NA DANAŠNJI DAN: Edgar Degas, Ivo Pilar, Hercegovački ustanak, Vladimir Nazor, Josip Račić, mačak Garfield, napad na Dubrovnik, Dalibor Brozović
Edgar Degas, francuski slikar 1834.
Edgar Germain Hilaire Degas (Pariz, 19. lipnja 1834. – Pariz, 27. rujna 1917.), francuski slikar, grafičar i kipar. Smatra se jednim od istaknutih predstavnika francuskog impresionizma, iako sam sebe nikada nije smatrao pripadnikom pokreta.
Eduard Degas
Zaokupljen urbanim prizorima, balerinama, prizorima s konjskih utrka, Degas nikad u potpunosti ne raskida s majstorima realizma, kao što su Ingres i Delacroix, te većinu svojih djela stvara u ateljeu, ali i pored toga većina povjesničara umjetnosti se slaže da je njegovo mjesto u okvirima impresionizma.
Isprva je slikao povijesne scene i portrete u ulju, a 70-ih godina počeo je raditi u pastelu i temperi. Isprva je slikao povijesne scene i portrete po ugledu na Ingresa, no za razliku od Ingresa – samo portrete svojih prijatelja. Poznat je po slikama konja i plesačica, počeo je s povijesnom slikom kao što su Mladi Spartanci.
Ivo Pilar, prvi hrvatski geopolitičar – 1874.
Pilar, Ivo, hrvatski političar, odvjetnik i publicist (Zagreb, 19. VI. 1874 – Zagreb, 3. IX. 1933). Nakon doktorata prava u Beču (1899) živio je u Sarajevu, gdje je isprva radio u bankarstvu, a zatim u pravosuđu. Godine 1905–20. vodio je odvjetnički ured u Tuzli, a zatim i u Zagrebu. Bio je jedan od pokretača hrvatske moderne (1898. objavio je studiju o modernoj umjetnosti Secesija) te se zauzimao za kulturnu i društvenu modernizaciju Hrvatske.
Ivo Pilar
Kao pravnik istaknuo se prilagodbom austrijskog Općega građanskog zakonika bosanskohercegovačkim prilikama (1911). Sudjelovao je u osnivanju Hrvatske narodne zajednice za BiH (1907), a njegov politički rad do 1918. velikim je dijelom bio vezan uz djelovanje nadbiskupa vrhbosanskoga J. Stadlera. Godine 1910. objavio je svoju prvu značajniju političku brošuru Nadbiskup Stadler i Hrv. Nar. Zajednica. Bosnu i Hercegovinu smatrao je hrvatskim zemljama, a rješenje hrvatskog pitanja vidio je u sklopu federalistički uređene Habsburške Monarhije u kojoj bi bile okupljene sve hrvatske zemlje (Svjetski rat i Hrvati, 1915; Južnoslavensko pitanje i svjetski rat, 1918; Južnoslavenski problem u Habsburškom Carstvu , 1918).
Nakon I. svjetskog rata nije se više javno bavio politikom, ali je nastavio suradnju s vodećim hrvatskim političarima, osobito članovima Hrvatske seljačke stranke. Do kraja života dosljedno se protivio ujedinjenju južnoslavenskih zemalja unutar Jugoslavije, o čem svjedoči i njegovo djelo Uvijek iznova Srbija (Immer wieder Serbien, 1933). Niz radova posvetio je gospodarstvu, osobito bankarstvu.
Prvi je hrvatski autor koji se bavio geopolitikom (Politički zemljopis hrvatskih zemalja, 1918). Bio je jedan od osnivača zagrebačkoga Sociološkoga društva. Posebno je proučavao sociologiju religije (Bogumilstvo kao religiozno-povijesni te kao socijalni i politički problem, 1927), a svojim se radovima dotaknuo i psihologije i filozofije (Borba za vrijednost svoga »Ja«, 1922). Često je objavljivao pod pseudonimima (D. Juričić, L. von Südland, Florian Lichtträger). Njegovim je imenom nazvan Institut društvenih znanosti u Zagrebu.
Hercegovački ustanak – 1875.
