NA DANAŠNJI DAN: Emily Bronte, Henry Ford, Henry Moore, Otto von Bismarck, Ivan Bjelovučić,Ingmar Bergman, Sveti Leopold Mandić, Dan borbe protiv trgovine ljudima

2021-07-30-dndd

Emily Jane Bronte, književnica – 1818.

Emily Jane Bronte (Thorton, 30. srpnja 1818. – Haworth, 19. prosinca 1848.), engleska književnica.Bila je to peto od šestero djece u obitelji. Godine 1820. obitelj se preselila u zabačeno seoce Haworth. Tu je Emily, zajedno sa sestrama, provela gotovo čitav život. Njena majka je umrla 21. rujna, 1821., a već u kolovozu 1824., Charlotte i Emily su poslane sa svojim starijim sestrama, Marijom i Elizabetom, u školu Clergy Daughters, Cowan Bridge (Lancashire), gdje su oboljele od tuberkuloze. Cijela situacija, te ova škola kasnije su poslužili njenoj sestri Charlotte kao inspiracija za pisanje romana “Jane Eyre”.

Emily Bronte

Marija i Elizabeta su se vratile u Haworth te su se ubrzo razboljele i umrle od tuberkuloze 1825. 1842. Emily je započela raditi kao guvernanta na Ženskoj akademiji Miss Patchett, Law Hill School, u blizini Halifaxa, ostavljajući taj posao nakon šest mjeseci zbog nostalgije. Kasnije, zajedno sa svojom sestrom Charlotte, pohađala je privatnu školu u Bruxellesu do smrti njihovog tetka, kad su se vratile u Englesku. Pokušale su otvoriti školu u obiteljskoj kući, no nisu imale učenika. Otkriće Emliynog pjesničkog talenta, potaknulo je njenu sestru Charlotte na ideju da njih dvije i njihova treća sestra, Anna, objave zajedničku zbirku pjesama pod naslovom Poems by Currer, Ellis and Acton Bell.

Kako bi zbjegle tadašnje predrasude o ženama koje su se bavile pisanjem, sve tri sestre su koristile pseudonime. U svom jedinom romanu “Orkanski visovi” dala je više maha svojoj fantaziji i stvorila djelo koje prerasta okvire tipičnog realističkog romana i kao pravo remek-djelo odolijeva svakom pokušaju tipizacije. Nekoliko njezinih pjesama: “Stari stoik”, “Sjećanje”, “Posljednji stihovi”, ubrajaju se u najbolja ostvarenja engleske poezije. Kao i njene sestre, Emily je uvijek bila slabog zdravlja. Umrla je od tuberkuloze 19. prosinca, 1848. u ranoj dobi od 30 godina.

Henry Ford, američki poduzetnik – 1863.

Henry Ford

Američki industrijalac Henry Ford, osnivač Ford Motor Companyja, koji je uvođenjem pokretne trake u autoproizvodnju izazvao revoluciju u industriji koja je imala ogroman utjecaj na današnje industrijsko poslovanje, ali i kulturu općenito, rođen je na obiteljskoj farmi u Springwells Townshipu, 30. srpnja 1863. godine. Jedan od najbogatijih i najpoznatijih ljudi na svijetu bio je poznat po pacifizmu tijekom prvih godina Prvog svjetskog rata, ali i kao autor antisemitističkih tekstova, poput knjige “The International Jew”.

Henry Moore, engleski kipar – 1898.

Henry Moore

Henry Spencer Moore rođen je u Castlefordu u Engleskoj 30. srpnja 1898., a bio je engleski kipar i umjetnik. Najpoznatiji je po monumentalnim apstraktnim brončanim skulpturama koje su javno izložene u mnogim dijelovima svijeta. Oblici njegovih skulptura obično su apstraktne predodžbe ljudskog tijela, često majka s djetetom ili figure u ležećem položaju. 1950.-ih je imao je fazu u kojoj je radio skulpture obiteljskih grupa, a tijekom većeg dijela karijere radio je skulpture inspirirane ženskim tijelom. Mnoge njegove skulpture imaju rupe, praznine unutar oblika. Obogatio se svojim umjetničkim radovima. Živio je štedljivo, imao je malu kuću, a većinu zarađenog novca usmjerio je na svoju fondaciju, koja promiče umjetnost i obrazovanje. Imao je još za života brojne izložbe svojim radova. Dobivao je brojne narudžbe za izradu skulptura, uključujući i skulpture ispred UNESCO-ve zgrade u Parizu 1957. i u blizini palače Westminster u Londonu 1962. Utjecao je na velik broj engleskih i svjetskih kipara. Umro je u Much Hadhamu, u Engleskoj, 1986. godine.

