NA DANAŠNJI DAN: Eugen Savojski, George Westinghouse, Dragutin Knezić, Igre oko BiH, Ante Babaja, Josip Horvat, Bruno Bušić, Bette Davis , Dan pješaka

Eugen Savojski, vojskovođa – 1697.

Eugen Savojski prešao Savu na svom pohodu prema Sarajevu. Prilikom povratka u Osijek, na današnji dan, s njim je Bosnu napustilo do 40.000 katolika.

Eugen Savojski

Eugen Savojski podrijetlom je iz sporedne linije savojske kuće, studirao matematiku i prirodne znanosti; u austrijsku vojsku stupio nakon neuspjela pokušaja da bude primljen u francusku vojsku. Istaknuvši se u ratovima protiv Osmanlija kraj Beča, Pešte i Beograda te protiv Francuza u Pijemontu, postao je general a 1693. i feldmaršal. Od 1703. do smrti Eugen Savojski bio je predsjednik Dvorskoga ratnog vijeća. Njegove pobjede nad Osmanlijama kraj Sente 1697., pokraj Petrovaradina 1716. i kraj Beograda 1717. označile su prekid njihovih osvajanja u Europi, a rezultati tih pobjeda, Karlovački, odnosno Požarevački mir, kojima je Austrija stekla velike dijelove Hrvatske i Slavonije, Banat, sjevernu Srbiju, dio Bosne, Vlaške, Ugarske i Erdelj, značili su učvršćenje Austrije u Podunavlju.

George Westinghouse, izumitelj 1846.

George Westinghouse

George Westinghouse (New York, 6. listopada 1846. – New York, 12. ožujka 1914.), američki izumitelj i industrijalac.

Prvi izum, kojim se proslavio, bio je zračna kočnica za lokomotive. Razvoju elektrotehnike dao je veliki doprinos svojim angažmanom u oštrom sukobu između Tesle i Edisona, odnosno u favoriziranju Teslina polifaznog sustava izmjenične struje ispred Edisonove istosmjerne.

Pružio je podršku Tesli, uvjeren da njegovo rotacijsko polje ima budućnost i omogućuje napredak u elektrotehnici. Njegova tvrtka sagradila je na Niagari prvu električnu centralu s polifaznim sustavom, čime je Teslino djelo počelo osvajati svijet.

Dragutin Knezić, vojskovođa – 1849.

Dragutin Knezić (mađ. Károly Knezić) (Veliki Grđevac, 1808. – Arad, 6. listopada 1849.) – hrvatski general u sastavu mađarske vojske, junak, jedan od aradskih mučenika

Dragutin Knezić

Rođen je u Velikom Grđevcu kraj Bjelovara, u tadašnjoj Vojnoj krajini 1808. godine. Otac mu je bio vojni časnik u austrijskoj vojski. Majka Borbála Benkö bila je Mađarica. Školovao se u Grazu. Nakon toga služio je u okolici Varaždina pa u Galiciji. Njegova jedinica pripojena je Mađarima.

Sudjelovao je u revolucionarnim događajima 1848. i 1849. godine u vojnim akcijama Mađara, koji su se borili za samostalnost. Istakao se junaštvom i vojnim pobjedama u ožujku i travnju 1849. godine. Sudjelovao je u opsadi Budima. Lajos Kossuth planirao ga je imenovati gubernatorom Erdelja, ali nakon nekoliko vojnih poraza, premješten je za zapovjednika pričuvnih snaga kod gornje Tise. Tu je izgubio tokajski prijelaz u bitci s Rusima. Zarobili su ga Rusi zajedno s drugim mađarskim generalima. Pogubljen je zajedno s 13 mađarskih generala u Aradu u današnjoj Rumunjskoj 6. listopada 1849. godine. Mađarska ih smatra herojima te se 6. listopada slavi kao Nacionalni dan sjećanja u Mađarskoj.

U svezi s Knezićevim smaknućem jedna je legenda. Predaja govori da dok je strjeljački vod smicao mađarske generale, austrijski su zapovjednici u blizini slavili pobjedu nad Mađarima, slom njihove revolucije i pritom se kucali pivskim kriglama. Zbog toga su se Mađari zarekli da se ne će kucati pivskim kriglama sljedećih 150 godina. Premda je tih 150 godina prošlo 1999. godine, i danas se u Mađarskoj smatra nepristojnim kucanje kriglama i bocama.

Igre oko BiH – 1878.

Na današnji dan 1878. godine Hrvatski sabor zamolio cara Franju Josipa I. da na temelju hrvatskog državnog prava Bosnu i Hercegovinu prisajedini Hrvatskoj što je car odbio.

