NA DANAŠNJI DAN: Drašković, Rimbaud, hrvatski u AU, Pogorelić, teroristički napad u Rijeci, Sveti Vendelin, Dan jabuka

Janko Drašković, jezikoslovac i političar – 1770.

Grof Janko Drašković (Zagreb, 20. listopada 1770. – Radgona, 14. siječnja 1856.), hrvatski političar i “najstariji hrvatski preporoditelj”.

Nije stekao formalnu naobrazbu; školovao se privatno, no odlično poznavanje prava i tečno znanje latinskoga te nekoliko svjetskih i slavenskih jezika učinili su ga jednim od najobrazovanijih ljudi u tadašnjoj Hrvatskoj. U razdoblju od 1787. do 1792. služio je u vojsci kao djelatni časnik. Napustivši zbog bolesti vojnu službu u činu natporučnika, nastanio se na svojem imanju Rečici kraj Karlovca, ali je povremeno živio i u Zagrebu.

U političkom životu bio je prisutan od 1792., kada je prvi put sudjelovao u radu Hrvatskoga sabora. Od 1825., nakon obnove ustavnosti, osim u radu Hrvatskoga sabora, redovito je sudjelovao i u radu zajedničkog Ugarsko-hrvatskoga sabora. Suočen s nastojanjima madžarskog nacionalizma, koji je u svojoj težnji za stvaranjem velike, jedinstvene madžarske države bio golema prijetnja hrvatskoj municipalnoj autonomiji, Drašković se oko 1830. priključio mladomu naraštaju građanske inteligencije, koja je svojom djelatnošću upravo polagala temelje hrvatskom nacionalnom pokretu.

Godine 1832. u Karlovcu je iz tiska izašla njegova Disertatia iliti Razgovor darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućem zakonotvorcem Kraljevinah naših za buduću Dietu ungarsku odaslanem. Bila je to prva programska politička brošura napisana štokavskim narječjem. Nastala je uoči zasjedanja zajedničkoga sabora, a imala je poslužiti hrvatskim zastupnicima na njemu da pariraju madžarskim nacionalnim aspiracijama. U njoj se Drašković založio za to da Hrvatska dobije samostalnu vladu (»sovjetni dikasterium kraljevski«) s obnovljenom banskom vlašću, da se narodnu jezik (štokavština) uvede kao službeni jezik na području koje bi, osim užih hrvatskih zemalja i razvojačene Vojne krajine, trebalo obuhvatiti i dio južnoslavenkog područja, konkretno prostor Bosne te slovenske zemlje. Naziv teritorijalno-političke cjeline koja bi, prema Draškoviću, nastala uz pomoć Bečkoga dvora, s time da njezino konstituiranje ne bi podrazumijevalo i prekid državnopravnih veza s Ugarskom, glasio bi »Ilirija Velika«, odnosno »Kraljevstvo Iliričko«. Uz to, Drašković se u Disertatiji založio i za određene gospodarske i prosvjetne reforme, kojima krajnji cilj nije bio ukinuće, nego poboljšanje efikasnosti feudalnog sustava. Pogledi što ih je izložio u Disertatiji imali su funkciju političkog, socijalnog i kulturnog programa preporodnoga pokreta, a Drašković ih je kao zastupnik u velikaškoj kući zajedničkog Ugarsko-hrvatskoga sabora odlučno branio u razdoblju između 1832. i 1836.

Grof Drašković je potaknuo i rad Ilirske čitaonice koja je ponajviše njegovom zaslugom i osnovana 1838. godine i ubrzo postala žarištem hrvatskog preporoda. Do 1848. godine bio je prvak Narodne stranke. Umro je u Radgoni u Štajerskoj, na putu za neko njemačko lječilište, 14. siječnja 1856. godine, a od 1893. počiva u Ilirskoj arkadi na zagrebačkom Mirogoju. Grob Janka Draškovića na zagrebačkom Mirogoju.

Kad je umro, osiromašen, na svom imanju u Radgoni, oglasili su se poštovatelji njegova domovinskoga djela: među njima dva najveća pjesnika — Ivan Mažuranić i Petar Preradović.

Arthur Rimbaud, pjesnik 1854

Jean Nicolas Arthur Rimbaud (Charleville, 20. listopada 1854. – Marseille, 11. listopada 1891.), francuski pjesnik.