Otto von Bismarck, njemački držvanik i političar – 1898.

Otto von Bismarck

Otto Eduard Leopold von Bismarck-Schönhausen (Schönhausen, 1. IV. 1815 – Friedrichsruh, 30. VII. 1898.) jedan je od najvažnijih vođa u 19. stoljeću koji je kao kancelar pruskoga kraljevstva ujedinio Njemačku serijom pobjedonosnih ratova te postao prvi kancelar njemačkoga carstva. Von Bismarck je u početku bio političar duboko konzervativnih, aristokratskih i monarhističkih gledišta. Borio se protiv rastućeg socijal-demokratskog pokreta 1880.-ih godina, stavio je izvan zakona više organizacija i pragmatično uveo starosne mirovine, zdravstveno osiguranje, kao i radničko osiguranje u slučaju nesreće. Postao je poznat pod nadimkom Željezni kancelar i smatra ga se jednom od najvažnijih figura u njemačkoj povijesti. Umro je u 83. godini života 30. srpnja 1898. godine u Fredrihsruhu. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Njemačka ratna mornarica imala je ratni brod imenovan u njegovu čast, Bismarck, kao i Njemačka imperijalna mornarica čija su dva broda nosila njegovo ime. Također, mjesto Bismarck, Sjeverna Dakota, nosi njegovo ime, kao i Arhipelag Bismarck i Bismarckovo more kod bivše njemačke kolonije Nove Gvineje, te više ulica i škola u Njemačkoj.

Ivan Bjelovučić, prvi hrvatski zrakoplovac – 1889.

Ivan Bjelovučić

Prvi hrvatski zrakoplovac Ivan Bjelovučić, poznat i kao Juan Bielovucic i Jean Bielovucic Cavalier, rođen je u Limi, u Peruu, 30. srpnja 1889. godine. Školovao se u Parizu te tu završio studij i stekao diplomu iz filozofije i književnosti.S devetnaest godina, 1908., upisuje se u zrakoplovnu školu braće Voisin. Nakon dvije godine, 10. lipnja 1910., dobiva letačku dozvolu francuskog aerokluba s rednim brojem 87. U vrijeme izdavanja dozvole Bjelovučić je u Mađarskoj i sudjeluje na 1. budimpeštanskom aeromitingu. Tu se prijavljuje pod svojim hrvatskim imenom, kao Ivan Bjelovučić. Dana 9. lipnja doživljava havariju, ali srećom ostaje neozlijeđen. Bjelovučić od tada neumorno pohađa zrakoplovna natjecanja. Početkom Prvog svjetskog rata, 1914. godine, pristupa Francuskom ratnom zrakoplovstvu kao časnik francuske i peruanske vojske i leti u proslavljenoj borbenoj eskadrili Les Cigognes. Tijekom rata izvodi brojne izviđačke letove nad Belgijom. Nakon ranjavanja, radi kao voditelj tima za ispitivanje zrakoplovnih motora u tvrtki Bellanguer. Poslije preuzima dužnost upravitelja zrakoplovne škole u Remisu. Letenjem se bavio sve do 1920. godine. Odlikovan je nizom francuskih, belgijskih i peruanskih vojnih odličja, a između ostalih i francuskim Odličjem za hrabrost (Orden legije časti) i Ratnim križem s palmom. Bjelovučić se poslije vraća u rodni Peru, gdje je do kraja života vezan uz zrakoplovstvo i postaje zapovjednikom Peruanskih zračnih snaga. U Peruu uživa status nacionalnog heroja, a njegovo je ime upisano u knjigu Libro De La Peruanidad. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Ivan Bjelovučić sudjeluje u francuskom Pokretu otpora. Bio je i padobranac, a u 57. godini života skočio je padobranom s Eifellova tornja. Umro je 14. siječnja 1949. godine, u bolnici Chaillot u Parizu.

Ingmar Bergman, filmski redatelj – 2007.

Bergman Ingmar, švedski redatelj, scenarist i književnik (Uppsala, 14. VII. 1918 – Fårö, 30. VII. 2007). Sin luteranskoga svećenika, Bergman se već za studija književnosti i povijesti umjetnosti okušao kao kazališni redatelj. Svoj prvi film, Kriza (Kris), režirao je 1945., dok pomalo preambiciozni Zatvor (Fängelse, 1949), s dijalozima punima referenci na Boga, đavla, smisao života i smrti, tematski rekapitulira njegove prve i najavljuje potonje filmove.