Franjo Josip

Austro-ugarska Vlada, prisiljena međunarodnim okolnostima, objavila dekret o aneksiji Bosne i Hercegovine. Par godina kasnije uslijedio je Prvi svjetski rat, a prvi hitac u njemu ispalio je Gavrilo Princip, Srbin u autrijskog prestolonasljednika Franca Ferninada.

Hrvati Bosne i Hercegovine su pripadnici hrvatskog naroda koji žive u Bosni i Hercegovini i broje više od pola milijuna pripadnika (571.317) i čine 15,4% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. Hrvati su jedan od triju konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini, a njihov materinski jezik je hrvatski jezik, koji je jedan od triju službenih jezika u toj zemlji. Pretežno su katolici. Naseljavaju zapadnu Hercegovinu i jugozapadnu Bosnu, gdje su apsolutna većina, dijelove istočne Hercegovine, također i središnju Bosnu i Bosansku Posavinu, gdje su nakon rata u Bosni i Hercegovini postali manjina, ali su u istim krajevima povijesno ukorijenjeni. Hrvati su najstariji autohtoni narod u Bosni i Hercegovini.

Kosta Angeli Radovani, kipar – 1916.

Angeli Radovani, Kosta, hrvatski kipar (London, 6. X. 1916 – Zagreb, 27. II. 2002). Studirao kiparstvo na akademiji Brera u Milanu 1934–38. i povijest umjetnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1939. Na zagrebačkoj Akademiji pohađao specijalke za kiparstvo kod F. Kršinića i grafiku kod T. Krizmana. Od 1940. modelirao aktove, portrete i figuralne kompozicije, bavio se medaljerstvom, spomeničkom plastikom, crtežom i grafikom.

Kosta Angeli Radovani

Godine 1950–55. bio je profesor na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, 1978–90. predavao kiparstvo na Akademiji u Sarajevu. Od 1992. bio je redoviti član HAZU. Već od 1940. u aktovima prevladavaju napeti volumeni, započinje sintetizirati oblike (Pralja, 1939), a u portretima napušta tradicionalno psihologiziranje (Portret Z. Vojnovića, 1940). U poratnim je godinama vidljiva određena idealizacija oblika (Portret S. Šohaja, 1946), dok je u spomeničkoj plastici blizak realizmu (Drežničanima, 1949). Početkom 1950. slijedi prijelomna faza, u kojoj u portretima postiže osebujnost plastičnoga prikazivanja karakternih crta (Portret M. Tartaglie, 1952).

Uočavaju se dva načina modeliranja: oblim volumenom i rezanjem mase, kojim dolazi do dinamične ravnoteže mase i površine u ciklusu Dunje, započetome 1957. aktovima komornih dimenzija i robustnih oblika. U kasnijim aktovima prevladavaju kubični oblici (Djevojka na tračnici, 1967). Profinjen osjećaj za jednostavnu, organičku masu sažetih likovnih pojedinosti očit je na njegovim medaljama (Rektorski lanac, 1969). Pojedinim modelima vraća se u više navrata (Z. Vojnović, Lj. Karaman, B. Gavella) otkrivajući nove odnose u fakturi, oblicima i materijalima. Monumentalna gesta i sinteza svih značajki odlikuje njegovu grafiku i crteže (Urnebesijada, 1967), a sugestivno sažimanje oblika obilježava spomenike (V. Karasu u Karlovcu, 1972). Pisao članke i oglede o likovnim umjetnostima. O njegovu su radu objavili monografije: D. Dragojević, Kosta Angeli Radovani, Zagreb, 1961. – V. Maleković, Angeli Radovani, Zagreb, 1981. – I. Šimat Banov, Kosta Angeli Radovani, 2012).

Ante Babaja, filmski režiser – 1927.

Babaja, Ante, hrvatski filmski redatelj i scenarist (Imotski, 6. X. 1927 – Zagreb, 14. I. 2010). Rođen u obitelji državnoga službenika koja se često selila, kao dijete živio u Beogradu, a u Zagrebu pohađao srednju školu i studij prava i ekonomije.