Hercegovački ustanak je bio ustanak Hrvata protiv osmanske vladavine 1875. godine. Hercegovački su Hrvati bili izlagani pritscima. Od 1852. godine Osmanlije su pokušavale graditi u Neumu, što je Habsburška Monarhija oštro sprječavala, a zauzvrat ni Turska nije dopuštala odgovarajuće popravke francuske ceste preko neumskoga područja. Od tih vremena stalno se pogoršavao položaj Hrvata u Hercegovini. Situacija je pogodovala podizanju tenzija i ustanku. Ruska priprava za rat s Turskom 1874. godine pogodovala je ustanku. Uskoro je Austro-Ugarska poduzela prve mjere. Car i kralj Franjo Josip I. među ostalim putovao je uz hercegovačku granicu. Putovanja su bila da bi kršćansku raju uzduž granice potakao na pobunu protiv Turaka. Već proljeća 1875. počela su prva jasna govorkanja o pobuni po hercegovačkim selima. Odluka o dizanju općeg ustanka donesena je na sastancima lokalnih hrvatskih i srpskih prvaka. Hrvatska je pobuna izbila 19. lipnja, a srpska dvadesetak dana poslije.
Hercegovački ustanak
Pritisnuti nevoljama, Hrvati donje Hercegovine digli su ustanak. Izbio je 19. lipnja 1875. godine. U Neumu je turske “kordune” razoružao Ivan (Iviša) Konjevod, a za njim se odmetnulo mnogo Neumljana i drugih seljana. Pod pritiskom drugih europskih država Austro-Ugarska je dopustila iskrcavanje turskih vojnih trupa u Kleku na svom teritoriju na vrhu neumskog poluotoka. Neumsko je područje postalo jedno od većih žarišta sukoba. Dana 4. kolovoza iskrcalo se oko 1000 dobro naoružanih i opremljenih regularnih turskih vojnika. Oko Velike Gospe prema njima su pošle vojne postrojbe iz unutrašnjosti koje su putem rušile, pljačkale i palile. Opustošile su područje od Hrasna do Neuma. Dopisnik engleskoga The Timesa, Amerikanac William James Stillman, je izvijestio s putovanja cestom kroz neumsko područje o spaljenoj svakoj kući pokraj puta. Hrvatski ustanici uspješno su omeli dovoz svježih turskih snaga. Ističu se bitke u Vranjevu Selu, Klepovici, Prapratnici i na Kolojanju. Jedni od vođa ustanka bili su potkomandir serdar Lazar Previšić, fra Stjepan Krešić i fra Bono Sarić.
Stoljeća nasilja i podređenosti Osmanlijama protekla su, sve do lipnja 1875. godine kad je izbio pod vodstvom don Ivana Musića izbio u Hercegovini ustanak kršćanskog stanovništva protiv osmanske vlasti. Razgovaravši s austrijskim diplomatima tražio je „da doljnja Hercegovina pane pod Austriju“.
Novu dimenziju ustanak dobio je kad su mu se pridružili i srpski seljaci. Poslije toga proširio se na veći dio najzapadnijih pokrajina Carstva, postao europski problem i osnovana je posebna komisija od predstavnika europskih vlada koja je trebala istražiti uzroke ustanka.
Vojvoda Musić je otputovao u Beč i izborio poseban status donje Hercegovine. Postala je gotovo pa slobodni teritorij. Vojvodina Donja Hercegovina je kao praktično slobodna zemlja dočekala zaposjedanje BiH nakon Berlinskoga kongresa 1878. godine. Musićeve snage tada su odigrale važnu ulogu prigodom oslobađanja Stoca i Trebinja.
Kriza je riješena odlukama Berlinskog kongresa. Austro-Ugarska vojska ljeta 1878. godine u umarširala je u BiH, gdje su naišli na otpor, osobito kod Stoca.
Josip Račić, hrvatski slikar – 1908.
Dana 19. lipnja 1908. godine u sobi pariškog hotela pronađen je ustrijeljen 23-ogodišnji hrvatski slikar Josip Račić. Račić se ubraja među utemeljitelje hrvatske moderne. Rođen je u Zagrebu, 22. ožujka 1885. godine, a život mu je bio obilježen siromaštvom i neimaštinom.
Josip Račić
Snažan slikarski dar pokazao je još od djetinjstva. Učio je litografski zanat u Zagrebu, a 1904. godine otišao je u Beč pa u München, gdje upisuje crtačku školu u kojoj s Hermanom, Becičem i Kraljevićem čini zasebnu grupu nazvanu “Die kroatische Schule”.
Godine 1908. otišao je u Pariz i napravio seriju akvarela s motivima pariških mostova, avenija i parkova. Majka i dijete, Djevojka pred ogledalom, Portret gospođe u crnom, Autoportret – tek su neka od njegovih antologijskih ulja nastalih za vrijeme školskih praznika u Horvatima i za studija u Muenchenu gdje se u nastajanju takozvane Hrvatske škole Račić priključuje Vladimiru Beciću i Miroslavu Kraljeviću. U Pariz je stigao u vrijeme pojave fovizma i kubizma. Crna je bila zaštitna boja njegove palete, ali i kratkog i nesretnoga života koji u hrvatskom slikarstvu ostaje zabilježen antologijskim djelima velikog i tihog umjetnika.