Ingmar Bergman

U sljedećoj fazi stvaralaštva dominiraju teme braka, ljubavi i ženske psihologije, npr. u filmovima Večer komedijaša (Gycklarnas afton, 1953) i Osmijesi ljetne noći (Sommarnattens leende, 1955). Svjetsku slavu i ugled jednog od najistaknutijih i najintelektualnijih filmskih redatelja Bergman stječe djelima Sedmi pečat (Det sjunde inseglet, 1956) i Divlje jagode (Smultronstället, 1957). Prvi, s radnjom u srednjovjekovnoj Švedskoj, odlikuje se vizualnom simbolikom i slojevitom filozofskom problematikom (odnos čovjeka prema smrti), dok drugi predstavlja meditaciju protagonista o vlastitoj prošlosti.

Bergmanovi sljedeći filmovi sve se izravnije, ali i hermetičnije, bave temama traganja za vlastitim identitetom i smislom života, odnosom prema smrti, vjeri i ljubavi te međuljudskom komunikacijom. Vrhunac tog razdoblja predstavljaju Tišina (Tystnaden, 1963) i Persona (1966) u kojima redatelj istražuje granice razuma i ludila, komunikacije i potpune šutnje. Njegovi potonji – obiteljski – filmovi Krici i šaputanja (Viskingar och rop, 1972), s efektnom uporabom boje u oslikavanju stanja likova, i Jesenja sonata (Höstsonaten, 1978) suptilno analiziraju intimne obiteljske odnose dok, dijelom autobiografski, Fanny i Alexander (Fanny och Alexander, 1982) predstavlja jedan od autorovih najlirskijih ostvaraja.

Sveti Leopold Mandić, hrvatski svetac – 1866.

Sveti Leopold Mandić

Sveti Leopold Mandić (Herceg-Novi, Boka Kotorska, 12. svibnja 1866. – Padova, 30. srpnja 1942.), drugi kanonizirani hrvatski svetac Rimokatoličke Crkve, svećenik, kapucin, poznati ispovjednik, promicatelj jedinstva kršćana. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijenio ga je u Leopold. U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju Bogdan je od malena učio mnogo moliti. Živeći u Herceg-Novom među pravoslavcima, veoma rano upoznao je i iskusio žalosnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće. Zato je još kao dječak govorio: “Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar”. Zaređen je za svećenika 1890. godine u Italiji. Nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i Rijeci, po volji svojih poglavara bio je konačno određen za Padovu. Početkom Prvog svjetskom rata nije htio primiti talijansko državljanstvo pa je kao stranac iz neprijateljske države morao u koncentracijski logor. Obrazložio je to riječima: “Krv nije voda!”. Prije smrti Leopold je prorekao da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe njegova ispovjedaonica ostala je pošteđena, da bude trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata. Brojni hodočasnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje.

Otac Leopold umro je 30. srpnja 1942. u Padovi. Svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II., 16. listopada 1983. godine.

Svjetski dan borbe protiv trgovine ljudima

Rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, 30. srpnja je proglašen Svjetskim danom borbe protiv trgovine ljudima. Cilj obilježavanja ovoga dana je podizanje svijesti javnosti o ovom globalnom problemu. S tom je namjerom Ured Ujedinjenih naroda za borbu protiv droge i kriminala (UNDOC) osmislio akciju kojom nastoji ohrabriti ljude širom svijeta da izraze svoju solidarnost s milijunima žrtava trgovine ljudima, kako bi im vratili ono što im je ukradeno – nadu. UNDOC radi na tome da pokrene masovnu aktivnost među mladima na društvenim mrežama koristeći hashtag #igivehope kako bi se podigla svijest o žrtvama i ovom zločinu.

Svjetski dan prijateljstva

Svjetski dan prijateljstva je inicijativa koju je UNESCO predstavio Generalnoj skupštini UN-a još 1997. godine, a koja je definirala kulturu mira kao niz vrijednosti, stavova i akcija koje odbacuju sve vrste nasilja uz nastojanja da se spriječe mogući konflikti već u samim počecima. Međunarodni dan prijateljstva proglašen je 2011. godine od strane UN-a imajući na umu viziju da prijateljstvo među ljudima, zemljama, kulturama i individualcima može stvoriti uvjete mira i doslovce graditi mostove među zajednicama.

.

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža; http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr;

Hrvatska
Vremeplov