U Zagrebu je 1949., zahvaljujući poznanstvu s Brankom Belanom, u Jadran filmu asistirao Kreši Goliku na igranome filmu Plavi 9 (1950); godine 1951. volontira na produkciji filmova u Parizu (Jacques Becker), 1954. u Jadran filmu u Zagrebu asistira Belanu na klasičnom ostvarenju Koncert, a 1955. debitira dokumentarnim filmom Jedan dan u Rijeci prema scenariju književnika Drage Gervaisa. U toj ranoj fazi realizira više namjenskih i dokumentarnih filmova (npr. Brod, 1957., prema scenariju Jure Kaštelana i Vesne Parun), a seriju kratkih igranofilmskih alegorija i satira započinje filmom Ogledalo (1955., scenarij Vjekoslav Kaleb), ostvarivši, mahom u suradnji sa scenaristom Božidarom Violićem, zaokružen opus promodernističkih, ludičkih kratkih igranih filmova na razmeđu s eksperimentalnim filmom (Nesporazum, 1958; Lakat (kao takav), 1959; Pravda, 1962; Jury, 1962; Ljubav, 1963; Putokazi stoje na mjestu, 1964) koji kulminira u cjelovečernjem Babajinu debitantskom igranom filmu Carevo novo ruho (1961), političkoj alegoriji protiv totalitarizma snimljenoj u kolor-fotografiji visokoga ključa (apstraktna scenografija Zvonimira Lončarića s bogatom kostimografijom Jagode Buić).

Ante Babaja

Drugi ciklus u njegovu dokumentarističkom opusu čine modernistički, apstraktni filmovi-eseji, počevši od filma Tijelo (1965); u taj antropološki zapitan korpus pripadaju filmovi Čuješ li me? (1965), Kabina (1966), Plaža (1966), Čekaonica (1975) i Starice (1976) te završni film cijele karijere, autoportretni film-esej Dobro jutro (2007), samostalno realiziran digitalnom mini-DV kamerom u staračkome domu, gdje je živio u kasnoj dobi.

Ipak, nacionalni ugled stekao je malim, ali zapaženim opusom igranih filmova mahom književne inspiracije. Najveći uspjeh postigao je filmom Breza (1967), modernističkom adaptacijom novela Breza i Ženidba Imbre Futača Slavka Kolara, u kojem je vizualno impresivno (snimatelj Tomislav Pinter) oslikao primitivnu seosku sredinu širokim rasponom nijansiranja likova i njihovih odnosa te sugestivnim poetskim ugođajem nadahnutim naivnim slikarstvom. U filmovima Mirisi, zlato i tamjan (1971) i Izgubljeni zavičaj (1980), prema proznim djelima Slobodana Novaka, u modernističkim se izlagačkim strukturama bavi traganjem likova za vlastitim identitetom, problemom sjećanja i sučeljavanjem različitih ideologija XX. stoljeća. Njegov posljednji igrani film Kamenita vrata (1992) kasnomodernistički je film sjećanja i melodramska fabulacija o mističnom putovanju duše u zagrobni život. Bio je utemeljitelj studija filmske režije na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu), gdje je i predavao od 1969. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1987).

Josip Horvat, publicist – 1968.

Horvat (Horvath), Josip, hrvatski novinar i povijesni pisac (Čepin, 15. I. 1896 – Zagreb, 6. X. 1968). Školovao se u Zagrebu, gdje je 1914. završio Trgovačku akademiju. Od 1913. surađivao u Obzoru, gdje će i nastaviti 1919. kao novinar i urednik (nakon povratka iz ruskoga zarobljeništva). Od 1926. do 1941. bio glavni urednik Jutarnjega lista; najistaknutiji predstavnik hrvatskog liberalnog građanskog novinarstva i jedan od najpismenijih publicista Dežmanove žurnalističke ekipe.

Josip Horvat

Nakon uspostave NDH uhićivan kao mason i liberal te odstranjen iz novinarstva, a djela su mu bila na popisu pisaca zabranjenih za prodaju. Povukao se iz javnosti, radio za Hrvatski izdavalački bibliografski zavod i objavljivao u različitim listovima pod pseudonimom ili anonimno. Nakon završetka rata pisao autobiografsko-memoarsku prozu koja je dijelom objelodanjena nakon njegove smrti. Javljao se u Vjesniku (1955), VUS-u (1958) i drugim listovima i časopisima. Kao kazališni kritičar bio je vrlo utjecajan (objavio od 1924. do 1941. više stotina prikaza o glumcima i predstavama) i izazvao Krležinu kritiku (Moj obračun s njima, 1932). U razdoblju 1931–41. objavio više knjiga, u prvom redu povijesne publicističke literature (Lijepa naša: rukovet zapisa o našim najljepšim krajevima, 1931; roman 1848, I–II, 1934–35; Politička povijest Hrvatske, I–II, 1936–38; Kultura Hrvata kroz 1000 godina, 1939. i dr.).