Pjesme je počeo pisati već u petnaestoj godini. Preteča simbolizma i nadrealizma, čudesan dječak – samoprozvani vidovnjak, koji je u sedamnaestoj napisao znamenitu poemu Pijani brod (1871.). Želja za samostalnošću i slobodom odvlači ga od obitelji i na poziv “prijatelja Paul Verlainea” kreće na pustolovno putovanje po Europi. U Bruxellesu se konačno događa raskid među prijateljima što se odrazilo u njegovim djelima “Sezona u paklu” i “Iluminacije” (1874.).

Prestao je pisati u dvadesetoj godini života da bi se prepustio pustolovnom životu trgovca-istraživača u egzotičnim krajevima. Zbog bolesti koljena amputirana mu je desna noga. Umire od raka noge.

Hrvatski umjesto talijanskog u AU mornarici – 1895.

Na današnji dan 1895. godine Bečka je vlada odlučila u ratnu mornaricu uvesti hrvatski jezik kao službeni jezik umjesto talijanskog.

Austro-ugarska ratna mornarica bila je pomorski dio oružanih snaga Austro-ugarske Monarhije. Službeno ime na njemačkom glasilo je kaiserliche und königliche Kriegsmarine (Carska i kraljevska ratna mornarica), poznatija pod kraticom K.u.K. Kriegsmarine. Mornarica Habsburške Monarhije je postojala prije uspostave Austro-Ugarske 1867. te je nastavila služiti sve do kraja Prvog svjetskog rata. Godine 1915. u K.u.K Kriegsmarine djelovalo je ukupno 33.735 mornaričkog osoblja, od čega su 34% bili Hrvati.

Dana 20. listopada 1897. bečka je vlada odlučila u ratnu mornaricu uvesti hrvatski jezik kao službeni jezik umjesto talijanskog (sama se odluka nije u potpunosti ostvarila). Ta odluka kojom se hrvatski jezik izdigao na višu razinu, koja je pravedno odražavala važnost hrvatskog jezika, nije bilo radi austrijske brige za hrvatski jezik, nego zato što im je to bilo sredstvo kojim bi u Dalmaciju uvele njemački kao službeni jezik a suzbilo utjecaj talijanskog, jezika susjedne države, nove supersile koja je imala otvorene teritorijalne pretenzije na Austro-Ugarsku.

Crvena armija i partizani oslobodili Beograd – 1944.

Beogradska operacija ili Beogradska ofenziva predstavlja jednu od najvećih i najznačajnijih bitaka na Balkanu u Drugom svjetskom ratu.

Združene postrojbe Bugarske i Crvene armije nanijele su težak poraz Njemačkoj grupi vojske Srbije u ovoj operaciji, oslobađajući Beograd i veći dio Srbije.

Nakon gubitka Beograda, Nijemci su osnovali Sremske fronte kako bi spriječili oslobađanje zapadne Jugoslavije.

Oslobođenje Beograda od jugoslavenskih gerilaca jedan je od velikih mitova jugoslavenske i srpske propagande. Cilj joj je ojačati „bratstvo i jedinstvo“ koje je podrivala uskrsnuta Nezavisna Država Hrvatska, s ciljem obnove Jugoslavije.

Ivo Pogorelić, hrvatski pijanist 1958.

Ivo Pogorelić, rođen u Beogradu, 20. listopada 1958. je hrvatski pijanist.

Od rana se glazbeno školovao u Rusiji. Polazio je moskovsku Centralnu muzičku školu i završio studij glasovira na Konzervatoriju Čajkovski, gdje se usavršavao kod pijanistice i pedagoginje Alize Kezeradze, koja je i poslije bitno utjecala na njegov umjetnički razvoj, usmjerivši ga prema tradiciji Lisztove pijanističke škole.

Karijeru je započeo pobjedama na natjecanjima Casagrande 1978. i na Međunarodnom natjecanju u Montrealu 1980. Iste je godine sudjelovao na Chopinovu natjecanju u Varšavi, gdje nije prošao u završnu fazu. Zbog takve je odluke nastao skandal, koji je od Pogorelića preko noći stvorio međunarodnu pijanističku zvijezdu. Slijedili su trijumfalni nastupi u Londonu, Parizu, Milanu, Amsterdamu, Bruxellesu, Rimu i New Yorku.

Međunarodnu scenu osvojio je apsolutnim tehničkim perfekcionizmom, vrlo osobnim stilom interpretacije standardnoga pijanističkog repertoara (djela J. S. Bacha, L. van Beethovena, D. Scarlattija, F. Chopina, S. S. Prokofjeva, A. N. Skrjabina, M. Ravela i dr.) te osebujnom scenskom pojavom i ponašanjem. Osnovao je Festival Ivo Pogorelich u Bad Wörishofenu (1989) i Međunarodno pijanističko natjecanje u Pasadeni (1993). Od 1981. snima za tvrtku Deutsche Gramophon.

Teroristički napad u Rijeci – 1995.

Teroristički napad u Rijeci bio je teroristički napad koji je izveden 20. listopada 1995. u hrvatskom gradu Rijeci. Bio je to prvi islamistički udar na europskom tlu.

Teroristički napad je u svezi s time što je Hrvatska izručila SAD-u istaknutog člana Al Gamma’e al-Islamiyye Tal`ata Fu’ada Qassima (Fuad Kasem), znanog i kao Abu Talal al-Qasimi. On je nestao na putu iz Hrvatske za BiH. Rujna 1995. navodno je otet je u Hrvatskoj dok je putovao prema BiH gdje je još bio rat. Prema jednim nagađanjima, uhićenje su orkestrirale vlasti SAD, koje su zaključile da je on prijetnja interesima SAD. Nakon ispitivanja na palubi plovila američke mornarice, u međunarodnim vodama izručen je egipatskim vlastima.

Za osvetu zbog nestanka Abu Tala’ata al-Qasimija, vođa vojnog krila Al Gamma’a Al-Islamiyye Muhammad Shawki Al-Islambouli, brat ubojice egipatskog predsjednika Anwara Al-Sadata i zet smaknutog vođe Al-Qa’ide Osame bin Ladena, osobno je izdao zapovijed postavljanje automobila-bombe. Izabrao je grad Rijeku za napad jer je smatrao da je američka obavještajna služba preuzela Abu Tala’at al-Qasimija iz PU Rijeka, zbog sumnje u al-Qasimijevo sudjelovanje u terorističkom činu u Svjetskom trgovačkom centru 26. veljače 1993.

Automobil-bomba marke fiat regata eksplodirala je ispred Policijske uprave u Rijeci 20. listopada 1995. u 11.22 sati kad je bombaš-samoubojica iz redova terorista pokušao ubiti ljude zabivši automobil s bombom u zgradu policijske postaje. Namjera je bila uništiti policijsku postaju udarom automobila s eksplozivom u zid zgrade. Poginuo je vozač automobila-bombe 35-godišnji državljanin Kuvajta John Fawza, pet osoba teže je ozlijeđeno, a 21 lakše. Konačna brojka došla je do 29 ozlijeđenih, a među ozlijeđenima je dvoje prolaznika. U policijskoj postaji ozlijeđeno je dvadeset i sedam osoba koje su se nalazile ondje, a na ulici dvoje prolaznika.

Sveti Vendelin

Sveti Vendelin (554. – 617.) njemački je opat i svetac škotskog ili irskog porijekla.

O svetom Vendelinu znamo prema životopisu iz 15. stoljeća prema kojem je bio sin staroškotskog kralja Forchad i kraljice Ireline, no umjesto da je postao kralj posvetio se svećeničkom pozivu te postao biskup. Prema drugoj predaji, Vendelin je iz irske bogate obitelji koja je imala dobre odnose s kraljevskom obitelji iz Irske te je ubrzo došao na kontinet i zaputio se u Tier gdje je čuvao tuđe svinje kako bi se mogao uzdržavati Živio kao pustinjak, a pri kraju 6. stoljeća izabran je za opata benediktinskog samostana u Tholeyju gdje je i umro 617. godine. Tijelo je bilo zakopano u blizina današnjeg mjesta Sankt Wendel gdje je 1360. tadašnji terski nadbiskup Boemund II prenio kosti i sakradio baziliku njemu u čast.

Godine 1417. u gradu Saarbrückenu bio je veliki požar, a stanovnici su zagovarali svetog Vendelina za pomoć te je požar ubrzo bio ugašen. Nakon toga se štovanje tog sveca populariziralo te su mnogi toponimi i eponimi u njemačkoj izvedeni iz njegovog imena. U Hrvatskoj postoji nekoliko crkva posvećeniih njemu, a u Jarmini je osnovana i župa koja je dobila ima po njemu jer su za vrijeme osnivanja župe, u mjestu živili mnogi Nijemci.

Svjetski Dan jabuka

Od 2000. godine obilježava se Svjetski dan jabuka. Cilj obilježavanja je uputiti na važnost jabuka u svakodnevnoj prehrani, jer kako kaže stara poslovica “Jabuka na dan tjera doktora iz kuće van»!! («An apple a day, keep a doctor away»!). Jabuka je dokazano zdrava namirnica, pa pojedemo li dvije jabuke dnevno, učinili smo mnogo za očuvanje svojeg zdravlja.

……….

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr

Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr

Wikipedija, https://hr.wikipedia.org