Vladimir Nazor, pjesnik i državnik – 1949.
Hrvatski pjesnik, prozaist i prevoditelj, predsjednik ZAVNOH-a, i prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske Vladimir Nazor umro je 19. lipnja 1949. godine u Zagrebu
Rođeni Bračanin Vladimir Nazor gimnaziju je završio u Splitu, prirodne znanosti studirao je u Zagrebu i Grazu, no najviše vremena proveo je u Istri i Hrvatskom primorju.
Vladimir Nadzor
Proza jednog od najplodnijih pisaca hrvatske književnosti prepoznaje se po Velom Joži, djelu kojeg je Nazor napisao 1908. godine, a sam ga je smatrao neuspjelim. 1942. zajedno s Ivanom Goranom Kovačićem Vladimir Nazor odlazi u partizane te počinje voditi dnevnik S partizanima.
Poslije Drugog svjetskog rata rata objavio je i Pjesme partizanske. U ratu je Nazor predsjednik Izvršnoga odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskoga Sabora. Kao novoprimljeni akademik 1949. godine je imao i svoj posljednji javni nastup, na kojem je čitao ulomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju.
U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemačke pjesnike. Njegovim je imenom nazvana najveća državna nagrada u Republici Hrvatskoj, “Nagrada Vladimir Nazor”, koja se dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma, a “Nazorovi dani” održavaju se svake godine u mjesecu svibnju.
Objavljen prvi broj ‘Garfielda’ – 1979.
mačak Garfield
Dana 19. lipnja 1978. godine objavljen je prvi broj stripa o mačku Garfieldu.
Autor ovog stripa, prema Guinessovoj knjizi rekorda najčitanijeg na svijetu, je Jim Davis, koji je slavnog mačka nazvao prema svom djedu Jamesu A. Garfieldu Davisu.
Stripovi o Garfieldu gotovo uvijek imaju tri slike, s iznimkom nedjeljnih.
Već godinama izlaze u boji, premda se neki još uvijek izdaju crno-bijeli.
Napad na Dubrovnik – 1992.
napad na Dubrovnik
U petak, 19. lipnja 1992. godine topovima iz istočne Hercegovine srpsko-crnogorski vojnici i četnici napali su grad Dubrovnik, jedinstveni svjetski spomenik kulture. U napadu usred bijela dana stradao je jedan civil, no počinjen je teški kulturocid. Stradali su palača Sponza, u kojoj je smješten poznati povijesni arhiv, franjevački i dominikanski samostan, najstarija europska židovska sinagoga, muslimanska džamija, pravoslavna crkva, biskupsko sjemenište, crkva svetog Vlaha, gradske zidine, tvrđava Bokar, gradska kanalizacija iz 14. stoljeća i još mnogo toga.
Dalibor Brozović, hrvatski jezikoslovac, akademik i političar – 2009.
Dana 19. lipnja 2009. godine u Zagrebu je umro Dalibor Brozović, hrvatski jezikoslovac, akademik i političar te suprug hrvatske povjesničarke umjetnosti Nevenke Košutić Brozović.
Dalibor Brozović
Uz obilje vrijednih studija iz hrvatske dijalektologije, fonologije i povijesnoporedbene lingvistike, Brozović je, koristeći konceptualni instrumentarij strukturalne lingvistike (Havranek, Trubeckoj, Jakobson) ocrtao posve novu sliku hrvatske jezične povijesti koja je zamijenila rudimentarni i često pogrješni prikaz kakav je vladao u udžbenicima koji su slijedili zastarjeli mladogramatičarski pojmovni aparat i pristup.
U studiji Hrvatski jezik njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti, 1978., Brozović je podijelio hrvatski jezičnopovijesni razvoj u 3 predstandardna razdoblja i 3 standardna (za bolje objašnjenje pogledati poveznicu), s početcima standardizacije oko 1600. i uznapredovalim procesom 1750. – time bitno promijenivši do tada vladajuće predodžbe koje su se usredotočile na ulogu Hrvatskoga narodnog preporoda i Ljudevita Gaja. Potkraj osamdesetih i početkom devedesetih Brozović je bio suosnivač i potpredsjednik HDZ-a. Od 1991. do 2000. godine bio je glavni ravnatelj Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža.
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija https://hr.wikipedia.org