Ističući se kao politički i kulturni povjesničar, postao je vodeći predstavnik toga žanra u XX. st. u nas, a njegove knjige popunile su znatne praznine u našoj historiografiji (Supilo: život jednoga hrvatskoga političara, 1938; Stranke kod Hrvata i njihove ideologije, 1939; Ante Starčević: kulturno-povijesna slika, 1940; Ljudevit Gaj, 1960; Frano Supilo, 1961; Povijest novinstva Hrvatske 1771–1939., 1962; Prvi svjetski rat: panorama zbivanja 1914–1918, 1967. i dr.). Knjiga Hrvatski panoptikum iz 1965 (portreti petorice hrvatskih političara, novinara i znanstvenika) osigurala mu je i trajno mjesto u hrvatskoj književnosti, čemu pridonose i dvije posmrtno objavljene knjige: Živjeti u Hrvatskoj: 1900–1941. (zapisci iz nepovrata) (1984) i Preživjeti u Zagrebu: dnevnik 1943–1945. (1989).

Bruno Bušić, politički lider – 1978.

Problem je u nama, a ne drugima… 6. 10. 1939. – rođen Bruno Bušić, politički vođa hrvatske emigracije.

…”No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže i najgore će biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas tada spasiti od nas samih?”

Bruno Bušić

Nije navršio ni 40. godinu kad ga je 16. listopada 1978., u jednoj pariškoj veži, iz zasjede sustigao metak plaćenog ubojice, vjerojatno UDBE,. Bruno je bio na nišanu još nekih obavještajnih službi čijim državama nezavisna Hrvatska nije bila po volji. Veoma je rano, već u sedmom razredu, prvi put došao u sukob s režimom pa mu je zabranjeno školovanje u svim jugoslavenskim školama. Ipak je maturirao 1960. u Splitu, a zatim upisao Ekonomski fakultet i diplomirao već 1965. Zaposlio se u poduzeću Geoistraživanje, a sredinom 1965. dobio je posao asistenta u Institutu za historiju radničkog pokreta. Iduće godine osuđen je na kaznu zatvora zbog stajališta suprotnih službenoj ideologiji. Bježi u Austriju, ali se vraća i ponovno radi u Institutu kod doktora Tuđmana. Odlaskom Tuđmana s mjesta direktora i Bušić mora napustiti Institut. To je vrijeme početka Hrvatskog proljeća i Bruno se 1969. zapošljava u novopokrenutom Hrvatskome književnom listu. Nakon što je list prestao izlaziti, Bušić odlazi u Pariz. Vraća se početkom 1971. i postaje jedan od urednika Hrvatskog tjednika. Hrvatsko proljeće doživjelo je slom. Bušić je 12. prosinca 1971. uhićen i osuđen na zatvor iz kojeg izlazi potkraj 1973. Osuđen je zbog zlonamjernog i neistinitog prikazivanja jugoslavenske stvarnosti. Tada ilegalno odlazi u London gdje piše za Novu Hrvatsku, stalno mijenjajući boravišta. Promiče ono što će se poslije ostvariti: pomirenje sinova ustaša i partizana kao uvjet stvaranja hrvatske države. Bavi se promidžbom u Hrvatskome narodnom vijeću, no čitavo ga vrijeme prate agenti i 16. listopada 1978. ga ubijaju. S pariškoga groblja Le Pere Lachaise njegovi posmrtni ostaci preneseni su na Mirogoj.

Bette Davis , glumica – 1989.

Bette Davis

Bette Davis (punim imenom Ruth Elizabeth Davis, Lowell, Massachusetts, SAD, 5. travnja 1908. – Neuilly-sur-Seine, Francuska, 6. listopada 1989.) bila je američka filmska, kazališna i televizijska glumica. Poznata po sklonosti ka prihvaćanju antipatičnih uloga, bila je vrlo cijenjena za svoje izvedbe u raznim žanrovima; od kriminalističkih melodrama, preko povijesnih filmova do povremenih izleta u komedije, no najpoznatija je po ulogama u romantičnim dramama. Bette Davis je bila prva žena predsjednica Američke filmske akademije (AMPAS), prva glumica s 10 nominacija za Oscara i prva žena kojoj je dodijeljena nagrada za životno djelo Američkog filmskog instituta.

Svjetski dan pješaka

Svjetski dan pješaka, 6. listopada, u Hrvatskoj se obilježava humanitarnom akcijom “Volim hodanje”, pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi RH.Redovito hodanje u pravilnom položaju tijela tijekom 30 minuta povoljno utječe na cjelokupno zdravlje i posebno pridonosi kvaliteti života. Dokazano smanjuje rizik od srčanih oboljenja i srčanog udara, snižava krvni tlak, smanjuje visoki kolesterol, masnoće i poboljšava stanje lipida u krvi, smanjuje rizik od raka debelog crijeva i dijabetesa te brojnih drugih bolesti.

……….

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr, Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr