, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Crnoj Gori, Gruziji, Izraelu, Kazahstanu, Kirgistanu, Moldovi, Mongoliji, Poljskoj, Rusiji, Srbiji, Tadžikistanu, Turkmenistanu, Ukrajini i Uzbekistanu.

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža; http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr;